Kako probuditi interes za srednjovjekovnu bosansku dušu?
Trideseta godišnjica pojave knjige Noela Malcolma ”Bosna, kratka povijest” bila je razlog da Enes Karić napiše članak u kojem se osvrće na njen značaj i vrijednost. Kako knjiga i tekst u novinama govore o identitetu moje države, a s tim i mom identitetu, to smatram ne samo mojim pravom nego i mojom dužnošću da iznesem svoj stav o knjizi i članku napisanom povodom godišnjice te knjige, onako kako jedan ljubitelj historije može znati nakon što je izdao tri knjige koje su direktno ili indirektno povezane sa učenjem Crkve bosanske.
Samo 45 strana
Knjiga je, rekao bih, podijeljena na dva perioda, onaj prvi koji govori o nastanku države Bosne i drugi koji govori o nestanku države Bosne i njenom ponovnom rađanju. Povod za moje reagiranje nije drugi, već prvi dio knjige, te činjenica da knjiga tvrdi, sa čim se slaže i autor članka, da je bosansko bogumilstvo mit i da nema domaćih dokaza koji bi potvrdili njeno dualističko učenje. U nastavku teksta Noel Malcolm kaže: “Svakako da je moguće da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su utjecali na Crkvu bosansku. Postoji samo jedno svjedočanstvo iz same Bosne koje, čini se, potvrđuje da je taj utjecaj bio zaista velik.”
Ostavit ću po strani ambivalentnost ovih rečenica i uzet ću domaći dokaz kojeg autor spominje kao jedini takav izvor. Riječ je o molitveniku iz Ivanova Evanđelja, kako ga naziva Noel Malcolm. Taj izvor D. Mandić i F. Šanjek nazivaju Radoslavljev zbornik, a F. Rački Rukopis bosanskog “krstjanina Radoslava” koji sadrži poglavlja Otkrivenje sv. Ivana Evanđeliste. Sa značenjem ovog Obrednika vratiću se u nastavku teksta, a počet ću sa tvrdnjom autora knjige da je to jedini domaći izvor, sa kojom tvrdnjom se ne bi složio D. Mandić jer on u svojoj studiji iznosi dosta pisanih domaćih izvora, kao naprimjer; Srečkovićevo Evanđelje sa rubnim bilješkama kao glavnim izvorom učenja Crkve bosanske, kako piše S. Čirković, ili postojanje liste djedova Crkve bosanske prije i poslije Abjuracije 1203. godine, pa sama Abjuracija, ili recimo pismo Pavao Radinovića iz 1937. godine koji piše da bosanski dualisti (maniheji, bogumili, patareni, krstjani) Boga nisu zvali “stvoritelj”, nego kao “Bog otac vsedr’žitelja i pospješenijem” (kurziv u cijelom tekstu AZ).
Tom stavu Radinovića nalazim analogiju u jednoj himni iz Avesta iz koje ću citirati samo jedan njen dio kad se prorok Zaratustra obraća Bogu i kaže: “Mi smo spremni surađivati” (Prva himna, 11 strofa, prema Varza 2009.). D. Mandić dalje spominje i rukopis sa popisom zabluda bosanskih krstjana iz 1372. godine koji se, po D. Mandiću, nalazi među rukopisima Akademije u Zagrebu, napisan od “nekog misionara franjevca iz Bosne”, u kojem između ostalog stoji: “Niječu da Krist nije istinski uskrsnuo” i itd. Ovaj zadnji izvor istovremeno opovrgava tvrdnju N. Malcolma da nije sačuvan nijedan franjevački dokument. Ta i njoj slične činjenice, kao naprimjer da se autor služi pretpostavkama kad zaključuje o nekim događajima, govore da knjiga, u prvom dijelu o kojem i govorim, nije argumentirana, kako suprotno tvrdi Enes Karić.
