Jimmy Carter kao dalekovidni predsjednik: Nepotrebna mu je bila posjeta Palama usred rata

Kažu da Jimmy Carter nije bio veliki američki predsjednik, samim tim što se nije uspio izboriti za drugi mandat. Takvi se radije smatraju soft, mekim predsjednicima, kakve većina Amerikanaca ne propušta u drugi mandat. Oni više vole mačo, kaubojske tipove, poput Ronalda Reagana i Donalda Trumpa. Barack Obama se nekako provukao, mada je po politilčkoj i životnoj filozofiji bliži Carteru.

Palestina: mir, ne aparthejd

Carter je bio najduže živući bivši predsjednik, ali do smrti u stotoj je sačuvao oreol pomiritelja Amerikanaca i svijeta iako nije pomirio ni Amerikance ni svijet. Jedan od njegovih sinova Chip Carter kaže: “Moj otac je bio heroj ne samo za mene nego za sve ljude koji vjeruju u mir, ljudska prava i nesebičnu ljubav.” Spadao je među najskromnije i najposvećenije porodici. Nije mu se bilo lako snalaziti u imenima četrnaestero unučadi i četvero praunučadi. Uz Theodora Roosevelta jedini je američki predsjednik koji je svojoj djeci dozvolio da idu sama iz Bijele kuće u osnovnu školu, u kojoj je bilo dosta obojene djece. Nije mu smetalo kad je njegova kćer Amy kao tinejdžerica bila uhapšena s grupom demonstranata protiv uplitanja CIA u politiku Nikaragve.

Još je jednom Amy Carter, danas u dubokim sedamdesetim, bila suđena zbog protesta ispred ambasade Južne Afrike u Washingtonu zbog politike aparthejda koju je sprovodila ta zemlja pod vladavinom bivših bijelih kolonizatora. Možda je predsjednik Jimmy Carter tako od svoje kćeri naučio više nego od svojih savjetnika o suštini i prirodi aparthejda. Uvjerivši se još više poslije obilaska Izraela i palestinskih teritorija u sličnu politiku kakva se tamo sprovodi, objaviće 2006. godine knjigu “Palestina: mir, ne aparthejd”. Iako sam naslov knjige “Palestine: Peace, Not Apartheid” nije neposredno implicirao da u Izraelu jeste aparthejd, nego da je alternativa miru, cijelom svijetu je bilo jasno da je on tamo već na djelu. Osim Izraelu i moćnom jevrejskom lobiju.

Ta knjiga je evo skoro dvije decenije predmet žestokih kritika vodećih izraelskih i proizraelskih američkih institucija. Već pri jednoj od prvih promocija i potpisivanja knjige, krajem 2006, u njegovom Carter centru, on se sastao s grupom rabina, koje je pokušao umiriti da “sistem aparthejda u Palestini nije zasnovan na rasizmu”, da ne postoji u samom Izraelu. Ali u pismu koje im je sutradan uputio ističe: “Palestinski narod je lišen životnih potreba putem ekonomskih restrikcija koje im nameće Izrael.” Sljedeće godine četrnaest Jevreja, članova upravnog odbora Carterovog centra, dalo je ostavke. Većina Jevreja koji su podržavali okupacijsku politiku Izraela svrstali su Cartera među antisemite. Abe Foxman, direktor Anti-Defamation lige, koja sprečava bojkot izraelskih proizvoda s okupiranih palestinskih teritorija, tada je nazvao Cartera fanatikom. A da je “jevrejski problem”, rekla je Deborah Lipstadt, koja je u Bidenovoj administraciji specijalni izaslanik za borbu protiv antisemitizma. Uzgred, iako su i Carter i Biden demokrati, krajnji antipodi su kad se radi o odnosu prema Palestincima.

Bilo je Jevreja koji su stali na Carterovu stranu. Revija Yedshiva univerziteta mu je, međutim, dodijelila nagradu. Kako je bio sve stariji i kako je saznavao šta se sve događa Palestincima, Carter je postajao još veći zagovornik uvjerenja da se nad njima vrši pravi aparthejd. U jednom intervjuu MSNBC-u izraelsku vlast na Zapadnoj obali nazvao je “užasnim primjerom aparthejda” i “jednim od najgorih primjera lišavanja ljudskih prava za koje ja znam”. Otišao je još dalje, upozoravajući Ameriku, tvrdeći da je “izraelski aparthejd čak gori od južnoafričkog”.

Kao predsjednik Sjedinjenih Država za četiri godine nije da nije Jimy Carter imao neke lične iluzije zbog kojih nije ostao duže u američkoj istoriji predsjednikovanja. Naprimjer, da u Iranu do kraja pokušava spasiti monarhiju – tamo sam ga jednom nakratko i vidio uz uskoro oborenog šaha Pahlavija. I kad je postao bivši predsjednik, nepotrebna mu je bila posjeta Palama usred rata protiv Bosne i Hercegovine. Karadžić je dugo mahao slikom s nasmijanim Carterom i njegovom suprugom kao simboličnom podrškom Amerike.

