Kako sam učio svirati instrument: Pjevaj, pjevaj, na kletoj gitari
Prirodni dur ima polustepene između trećeg-četvrtog i sedmog-osmog stepena. Harmonski ima snižen šesti stepen u odnosu na prirodni i tako dobijaš polustepene između trećeg-četvrtog, petog-šestog i sedmog-osmog i stepen i po između šestog-sedmog. Melodijski dur ima snižen i šesti i sedmi stepen u odnosu na prirodni, pa ćeš svirati polustepene između trećeg i četvrtog i petog i šestog. To su ti durske ljestvice. Molske su iste, samo su potpuno drugačije, jer kod njih…
Jednostavne lekcije
I tako je iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu i iz mjeseca u mjesec moj kumašin i najbolji prijatelj iz kasnih srednjoškolskih i ranih studentskih dana pokušavao da mi objasni tajne čudesne muzičke pećine. Teoriju sam lako savladao, nije to kvantna fizika (mada će se na koncu ispostaviti da je ona ništavni aforizam naspram harmonija i kontrapunktovâ), ali sa praksom je išlo nikako. Trudio sam se koliko sam mogao, jagodice su pucale i krvarile, ali sve je bilo zalud.
Kum je ima apsolutni sluh, a ja nisam bio u stanju da razlikujem mol od dura taman mi davali tri četvrtine dunavskog sliva i toj se školi i prije početka vidjelo, što bi rekao Sremac, njeno “dobrojutro”. Skale i ljestvice sam nekako i savladao, zapravo više nikako nego nekako, ali kada je voz stao na stanicu sa bare-hvatovima, znao sam da se putovanje tu završava. Nikako nisam uspijevao da lijevim kažiprstom pokrijem sve žice na prvom, drugom ili trećem pragu i kapitulacija je morala biti potpisana.
Ne znam da li sam se dovoljno trudio, ne znam da li sam dovoljno krvario, nemam pojma koliko sam daleko ili blizu bio od prvog minimalnog uspjeha, ali znam da bi u tim danima sve što sam umio, ako sam umio išta, prodao za nešto malo gitarskog umijeća. Ali, nije što je sanjano, nego što je namijenjeno. Umjesto da u sitnim kafanskim satima veselom društvu u ćošku sviram “Vetrovi me lome”, ja moram da pišem o tome kako bih više volio da sviram Džeja, nego da pišem o tome kako kako bih više volio da sviram Džeja. Eto, zar nije jednostavnije svirati?
U kafanama uvijek gledam u gitariste, nikada u harmonikaše
U toj ogromnoj državi orgulje su kralj, violina kraljica, klavir princ koji čeka da neko krunu spusti na njegovu glavu, ali meni je gitara uvijek bila i ostala glavno vrelo sa kojeg sam razbijao žeđ. Nepovratno sam se razbolio onog dana kada je kum potegao “akustaru” u busu koji je banjolučke gimnazijalce vozio prema Kragujevcu. Svirao je, sam ili uz sasluženje pojedinih koji su znali dovoljno da se ne brukaju, dobrih sedam ili osam sati. Autobus je grmio, a ja sam zblanuto gledao čas u lijevu ruku koja je hvatala svakojake susove i majove, čas u desnu koja je iz dvice prelazila u rumbu, a iz rumbe u sedam osmina.
Čim smo se iz Šumadije povratili u Krajinu, posudio sam od druga iz petice gitaru – crnu, olupanu, sa metalnim žicama – i počeo da šargijam. Nema ko se oko mene nije valjao od smijeha, jer su svi redom znali da sam za muziku nadaren taman koliko i za balet, pa je cirkus bio neminovan. Počeo sam udarnički: svaki dan po sat-dva rudarskog rada, A-mol, pa C-dur, uvježbavanje prve solo dionice iz “Crnih leptira”, opuštanje desne ruke dok trzalica traži zadati ritam… Bog zna kako je to išlo. Ja sam mislio da ide dobro, ali je dijagnoza drugih vjerovatno bila daleko tačnija.
Učio sam, učio, od srede do petka, al se nisam odmak’o dalje od početka. Kum se hvatao za glavu i po stoti put ponavljao jednostavne lekcije, a ja sam uporno i strasno tukao po onim žicama kao da krampom odvaljujem komad betona. Ako sam se i pomjerao naprijed, pomjerao sam se mravljim koracima. Ali, nije majka beskičmenjaka rađala. Vježbao sam udarnički tri-četiri mjeseca, a onda je stiglo ljeto, a sa njim i moj odlazak kod ujaka u Sombor na ferije. Opet dvije putne torbe, opet povezani štapovi za pecanje, opet nekoliko knjiga i CD-ova i po prvi put – gitara. Lakše je, rezonovao sam, brukati se “na strani”, nego na domaćem terenu.
Hrabri kukavac je pete večeri sišao na “krugove” iza ujakove zgrade u namjeri da pokaže koliko zna i šta umije i da čak - ako nebo bude vedro, a sparina popusti - osvoji neku lanenu haljinicu. Nisam baš na prvoj pjesmi dobio šta sam tražio, nisam ni na drugoj, ali na trećoj je gospođa sa trećeg sprata na mene sasula lavor ne vode, nego svega što je taj dan očistila, oribala i pomela. Bio je to potez ozlojeđene hulje, ali sam ja tako svirao da bolju kritiku nisam ni zaslužio. Obijao sam gitarske pragove i nakon te prve i posljednje kritike, ali se vatra sve više pretvarala u dim.
Logorska vatra
I danas mi je žao što nisam naučio bar toliko da moja duša bude mirna i što mi Bog nije dao malo bolje uši umjesto, recimo, razranjene sredine. U kafanama uvijek gledam u gitariste, nikada u harmonikaše. Posmatram kako sa lakoćom rade ono što ja ne bih preskočio ni za stotinu godina sa daleko spremnijim nogama. Njima su svi oni bare-hvatovi zbog kojih sam padao u depresiju lagana subotnja promenada korzom. Da li sam mogao biti na njihovom mjestu da sam se još malo potrudio, da sam izdržao još godinu ili dvije? Da li sam mogao svirati nekome kao što oni sviraju meni?
Harmonika je garancija, truba je vitez, kontrabas drži kuću, a gitara je logorska vatra oko koje se skupljaju promrzli. Ona je uspomena, ona je mladost, ona je topla jesenja noć i prohladno proljećno jutro. Ni u jednoj dirki, ni u jednoj cijevi nema toliko prijateljstva koliko ima u šest metalnih ili plastičnih žica. Tek je sa gitarom mladost potpuna i nerazrušiva. Gitara je bajrak magarećih godina. Onaj ko zna pravilno da razlaže akorde ne mora ama baš ništa da zna o propasti Troje, o rastavljanju polinoma na proste faktore, o oscilatornom kretanju. Njegovo je samo da uzme “šargiju” u ruke, da okine prvi akord i da čeka da tlo zadrhti…
