Kako čitati riječ Božiju: Vedro lice Kur’ana
Karića raduje svaki novi poduhvat prevoda (značenja) Kur’ana/PREPOROD
Čitanje svetih knjiga, osim što je obredni ili liturgijski čin, dio je sveukupne globalne čitalačke kulture. Ta čitanja svetih knjiga su kontinuirana, budući da se radi o nepresahnjujućim izvorima različitih oblika globalne civilizacijske i kulturne baštine. Izuzetak tome nije ni Sveta knjiga islama Kur’an. A zar ima pogodnijeg trenutka za progovoriti koju riječ o Svetoj knjizi islama od mjeseca ramazana u kojem se, prema islamskom učenju, obistinilo posljednje bogojavljanje ili teofanija u vidu Kur’ana. S druge strane, kada je potrebnije nešto reći o čitanju Kur’ana ako ne danas, kada se Sveta knjiga islama suočava sa različitim optužbama, prvenstveno da je riječ o opasnoj Knjizi koja potiče na nasilje, da je riječ o mizoginičnoj Knjizi, da je riječ o Knjizi koja čovječanstvu osujećuje budućnost, o Knjizi koja ljudima osujećuje razmišljanje, umovanje, kontemplaciju i sl.
Kratki eseji i crtice
Gdje pronaći odgovore na ove optužbe s kojima se Sveta knjiga islama sučeljava?! Na odgovor na ovo pitanje nas upućuje najnovija trilogija kur’anske beletristike autora akademika Enesa Karića naslovljena “Kako čitati Kur’an”. Napominjem, nije riječ o apologetskom djelu, a ni ova kolumna nije apologetskog karaktera, jer akademik Karić jasno zastupa stav da Kur’anu nisu potrebne apologije, budući da Kur’an sam nudi te apologije ukoliko se adekvatno čita. Pored toga, Karić se ovim djelom ne želi udvarati Kur’anu, kako smo to navikli da čine mnogi muslimanski teolozi, jer Karić će reći: Ni sam Kur’an se ne udvara i ne podilazi čovjeku. Polazeći od ovakve metodologije, Karić jasno govori da je Kur’an Sveta knjiga islama, za koju muslimani vjeruju da je Božiji govor, ali on nema problema s tim što pripadnici drugih religija i konfesija ne prihvataju Kur’an kao takav, a u to ih ne želi ni uvjeravati. Stoga je ova trilogija, a to je karakteristika i ostalih Karićevih pisanih poduhvata, prijemčiva svima budući da nije zasićena apologetsko-misionarskim narativom.
Iako se iz samog naslova da zaključiti da je riječ o didaktičkoj trilogiji, ipak, stil ovog djela ne karakteriše ono što je osobenost didaktičkih djela. Karić u ovom djelu ne nudi instant i konačna rješenja za autentična čitanja Kur’ana, već kroz nekih stotinjak kratkih eseja i crtica, od kojih je koncipirano ovo djelo, navodi čitaoca da sam dođe do polazišta koja treba imati u vidu prilikom pomnih čitanja Kur’ana insistirajući na značenjskoj dimenziji Kur’ana u odnosu na njegovu liturgijsku i normativnu. Obrađujući razasute kur’anske teme i fragmente, Karić nas navodi na to da imamo sljedeća polazišta u vidu kada čitamo Kur’an.
Integralnost i inkluzivnost Kur’ana
Karić u ovom djelu ističe da je Kur’an monolitna cjelina čiji se fragmenti mogu ispravno čitati samo ukoliko se saobražavaju sa cjelinom Kur’ana, jer se samo tom metodom može obujmiti autentična poruka onih kur’anskih segmenata koji bi, ukoliko bi se čitali izolovano ili iščašeno iz cjeline Kur’ana, njegova sabesjednika naveli na nasilna, mizoginična, izolacionistička, blokatorska i dr. ponašanja.
Karićeva trilogija
S druge strane, sveobuhvatnim čitanjem Kur’ana, koje Karić na arapskom imenuje tawhid, a što je ujedno i naziv za glavnu odrednicu islama, dolazi do izražaja vedro lice Kur’ana koje ne osujećuje ljudima budućnost, bez obzira na to što je riječ o posljednjoj Božijoj objavi, ne lišava baštinike Knjige ili Pisma Božije milosti, naprotiv, Kur’an se mršti na one koji hoće biti Bogu takmaci u distribuciji Njegove milosti, koje se raduje mirnodopskim periodima i želi da čovječanstvo živi u njima, poziva na spokojan bračni život bez galame i nasilja, te u konačnici stremi ka dupke punom Raju i što je moguće praznijem Paklu.
Sveobuhvatno čitanje Kur’ana neminovno raskriva i inkluziju kao bitnu odrednicu njegovog sadržaja. Kur’anska inkluzija se razviđa i pri samom, kako to kaže Karić, čitanju Kur’ana ili njegovog dobrog prevoda u vremenskom rasponu od sedam do deset dana. Takav čitalac Kur’ana će lahko uvidjeti da Kur’an doziva čovječanstvo, kao dostojnog sagovornika, u svojim pozivima da sklopi savez sa Bogom, da negoduje na izolovanje određenih poslanika, da oslovljava baštinike Knjige i poziva muslimane da se s njima nađu oko ispravne Riječi, da oslovljava napose kršćane i jevreje, što otvara mogućnost da se i sljedbenici drugih religijskih obrazaca poput npr. Hindusa, koji štuju Vede, podvedu pod kategoriju sljedbenika Pisma. Štaviše, Kur’an ne samo da upućuje poziv različitim kategorijama čovječanstva već u svoj sadržaj uvrštava i njihove riječi, pa čak i onda kada su one bogohulne. Imajući ovo u vidu, s kojim li se onda pravom može zahtijevati da se iz Kur’ana dislociraju određeni dijelovi koji, recimo, kude jevreje ili kršćane pod krinkom antisemitizma i diskriminacije?!