Što se tiče Srednjeg istoka, a posebno Palestinaca, mislim da je otišao dalje od svih američkih predsjednika u razumijevanju i podršci njihovim pravima. Čak i korice njegove knjige vidno ističu Palestinu, koju Jevreji koji vladaju Izraelom, a i mnogi u svijetu, smatraju nepostojećom i nemogućom. Jimmy Carter je, zajedno s predsjednikom Anvarom el-Sadatom i premijerom Menahemom Beginom zaslužio Nobelovu nagradu za mir, doprinoseći mirovnom sporazumu Egipta i Izraela. Taj sporazum iz 1979. neki istoričari smatraju značajnim koliko i američko priznanje proglašenja države Izrael 1948, koje je predsjednik Truman teška srca prihvatio. Što se tiče Palestinaca, da su ostvarene Carterove ideje, oni bi danas možda imali državu i oslobođene teritorije okupirane 1967. godine. A do toga Sadatu nije bilo stalo, nego do povlačenja Izraela sa Sinaja i odricanja od ratova protiv Izraela koje je dva puta Egipat pokrenuo i izgubio.

Naime, kako je Carter zamišljao mir između Izraela i Arapa, trebalo je da se Palestinci odreknu terorističkih akcija, a Izrael da se obaveže da će se pridržavati međunarodnog prava, što znači povlačenje s teritorija koje mu ne pripadaju po rezoluciji UN-a iz 1947. o podjeli istorijske Palestine. To je trebalo da sadrži “mapa puta” prema miru iza koje bi stajale SAD, Rusija, Evropska unija i Ujedinjene nacije. Konkretnije, Carter je smatrao da se mir može postići povlačenjem Izraela s arapskih teritorija, znači i palestinskih, okupiranih 1967. godine i davanjem prava Palestincima da formiraju svoju državu.

Ratovi koje je Izrael vodio protiv Gaze, a posebno ovaj od 7. oktobra 2023, učinili su da i neki američki Jevreji promijene ili bar ublaže kritiku bivšeg predsjednika. Ne kriju da je Carter, ako ništa drugo, bio dalekovidan. Jedan od njegovih biografa Kai Bird je 2021. nazvao uvredom optužbe Cartera za antisemitizam, ali da se one takođe i nastavljaju “zato što je on bio prvi predsjednik SAD-a koji je govorio o potrebi stvaranja palestinske domovine”. Pretpostavljam da je aludirao na čuvenu Balfourovu dekaraciju iz 1917. kojom je otvoren put formiranja “jevrejske domovine”.

“Uvrijeđene” jevrejske članove Carterove fondacije iz 2006. predvodio je Steve Berman, ali se prošle godine izvinio bivšem predsjedniku i rekao da je tada bio u pravu. A rabin Andrew Straus, koji je na onoj promociji iz 2006. zatražio od Cartera da se pismeno izjasni o svojim stavovima, ni danas nije siguran da se termin aparthejd može primijeniti za sam Izrael, ali kaže: “Situacija na okupiranoj Zapadnoj obali je danas gora nego 2006. Izraelska naselja se šire, setleri silom protjeruju Palestince... a u Gazi smo svjedoci lišavanja humanitarne pomoći izgladnjelim porodicama, rušenju i smrti hiljada nedužnih Palestinaca.”

Kapital i jevrejski lobi

Džaba im kajanje, kad Izrael nastavlja da nad Palestincima primjenjuje ne samo aparthejd nego dalju okupaciju i aneksiju njihovih teritorija i istočnog Jerusalima, a u Gazi i genocid. I što Amerikom ne vladaju predsjednici poput Cartera, koji je - bar što se tiče Palestinaca - slučajno jedan mandat vodio SAD. Amerikom vladaju sile kapitala i jevrejskog lobija kojima ne odgovaraju takvi predsjednici.

Nije čudo što je Južnoafrička Republika pokrenula kod Međunarodnog suda pravde u Haagu raspravu i rezoluciju o ratu u Gazi koji vodi genocidu nad Palestincima. Njen narod ima najviše iskustva u aparthejdu. Imali su Nelsona Mandelu, koji je iz zatvora pokrenuo borbu da njegov narod vodi svoju zemlju, a ne bivši kolonizatori. I Palestinci imaju svog Mandelu u liku Marvana Bargutija. Mandela je proveo u zatvorima aparthejdskog režima 27 godina. Barguti je već 23 u aparthejdskim izraelskim zatvorima. Većina Palestinaca u njemu vide svog vođu. Koliko će još čamiti, niko ne zna. Oslobađanje Južne Afrike od aparthejda na kraju su prihvatili i Amerikanci. Bargutijeva nevolja je u tome što Amerikanci, uz eto izuzetke kakav je bio Jimmy Carter, čvrsto stoje uz izraelski režim. Na vrhuncu okrutnog očitog genocida koji Izrael vrši u Gazi šalju još naoružanja u vrijednosti od osam milijardi dolara - da ga nastave.