A ne može ni biti argumentirana kad je od 450 stranica knjige samo 45 stranica ostavljeno prvom dijelu. To daje osnov za zaključak da se N. Malcolm zna zadržati više na intuitivnoj, a manje na diskurzivnoj istini. Da pritom ne govorimo o mogućoj daljoj evoluciji misli koja dolazi nakon što čovjek otkrije istinu o sebi samom. Na značenje ove istine vratit ću se u nastavku ovog teksta.
Tražiti domaće izvore iz vremena kad su pripadnici Crkve bosanske bježali od lomača i skrivali se pred krstaškim pohodima, pomalo dobiva obilježje groteske. Čudno, nisam susreo nijednog istraživača u balkanskoj historiografiji koji bi pokazao makar neki stepen uviđavnosti navedenoj činjenici. Međutim, kad bi se polazilo isključivo od domaćih izvora koji bi potvrdili dualističko učenje Crkve bosanske, onda bi to značilo da su samo domaći izvori relevantni, što je nerazumljivo, jer ne postoji nepogrešiv izvor saznanja; svaki izvor uvijek može biti potisnut novim izvorom. Cijeniti i jedne i druge izvore i autoritet izvora najbolji je način saznavanja istine o historijskim događanjima, ali isto tako neophodno je imati i širok okvir promatranja koji ne dozvoljava pojavu subjektivizma i partikularizma.
Kad je u pitanju duhovnost, onda je to posebno važno iz razloga što isključivo uspoređivanje neke duhovne pojave samo sa jednom religijom stvara jednostranu sliku o toj pojavi, odnosno u našem slučaju pogrešnu sliku učenja Crkve bosanske. Upravo ta jednostranost obilježava prvi dio knjigu o kojoj je riječ. W. Goethe bi rekao: “Tko ne zna sebi svesti račune od tri hiljade godina, on će dan za danom život provesti u mraku” (W. Goethe, Wes-ostlicher Divan).
Da bi bio jasan o čemu govorim moram poštivati mišljenje genija i vratiti se u dublju prošlost, u istočnu baštinu da bi njeno učenje komparirao sa učenjem Crkve bosanske.
Odmah da kažem istina, kao etički pojam, bila je za istočnu baštinu, za razliku od duhovnosti nove epohe, iskreni prijatelj od koje se ona, u svojim milenijskoj duhovnoj tradiciji, nikad nije pokušavala odvajati. Takav odnos prema najbitnijoj etičkoj kategoriji i najhumanijem nagonu dovodi Zaratustru (ili Sartošta, kako mu je pravo ime odgonetnuo Reza Yousefi, a znači prorok) do niza spoznaja kao što su; neophodnost postojanja jednog Boga (Ahura Mazde) (Mitska priča, Č. Veljačić), do spoznaje da je svijet sastavljen od dvije polovice; vidljivog ili materijalnog i nevidljivog ili duhovnog svijeta, do ontološkog otkrića porijekla zla, drugim riječima do otkrića problema duše a s tim i otkrića uloge Razuma u stvarnom svijetu, odnosno do historijskog početka razvoja mišljenja, koji razvoj se, kao što je poznato, zaustavio dolaskom duhovnosti nove epohe, kojem je opet trebalo, kao što je poznato, cijeli milenij da bi renesansa obnovila ulogu misli u čovjekovom životu.
Poznato je da je porijeklo zla i dobra u čovjekovoj svjesnosti, odnosno nesvjesnosti, u njihovom vječitom antagonizmu. Sve su spoznaje vrijedne, ali spoznaja istine o ulozi Razuma-Duše u stvarnom životu je od najvećeg značenja i vrijednosti, jer ona otkriva njen vlastiti problem. Duša je sama sebi pretpostavka, ali i pretpostavka za otkrivanje svake druge istine. Ovisno o tome da li duša poznaje istinu o sebi samoj, ili ne, zavisi izgradnja dobrih ili loših duša, izgradnja dobrih ili loših ljudskih odnosa.
