Kad odvjetnik nije prodana duša: Granice i izazovi međunarodnog prava

Philippe Sands (1960, London) je britansko-francuski odvjetnik i pisac. Profesor je prava i direktor Centre on International Courts and Tribunals na University College u Londonu. Stručnjak za međunarodno pravo, djeluje kao savjetnik i odvjetnik pred brojnim međunarodnim sudovima i tribunalima, uključujući Međunarodni sud pravde, Međunarodni sud za pomorsko pravo, Europski sud, Europski sud za ljudska prava i Međunarodni kazneni sud.

Njegova knjiga “Svijet bez zakona” (Lawless World) je potaknula javnu raspravu u Velikoj Britaniji o legalnosti rata u Iraku 2003. Knjiga je obuhvatila niz tema, uključujući suđenje Pinochetu u Londonu, stvaranje Međunarodnog kaznenog suda, rat protiv terorizma i uspostavljanje zatvora u zaljevu Guantanamo.

KNJIŽEVNA KRITIKA

ČITANJE (U)SEBI: Između dvije vatre

Povratak u Lemberg

U drugom izdanju knjige 2006. Sands je otkrio da je britanski premier Tony Blair izjavio predsjedniku Georgeu Bushu da će podržati američke planove za invaziju na Irak, čak i prije nego je tražio pravno mišljenje o zakonitosti invazije. Sands je predočio memorandum od 31. januara 2003. opisujući dvosatni sastanak Blaira i Busha, kada je Bush razmatrao mogućnost da isprovocira snage Saddama Husseina da sruše lovački avion Lochkeed U-2, čin koji je mogao navesti Irak na kršenje rezolucija Vijeća sigurnosti OUN-a. Memorandum otkriva da je Blair rekao Bushu da će podržati američke planove o ulasku u rat protiv Iraka i bez rezolucije Vijeća sigurnosti. Sands od tada podržava stav da nije bilo uporišta u međunarodnom pravu za vojnu intervenciju u Iraku.

U svojoj knjizi “Torture Team” objavljenoj 2008. opisao je ulogu odvjetnika Bushove administracije u odobravanju mučenja, uključujući i tvz.”poboljšane tehnike ispitivanja” u zaljevu Guantanamo. Nakon toga Sands je pozvan svjedočiti pred britanskim i nizozemskim parlamentima, pred Zastupničkim domom i Senatom SAD-a.

Decembra 2015. Sands je sa dvojicom kolega za Amnesty International izdao pravno mišljenje o zakonitosti prodaje oružja Velike Britanije Saudijskoj Arabiji. U tekstu se zaključuje da je Vlada Velike Britanije, dozvoljavajući transfer oružja Saudijskoj Arabiji, prekršila svoje obveze iz Ugovora o trgovini oružjem, Zajedničkog stajališta Europske unije i kriterija o izvozu oružja koje je Velika Britanija usvojila.

Djelo Philippea Sandsa koje je privuklo najveću međunarodnu pozornost je “Povratak u Lemberg” (2016). Lemberg je nekadašnji naziv za grad Lviv u Ukrajini, a predstavlja dokumentovanu istragu o izvorima genocida i zločinima protiv čovječnosti.

Aprila 2018. Sands je sa kolegom potpisao članak u The Timesu, u kojem je iznio stav da Velika Britanija nije imala nikakvu utvrđenu pravnu osnovu za raketne napade na Damask i Homs 2018.

Angažirani odvjetnik, Philippe Sands ne miruje: čitatelje, a posebno familije žrtava zločinā je aprila ove godine obradovao knjigom “38 Londres Street”. Knjiga nosi naslov prema adresi u Santiagu, na kojoj se nalazio centar za mučenje kojim je upravljala politička policija generala Augusta Pinocheta. Tema su nekažnjavanje, čileanski diktator u Engleskoj i nacista u Patagoniji: u knjizi, koja najviše liči na thriller, autor predstavlja veze SS oficira Waltera Rauffa i generala Pinocheta, i pravne procedure pokrenute protiv njih. Otkud sad knjiga o Pinochetu (1915-2006), zloglasnom čileanskom predsjedniku od 1974. do 1990?