Kur’ansko da kontekstu
Sa listova Kur’ana se vidi da Kur’an, iako Govor Božanskog porijekla, prihvata geografsko-historijske i društvene datosti. No, kada ovo kažemo, trebamo imati u obzir da Kur’an nije sklon da prihvati predodžbu o prošlosti kakvu nam, recimo, nude društvene nauke u zadnjih stotinu i pedeset godina. Međutim, to nije slučaj samo sa Kur’anom već i sa Biblijom. Pod ovim mislimo na to da se Kur’an suprotstavlja tome da je 650 ljudskih pokoljenja živjelo u pećinama i da nije baštinilo nikakav oblik kulture. Jer, kada Kur’an govori o navjestiteljima Božijih poruka i njihovim narodima koji su živjeli prije Isusa, on govori ipak o kulturnim dostignućima poput građenja barke, isklesavanja nastambi u stijenama, korištenja pehara za piće i sl. Nije ovo predodžba samo svetih knjiga, štaviše, i dalje ljudski um ostaje zapanjen kada ugleda piramide u Egiptu i pita se kojom su tehnologijom one građene tri hiljade godina prije Isusa Krista.
Kur’an, pored ovoga, uvažava činjenicu da su u vrijeme njegova objavljivanja kršćanska i jevrejska zajednica bile zaokružene cjeline. Naravno, kur’ansko jevrejstvo i kršćanstvo nije ono kako mi danas poznajemo. To oslovljava Karić u ovoj trilogiji, ali ne razvija nikakvu raspravu o tome, već naslućuje da se Kur’an nužno ne nada da će te zaokružene kršćanske i jevrejske zajednice pohrliti islamu i napustiti svoju tradiciju. Kur’an ih na to ne bodri, već ih radije savjetuje da se vrate svojim Pismima i njih štuju u izvornom obliku, jer je štovanje tih Spisa u biti islam kršćana i jevreja, odn. njihova predanost Bogu.
Polifonija i polisemija Kur’ana
Jedan od naputaka koje Karić provlači kroz svoje dionice u trilogiji jeste uvažavanje polifonije i polisemije Kur’ana. Naime, Kur’an, budući da je svojevrsna teofonija, prvotno je zvučni sadržaj koji je poslije upisivan i ispisivan. Kao takav, on je nužno polifoničan, što će se manifestovati i u njegovoj grafiji. Polifonija Kur’ana ne osujećuje njegovu autentičnost, već ima jamačnu ulogu. Polifonija Kur’ana je potvrđena i dio je muslimanskog creda. Polifonija Kur’ana je obogatila njegove semantičke i sintaksičke slojeve, stoga Karić u ovom djelu bodri buduće islamske teologe sa ovih područja da načine jedan enciklopedijski, petotomni prevod Kur’ana koji će uzeti u obzir sve varijacije qira’eta, odn. autentičnih čitanja Kur’ana u njegovom izvorniku.
Polisemija je nešto što je vezano, ali nije nužno uslovljeno polifonijom Kur’ana. I tamo gdje nema varijacija u čitanjima Kur’ana u izvorniku, ima polisemije, što je bio razlog da muslimanski znanstvenici kroz stoljeća, a i danas ne odustaju od raskrivanja slojevitih značenja Kur’ana. Karića raduje svaki novi poduhvat prevoda (značenja) Kur’ana, što je primjetno na stranicama ove knjige, gdje on, u potrazi za mnogostrukim značenjima kur’anskih stavaka, konsultira, između ostalog, i prevode na različite indoevropske jezike.
Što dalje od dogmatskih i ideoloških učitavanja
Još smo na početku ovoga prikaza istakli da Karić ne podilazi Kur’anu, no treba napomenuti da se Karić protivi trivijalizaciji kur’anskog sadržaja. Karić navodi nekoliko načina kako ljudi trivijaliziraju plethore kur’anskih značenja. Dogmatsko učitavanje značenja kur’anskom sadržaju postavlja zastor čovjeku koji ga sprečava da kohezivno pristupi Kur’anu. Karić se drži po strani glede navedenog, tako npr. kada govori o Božanskom Prijestolju, Božijim svojstvima, on to ne podvodi ni pod korporealističku i literalističku, niti pod apofaktičku teologiju, već navedeno iznosi navodeći nas na njegova intencijska značenja koja će motivisati ćudoredni postupak.
Pored navedenog, u djelu “Kako čitati Kur’an” sugestivno se predlaže čitateljima Kur’ana da se klone i ideoloških tumačenja Kur’ana koja se pomaljaju kao pečurke poslije kiše. U kakafoniji stvorenoj od pokliča “Kur’an je naš ustav”, ne čuje se vedri ton Kur’an koji je optimističan, koji bodri čovjeka, odvraća od nihilizma, pruža mu potporu. Jerbo, uboge muslimanske mase bježe iz zemalja čiji vladari ponavljaju usklike “Kur’an je naš ustav”, jer osjećaju da im je u tim zemljama budućnost osujećena.