Objavljujući novo vjerovanje (prvu čovjekovu religiju), sa drugačijim odnosom Boga i Razuma od one koju posjeduje današnja duhovnost, Zaratustra u stvari pretače svoju najvredniju spoznaju – istinu o ulozi Razuma u vidljivom svijetu, u duhovnu dogmu kojom pravi harmonizaciju između realnog i irealnog pogleda na svijet. Zoroastrizam, ili dualističko vjerovanje, uči čovjeka kako treba razmišljati. Ko je tražio mogao je naći na elektronskim medijima himne i pjesme (gathe i yasne) iz Avesta (svete knjige zoroastrizma) koje recimo govore; “U otkrivanju tajni ovog svijeta čovjek se ne treba povoditi svakom stihu i svakoj pjesmi, nego odgovor tražiti u susretu sa čistim mislima” (R. Yousefi, gatha 49,1,2009), ili “Pobožan čovjek treba se dijelom oslanjati na svoje misli” (idem, gatha 51,21,2009.). A čiste misli se postižu “trijadom misli”; “dobro misli, govori i djeluj u oba svijeta” (R. Yousefi).
Samo čista duša može imati nadu u nastavak života u nekom drugom tijelu. Tako se i duša bosanskog raba sa stećka gosta Mišljena nada da ima čistu dušu i traži od duše svog gospodara da kaže koju riječ za njega kad se susretne sa Najvećom duhovnom instancom. Uostalom, zar nisu dostojanstvenike Crkve bosanske zvali čistim! Imati čistu dušu je Božji zadatak. Mani, prorok druge istočne religije koja je bila pod snažnim utjecajem milenijsko prisutnog zoroastrizma, kaže o Božjem zahtjevu: “Bog, koji je čista Svjetlost, slabo je poznavao svijet Mraka, I tada je pozvao prvog čovjeka da mu kaže; ‘Ti, u kome se susreću Svjetlost i Mrak, ti si najbolji saveznik kog mogu da imam. (…) Tebi povjeravam zadatak da gospodariš mojim djelom i da ga čuvaš” (A. Maluf, 1916.). Radi usporedbe opet ću spomenuti jednu himnu iz Avesta koja kaže: “Dobro razmišljanje” u svijetlu “istinitosti” i “sve istinito činiti(…..) s mudrošću i dobrim namjerama” s “istinoljubivošću” put je ka slobodi duše (gatha 28, 1-2, 4, R. Yousefi 2009.).
Radi ograničenog prostora dao sam kroki snimak zoroastričkog učenja. Kad usporedimo to učenje sa učenjem Crkve bosanske kao recimo: tjelo je materijalno, zato ono nestaje i zato je nemoguća njegova reinkarnacija i zato ona ne može biti proizvod heretičkog učenja, a duša se, kao duhovna tvorevina, oslobađa od tjela i nastavlja život, ali tek kad to odluči Vrhovni Sudija, ili recimo njeno učenje o postojanju dva svijeta, što je neosporno i kod apologeta njenog heretičnog učenja, kao što su na primjer D. Lovrenović i S. Đaja kad tvrde da je Crkva bosanska “sotonizirala vidljivi svijet”, a što se tiče problema duše i njenog odgoja ono ima brojne izvore, kao naprimjer; “katolička crkva naziva se crkvom ovog svijeta, koje svećenici dnevno na lak način ljudima grijehe opraštaju i time njihove duše upropašćuju” i da “tako gube duše človič’ske”. Problem duše nam otkriva kauzalnost što Crkva bosanska, a ni maniheizam, nisu imali oprost kao teološki institut, a ne zato što je građena hereza.
Vratimo se Obredniku Crkve bosanske za koji autor knjige tvrdi da ne pokazuje ništa od heretičkog učenja. Pogledajmo jedan dio iz tog Obrednika koji glasi: “I bje ćlov(je)k poslan ot/ B(og)a, ime emu Ivan’,/ S’pride sv(i)ditel’stvo/ Da sviditel’stvuet o sviti” (da svjedoči o svjetlosti) i sljedeća dva stiha; “I bi svjet’ istini/ iže prosvještaet’/ vsakoga člov(je)ka/ greduštago u vas’mir pride” i; “a blagodit’ (i) istina/Is(u)h(risto) bje dano” (F. Šanjek).
