Kako sam odjednom postao tako zao?
Michel Hazanavicius (1967, Paris) je scenarista i Oskarom nagrađeni redatelj crno-bijelog nijemog filma “The Artist” (2011). Njegova je filmografija vrlo raznolika, snimao je i komedije, kao “OSS 117: Cairo špijunsko gnijezdo” (2006), biografski film o Jean-Luc Godardu “Redoutable” (2017) i “Final Cut” (2023) o zombijima. Njegov animirani film “Najdragocjeniji teret” (na francuskom La plus précieuses des marchandises, na engleskom The Most Precious of Cargoes) natjecao se ove godine na Kanskom festivalu - i bio predmet oštrih reakcija zbog načina kako je prikazao žrtve Auschwitza. Na sajtu francuskog dnevnog lista Le Monde objavio je autorski tekst u kojem osuđuje sve očitiji antisemitizam u Francuskoj.
Hazanavicius, potomak Židova koji su preživjeli progone u Litvaniji i Poljskoj dvadesetih godina XX stoljeća, započeli novi život u Francuskoj i ponovno bili žrtve za vrijeme Drugog svjetskog rata, u tekstu na sajtu dnevnog lista Le Monde postavio je pitanje: “Zašto imam dojam da sve više ljudi ima problem, kad govori o genocidu nad Židovima?”
“Zašto imam dojam da sam, kao pripadnik manjine, skoro kao i svake druge, koja je imala svoj dio tragedije, postao član dominantne kaste, koja je vodeća figura ugnjetavanja, imperijalizma i nepravde? Kao da je biti Židov postalo nešto zaista mutno, nejasno sumnjivo, moguće vrijedno mržnje. Kako sam mogao postati tako zao, za tako kratko vrijeme?”, upitao je Hazanavicius.
Oskarovac je redatelj i odličnog filma “Potraga” (The Search, 2014), o drugom ratu u Čečeniji, koji je prikazan na 20. Sarajevo Film Festivalu. Zanimljivo je da na poljskoj verziji plakata u naslovu stoji “Juče Čečenija, danas Ukrajina, sutra…” Pored čuvene Annette Bening, u glavnoj ulozi je nagrađivana Bérénice Béjo (1976, Buenos Aires) redateljeva životna partnerka. Te godine je bila i gošća Sarajevo Film Festivala. Michel Hazanavicius je bio predsjednik Žirija 26. SFF-a 2020.
U svom tekstu za Le Monde, kojeg su prenijeli brojni listovi i portali u svijetu, Hazanavicius kaže da osjeća “da je sve manje i manje ljudi zabrinuto zbog antisemitizma”, a usred sadašnjeg rata u Gazi. Redatelj je iznio da se pribojava da bi trivijalizacija situacije mogla otvoriti vrata još većem antisemitizmu. “I zašto, kad se osuđuje Netanyahu, često čujem da se osuđuje Izrael, ili čak da se osuđuju Židovi, umjesto da se osuđuje ekstremna desnica, ma koliko izraelska bila?... Zašto židovski šupak ne bi mogao biti samo šupak? Zašto svaki Židov, koji kaže ili učini nešto glupo, mora povesti sav svoj narod za sobom?”
Dodao je da ima osjećaj da su “Židovi najpogodniji za mržnju… mnogo pogodniji nego Rusi, ili Kinezi, npr.” Prenio je da se od njega ne bi trebalo očekivati da da svoje mišljenje o ratu o Gazi i izraelsko-palestinskom sukobu svaki put kad ga intervjuiraju, samo zato što je Židov. Hazanavicius smatra da bi u “normalnom svijetu svi morali biti dio vala empatije, a ne nasilja” protiv Židova, nakon napada Hamasa, 7. oktobra. “Zašto taj momenat prestravljenosti i žalosti ne dijele svi? Moram li čuti ‘Da, ali’ - svaki put kad je jedan ili 1.200 Židova, masakrirano? Zašto odjednom srećem sve više ljudi koji imaju potrebu reći da nisu antisemiti, sa podtekstom ‘dosta s tim’? Kad čovjek nije antibudista, nema potrebu to na svakom koraku davati na znanje, ili?”
U intervjuu kojeg je, uoči otvaranja ovogodišnjeg Kanskog festivala, dao listu The Variety, prenio je da su njegovi djed i baka pobjegli od deportovanja u Auschwitz, ali ne i članovi njihove familije i prijatelji. Izjavio je da želi da film “Najdragocjeniji teret” bude sve samo ne propovjednički, jer je njegov cilj slaviti one koji su pobijedili predrasude i spašavali živote. A bio je predmet kritika zbog scena kojima je prikazao horor logorā smrti. Drama, za koju je muziku skladao oskarovac Alexandre Desplat (za film “Veliki Hotel Budapest”) prepliće sudbinu židovske familije i njihovih tek rođenih blizanaca, deportiranih u Auschwitz, sa sudbinom siromašnog para drvosječa bez djece, koji živi duboko u šumi u Poljskoj. U vozu za logor smrti otac zavije u šal jedno od blizanaca i baci ga iz voza u snijeg. Usamljena žena drvosječe, koja gleda kako prolaze vozovi, u nadi da će za sobom ostaviti nešto upotrebljivo, naleti na ono što je Židov bacio iz voza, i otkrije djevojčicu. Odluči je ponijeti kući. Muž, koji Židove naziva “bezosjećajnim”, na početku je suzdržan, ali se veže za djevojčicu i žrtvuje sve da bi je spasio. Hazanavicius je na početku oklijevao uhvatiti se u koštac sa Holokaustom, koji mu se činio “tako zastrašujućim”, ali ga je privukla storija, “neizmjerno lijepa i izvanvremenska”. Producenti filma su Belgijanci braća Dardenne (višestruko nagrađeni Zlatnom Palmom na Kanskom festivalu) i Riad Sattouf (1978, Paris), francusko-sirijski autor i redatelj stripova, o kome je Oslobođenje pisalo povodom njegove autobiografske knjige stripova “Arapin budućnosti”. Sattouf u tjedniku l’Obs redovito objavljuje strip “Estherine sveske”, istinite priče istoimene mlade djevojke.
Hazanavicius je Le Mondeu prenio da je odrastao u familiji koja se izjašnjavala kao židovska, a nije praktikovala vjeru: njegovo židovstvo je bio samo jedan aspekt njegovog identiteta, o kojem nije previše razmišljao, ali da se to sada mijenja. “Zašto, već neko vrijeme, ja, koji sam između ostalog Židov, a za to nikada nisam mario, imam dojam da sam sve više i više obvezan biti Židov? Reagirati kao Židov, razmišljati kao Židov, zapravo prije svega - biti Židov?”, napisao je, usred osjetnog porasta antisemitskih incidenata u Europi i Sjevernoj Americi, nakon 7. oktobra 2023.