Naslovnica knjige

Oktobra 1998. Augusta Pinocheta je britanska policija uhapsila u Londonu. Madridski sudac Baltasar Garzón je izdao međunarodnu potjernicu, optužio ga za genocid i zahtijevao njegovu ekstradiciju. Među Pinochetovim žrtvama je bilo desetine Španjolaca. Postavilo se pitanje treba li Pinocheta izručiti Španjolskoj? Ima li Pinochet “potpuni imunitet”, kako je tvrdila čileanska vlada? Debata je uznemirila Veliku Britaniju, a Philippe Sands je na strani tužitelja zastupao Udrugu za ljudska prava Human Rights Watch. Danas navodi: “Taj 25. novembar 1998. je najznačajniji trenutak u mojoj karijeri, kad se sastao Dom lordova da odluči ima li Pinochet pravo na imunitet. I kad je peti sudac ustao i izgovorio: ‘Ne, nema pravo na imunitet.’ To je bilo prvi put da jedan nacionalni sud odlučuje da li se bivšem šefu neke druge države može suditi za zločine koje je počinio u svojoj zemlji, kad je bio na vlasti. Tada se dogodila promjena u svijetu.”

Diktatorovi odvjetnici su tražili pomoć od britanskih kolega. Susreli su se sa Jamesom Cameronom, stručnjakom za ljudska prava, koji je prihvatio u ime prava na pošteno suđenje čak i za kriminalce i zločince. Cilj je bio spriječiti da Pinochet bude izveden pred španjolski sud.

Dvadesetak godina poslije Philippe Sands je istražio šta se događalo 1998. Storija predstavljena u knjizi “38 Londres Street” je naročito znakovita jer postavlja pitanje može li se suditi šefovima država prema međunarodnom pravu. Sa druge strane - ne zaboravlja zločine zbog kojih familije i preživjeli još uvijek čekaju na pravdu. Optužbu 1998. su podigle žrtve.

Trebalo je dokazati da je Pinochet znao za zločine počinjene u njegovo ime na adresi 38, Londres Street u Santiagu, sjedištu Dirección de Inteligencia Nacional. Sands prenosi da je knjigu napisao da osvijetli pravnu bitku koja je stavljala pod znak pitanja pojmove zločina protiv čovječnosti i genocida. Istraživanje ga je dovelo do otkrića veze između nacizma i pinochetizma. U središtu ovog odnosa je bio Walter Rauff (1906, Kothlen – 1984, Santiago), nekadašnji SS oficir, koji je 1941. izumio sustav mobilnog ubijanja, gasnih kombija ili kamiona, osmišljenih za likvidaciju “putnika” – jednog od instrumenata politike eksterminacije Židova.

Walter Rauff

Rauff je poznat kao jedan od najmonstruoznijih likova nacističkog režima, a pripisuje mu se odgovornost za smrt preko 100.000 ljudi u vrijeme Drugog svjetskog rata. Uz pomoć austrijskog katoličkog biskupa Aloisa Hudala, čiji supervizor je bio Papinski kolegij Santa Maria Dell’Anima, Rauff je organizirao bijeg brojnih nacista u Siriju. U tekstu pod naslovom ”In the service of the Jewish state”, kojeg je Ha’aretz objavio 29. marta 2007. stoji da je jula 1948, usred arapsko-izraelskog rata, tajna izraelska služba Rauffa regrutovala u Egiptu za odstrel ključnih lokalnih ličnosti. Uz podršku Bicchieriaija, tajnika milanskog nadbiskupa, Rauff je otišao u Ekvador i na kraju stigao 1958. u Čile. Od 1958. do 1962. radio je za zapadnonjemačku obavještajnu službu.

Pinochet, Putin, Netanyahu

Walter Rauff je inkarnacija nekažnjivosti zločina. Prošao je kroz “Rattenlinien”, tajnu mrežu za eksfiltraciju nacista, fašista i drugih suradnika, iz Europe u pravcu Latinske Amerike i Bliskog Istoka. Bijeg su olakšavale organizacije kao katolička crkva i neke vlade, koje su omogućile ratnim zločincima Adolfu Eichmannu i Josefu Mengeleu da izbjegnu slovo zakona. Rauff je našao utočište u Čileu. Pedesetih je bio identificiran, ali je izbjegao ekstradiciju koju je 1962. zahtijevao Tribunal u Hanoveru: Vrhovni sud Čilea je njegove zločine proglasio zastarjelim i 1963. mu odobrio zaštitu. Rauff se onda bacio u biznis: nabavio je kamion i prodavao ribu. Poslije je postao direktor tvornice konzervi rakova. Zbog problema sa snom i strahom pio je velike količine whiskyja: brinulo ga je da ga ne ubiju ili otmu izraelske službe.