To je ta istina koja je obećana i bila obilježje kršćanstva u prvim stoljećima, kako govori W. Hegel i kako govori historijski događaji (odluka Sabora svih kršćanskih crkava u Nikeji 787. godine), ali nije uspjela saživjeti, jer je takvu istinu Crkva zarobila. Ali ona nije bila zarobljena u Crkvi bosanskoj. Ako se ovaj Obrednik Crkve bosanske nije razlikovao od bilo kojeg kršćanskog obrednika, kako tvrdi autor knjige, zar nije osnovano upitati se da li ljudski rod može razumjeli značenje ovih riječi ako mu se ne da istina? Ili ako se ne upozna šta je učila istočna baština.
Manihejska Svjetlost nije bila zarobljena ni u crkvi ni u kleru, nego u čovjeku. Učenje o duši je imanentna komponenta dualističkog učenja o čovjekovom odgoju, kakvo učenje ne postoji u duhovnosti nove epohe, ni u njenoj nauci. Korijeni ovog učenja potiču iz zoroastrizma i ako želimo razumjeti riječi o Svjetlosti Istinitoj iz Obrednika, onda opet moramo zatražiti pomoć istočne baštine. Stihovi iz Avesta govore; “Svjetlo Istinito…./ On je mudar čovjek koji je snagom svoga znanja/ spasio zavedene od propasti i uništenja/ i vodi ih do samospoznaje i samopouzdanja” (11-ta himna 46,5, prema Varza, kurziv AZ), ili: “O Mazda, podrži ovu veliku zadaću!/ Sada, tu smo mi pomoć dobili,/ Mi smo spremni surađivati.” D. Mandić, apologeta heretičkog učenja Crkve bosanske, koristi drugu riječ i kaže da je Crkva bosanska “podržavala” Razum, a L. Margetić piše da je Crkva bosanska učila da je Bog “stvorio sve vidljivo, ali da ne upravlja sa njima”.
Tajne života
Otkriti problem duše znači otkriti tajne života. Osvijetliti dušu istinom o njoj samoj i osposobiti je za njezinu upotrebu u svakodnevnom životu; znači spasiti samu dušu, graditi dobre ljudske odnose, dobro društvo i čovječanstvo. To nije moguće bez razumijevanja Božje uloge u čovjekovom životu, neovisno od toga da li ste teista ili ateista. Radi predaje čovjeku istine o ulozi Razuma Bog je na Istoku postao Svjetlo Istinito. Kasnije je postao to isto i za sve današnje religije, ali ne u istom značenju. Istočna Svjetlost budu dušu i ukazuje put njenom spasu. Duhovnost nove epohe smatra da istina nije u čovjeku. Ona je čisto božanska forma savršenosti koja preko Crkve dopire do čovjeka. Čovjek može biti prožet istinom samo kroz vjerovanje u Božanstvo, kroz emotivni doživljaj takvog odnosa.
Teško je od čovjeka naše epohe tražiti da shvati problem vlastite duše, ne zato što on to nije u stanju uraditi, nego zato što su napravljene mnogobrojne prepreke čiji je zadatak da spriječe rušenje onog što je izgrađeno. Među tim preprekama je i nepostojanje odgoja duše ni u školama, ni u vjerskim ustanovama. U našoj epohi se ne govori o odgoju duše. Geniji to znaju pa ponekad upozoravaju na posljedice, ali to ne dopire do naših ušiju. Rijeka genija je mala i nedovoljna da probudi tromu dušu.
Crkva bosanska je pokušavala, koliko su joj prilike to dozvoljavale, da probudi ljudski rod i očisti mu dušu. Ali joj to nisu dozvolili, a sad bi i da se zaboravi na taj pokušaj.