11. septembra 1973. vojna hunta na čelu sa generalom Augustom Pinochetom preuzela je vlast u zemlji. Sands u knjizi pokazuje da je Rauff bio blizak sa Pinochetom još nekoliko godina prije prevrata i da je postao savjetnik čileanske diktakture. Od 1973. do 1984. redovito je bio optuživan za učestvovanje u zlodjelima Pinochetovog režima. Postao je karika između nacizma i pinochetizma i “dokaz da se jednako zlo nastavilo kroz decenije”, a to mijenja prirodu čileanske diktature.

Demonstracije protiv Pinocheta 1998. u Londonu

Pinochet je bio na vlasti do 1990. U godinama koje su slijedile otvoreno je stotine istraga što pokazuje razmjere zlostavljanja počinjenih pod njegovom odgovornošću: hiljade proizvoljnih hapšenja, nestanaka, atentata, redovitih mučenja u sjedištu DINA, tajne policije režima, smještene na adresi iz naslova knjige.

Borba za ili protiv Pinochetove esktradicije govori o našoj aktualnosti: o progonu političkih vođa. U Velikoj Britaniji zakon iz 1978. stipulira da strani šefovi država uživaju imunitet za djela počinjena u obavljanju svoje funkcije. Branitelji ljudskih prava odbacuju navedeno tumačenje jer ovaj zakon govori o “službenim djelima”, a mučenja i pogubljenja po kratkom postupku nisu bila “službena”. Njihov je zaključak da se imunitet ne može primijeniti na takve odluke.

Sve ovo navodi na razmišljanje o onome što nas danas posebno zanima: ova pitanja odražavaju aktualne odluke Međunarodnog kaznenog suda, koji je izdao naloge za hapšenje Vladimira Putina i Benjamina Netanyahua. Pravna bitka u vezi sa Pinochetom se odvijala na najvišoj razini, pred pravosudnim vijećem Doma lordova u Velikoj Britaniji. Sands je u pozadini uočio šta se dešava – kako se ekstradicija približavala, obrana je počela mahati zdravstvenim izvješćima o njegovoj navodnoj bolesti. Pinochet je bio u kućnom pritvoru, a Pravosudno vijeće Doma lordova je najprije dalo pozitivno mišljenje za izručenje. Ali vrlo brzo ga je poništilo: jedan od sudaca je bio oženjen aktivisticom Human Rights Watcha, zbog čega se sumnjalo da je pristran. Pinochet se nakon godinu dana sudskog postupka u Velikoj Britaniji u martu 2000. mirno vratio u Čile.

Radi istraživanja za knjigu Sands je putovao u Španjolsku, Čile i Francusku. Susreo je suce, brojne svjedoke i odvjetnike. Otkrio je da je čileanski političar, diplomata i pjesnik, nobelovac Pablo Neruda (1904-1973) zabilježio prisustvo nacista u tragovima južnoameričkih vojnih formacija.

Čileanski nobelovac Pablo Neruda

U najavi izlaska knjige “38 Londres Street” izdavač je naveo da je i britanski pisac Bruce Chatwin pisao o Punta Arenas i Patagoniji, gdje se bio nastanio Walter Rauff. Odmah u aprilu, nakon izlaska Sandsove knjige, udruženja žrtava Pinochetovog režima su reagirala, zahtijevajući otvaranje arhiva kako bi dokumenti korišteni 1998. postali dostupni javnosti. Knjiga Philippea Sandsa bi mogla biti konačna smrt Augusta Pinocheta i “epilog scena torture 1973. u ulici Londres u Santiagu”.

Prema službenim podacima Amnesty Internationala Čile iz 2013, u završnom izvješću Komisije Valech stoji da su više od 40.000 osoba bile žrtve kršenja ljudskih prava od 1973. do 1990. Broj osoba službeno priznatih kao žrtve nestanka ili ubojstva iznosi ukupno 3.216. Broj ljudi koji su preživjeli politički motivirano zatvaranje ili mučenje, ili oboje, iznosi 38.254.

Sandsova knjiga bi mogla biti i izgubljena nada da obnovimo vjeru u zakon, u vrijeme kad svjedočimo starim demonima zločina, samovolje i bezakonja u Gazi i Ukrajini. Nakon knjige “Povratak u Lemberg” Sands piše o borbama koje nakon Drugog svjetskog rata prate pojavu međunarodne pravde: Pinochet se iz kućnog pritvora u Londonu vratio u Čile, a Rauff je ostao nekažnjen.

Povodom izlaska ove knjige autor prenosi da je njegov cilj pridonijeti uspostavi svijeta u kojem zločini moćnika ne mogu ostati nekažnjeni. Na suđenju u Nűrnbergu 1945. uvedeni su pojmovi zločin protiv čovječnosti, ratna agresija i genocid. Prvi put u povijesti čovječanstva leaderi država su bili izvedeni pred međunarodni sud zbog zločina koji su bili priznati na međunarodnoj razini. “Moć država je prestala biti aspolutna.”

Iako su neizručenje Pinocheta Španjolskoj i njegov povratak u Čile mogli biti totalno razočarenje, rezultat je dijelom bio i pozitivan: Britanci su od Čilea tražili ukidanje njegovog imuniteta, a zahvaljujući hapšenju u Londonu, u Čileu je pokrenuto stotine istraga nad nekadašnjim moćnicima vojne hunte.

Philippe Sands je pravni savjetnik Gambije u postupku za genocid kojeg je pokrenula protiv Burme pred Međunarodnim sudom pravde, zbog progona manjine Rohinja od 2010. U podcastu američkog novinara Ezre Kleina, Philippe Sands je izjavio da mu smeta fokusiranje na izraz genocid, kad je riječ o Gazi, ali i drugdje. “Imam problem sa činjenicom da je genocid uzdignut na razinu zločina svih zločina, jednu od tema iz knjige ‘Povratak u Lemberg’. Kao da postoji razočarenje kad se naročito užasan zločin ne prepoznaje kao genocid. A ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid su strašni i pravo ih ne hijerarhizira.” Kao primjer Sands daje: “Masakr u Srebrenici, kad su 1995. bosanski Srbi ubili 8.000 Bošnjaka, Međunarodni sud pravde je priznao kao genocid. A nekako u slično vrijeme 1996. i 1997. ubijeno je tri milijuna Kongoanaca u ratovima koji su opustošili DR Kongo, i to je okarakterizirano samo kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Je li to manje ozbiljno? Apsolutno ne. Jesu li ti mrtvi manje značajni od onih u Srebrenici? Apsloutno ne.”

Philippe Sands

Granice su prekoračene

Povodom 7. oktobra i rata u Gazi Philippe Sands je, zajedno sa kolegama britanskim odvjetnicima Židovima, u Financial Timesu napisao da je Izrael imao pravo upotrijebiti silu da se obrani od masakra Hamasa, ali da to pravo nije apsolutno, i da ima granica koje se ne smiju prijeći. “Granice su prekoračene. Više uopće nije riječ o legitimnoj obrani. To se mora zaustaviti. Odgovornosti moraju biti prepoznate, a odgovorni osuđeni. Ali u javnoj raspravi pitanje da li se radi o ovoj ili drugoj vrsti zločina, za mene je sekundarno. To je odvraćanje pozornosti od užasa koji se dešava.”

Izgleda da će knjige “Povratak u Lemberg” i “38 Londres Street” imati nastavak. U maju je Vijeće Europe baš u Lvivu donijelo odluku o uspostavljanju specijalnog tribunala za zločine agresije koje je Rusija počinila u Ukrajini. Budući da se Sands odavno bori za tu ideju, a februara 2022. je sa nekadašnjim britanskim premijerom Gordonom objavio tekst na temu, namjerava nastaviti pisati o tom dijelu povijesti.

Meni je zanimljivo i čime se trenutno bavi, a sve je povezano: Sands priprema tekst povodom presude Vrhovnog suda SAD-a iz jula 2024. o kaznenom progonu Donalda Trumpa nakon napada na Kaptol 6. januara 2021, u kojoj je presuđeno da bivši predsjednik može uživati apsolutni imunitet. Sands smatra da je to “povratak na vrijeme prije 1945, što ima namjeru izbrisati sav napredak koji je postignut u međunarodnom pravu”.

Povodom izlaska ove knjige autor je govorio i o sadržaju naredne, upravo u trenutku kad Vrhovni sud donosi takvu odluku, a skupina država kaže “ne, ne postoji apsolutni imunitet”: čim više ne bude predsjednik, Vladimiru Putinu se može suditi za njegove zločine. “To je svijet u kojem se proces započet 1945. nastavlja, uprkos naporima pojedinaca i država da unište međunarodno pravo.”