Jednom bilo pa nešto i ostalo

Kao što se u Cesarićevoj pjesmi na nebu iznenada “ni od kog gledan pojavio oblak...”, tako je u naš razred stupio on - momak jedan. Mi smo se rasporedili u buketiće, svako je našao nekog sebi bliskog i ča-ču trajao je veliki odmor kad se pojavio on, dovela ga do razreda jedna nastavnica i samo mu rukom pokazala ono što bi trebalo da znači “evo, ovdje ti pripadaš”. Žamor je odjednom utihnuo, on je glasno pozdravio “zdravo” i pitao: “Gdje ima slobodno mjesto?”

Melita je bila najbrža: “Eno tamo, predzadnja klupa... možeš tamo sjesti.”

Tako nam se u trećoj sedmici prvog razreda gimnazije pridružio Goran.

Bio u bolnici u vrijeme početka školske godine i čim je ozdravio, došao je u školu. Isti kao i mi, samo malo drukčiji zato što se trudio da kod svakog i u svemu otkrije smiješnu stranu. Ne znam s kim smo se više presmijali kao s Goranom. I na času i na odmorima bio je neiscrpan izvor humora.

I Melita je bila ista kao i mi, samo malo drukčija: hodala kao paunica, nekako uzvišena i bila svoja i buntovna. Prezirala konvencije i nastojala da relativizira ozbiljne radnje i zadaće i bila na neki način predvodnica u neposluhu.

“Ma daj, zajebi čas, neće svijet propasti ako izostanemo.”

I onda bi nas nekoliko, koji smo potpali pod njen uticaj, otišli iza Pozorišta, Nino je ponio gitaru, a mi horski pjevali hitove naše mladosti.

Goran je bio uvijek uz Melitu. Kao sjenka.

Kada se, kako se iz njihovog drugarstva rodila ljubav, to znaju najbolje njih dvoje, a pitanje je kako bi i oni to umjeli opisati, jer ta ljubav je opšta tema i pojam, a svako je doživljava i tumači na svoj način. I sve je slično, gotovo isto, ali opet i drukčije, samo naše i jedinstveno.

Zbog onih koji ne znaju, radnja ove priče pripada početku sedamdesetih godina, a to je opet bilo vrijeme raznih revolucija tokom kojih su mladi trgali lance konvencija i tradicije.

Do maloprije nezamislive scene zagrljenih parova koji slobodno stišćući svoja tijela jedno uz drugo koračaju ulicama ili još gore poljupci usred dana, usred nekog od gradskih parkova, postali su svakodnevnica. Nije išlo bez zgražavanja čuvara moralnih vrijednosti “kako ih samo nije stid?”

Melita i Goran ne samo da se nisu uklopili u taj novi val, može se reći da su bili najistaknutiji.

“Sram vas bilo!”, zastao pred njima u filmskoj sceni strasnog poljupca neki ćudoredni gospodin.

“Ma odjebi, stari”, prekinula bi načas poljubac Melita i potom vratila svoje usne na njegove. A on?

On je opet bio sjajan imitator Jerryja Lewisa, razrogači oči i plazi jezik, ma isti Lewis. Koliko smo ga samo puta znali moliti “haj malo ko Jerry.”

I to se događalo sve u vrijeme našeg gimnazijskog doba.

Onda je došlo novo životno raskršće. Goran se odlučio za medicinu. A Melita? Ona je ionako jedva čekala da se završi to vrijeme predavanja, časova i zadaća, odlučila da se prihvati kakvog posla. I postala sekretarica u jednom velikom sarajevskom preduzeću.

Čim je počela da zarađuje, predložila mu da počnu nov, svoj život. On neka studira, ona će zarađivati, stisnuće se, doteći će. I tako i bi.

Goran postade doktor. Prvo običan, potom specijalista, oftalmolog.

Oboje su bili i ostali društveni u smislu njegovanja dobrih, drugarskih odnosa i kad su imali i kad je preticalo, znali su nas, njihove školske drugare, zvati na večere i derneke. S Goranom smo se i dalje smijali, presmijali, a s Melitom naje.... majki raznim politikama i političarima. I ne samo njima, vrištala je ona na razne nepravde, od one da ljudi zanemaruju pse i mačke, do onih koji se tiču međuljudskih odnosa u smislu nasilja i tlačenja ženska od strane muška, a rjeđe se događalo i obratno.

Dobili Melita i Goran i nasljednike, dva sina.

Puno prije rata i razlaza kud koji mili moji, njih dvoje odselili su u Beograd. I za puno godina pretrgaše se naše veze.

Pa se onda opet u neko doba, kad nam je internet omogućio, počesmo da sastajemo u našem virtualnom svijetu.

A ima nas ohoho od Kanade do Švedske i Norveške.

Svi već uveliko djedovi i bake osim onih koji su pokojni, a ima, ima i njih. I sve će ih više biti. Jer, dragi moji, mi smo generacija 1955, a niko nije, što mi je govorio moj Čečo prije smrti, orlova vijeka.

Nego da završim s pričom o Meliti i Goranu.

Odavno joj je dosadio, zna ga često poslati na mjesto odakle je došao, ne u njen život, nego uopšte na ovaj svijet.

A o državi i političarima, joooj samo da čujete kad im ona počne spominjati korijene.

I nije bilo tih demonstracija na koje nije išla.

Pa i ove sad aktuelne, protiv najvećeg glumca među političarima, ah tog Vučića, koji je mrakom obojio njen život...

“Hej, bre, sutra su demonstracije, idem, jedva čekam... mamu im njihovu, šta nam, bre, rade.”

Pa da rezimiram ovako u najkraćem priču o Goranu i Meliti.

Nedostaju mi informacije o njemu, da li je i koliko uspio ostati optimista koji nasmijava druge? Što se pak tiče ljubavi, kakva je, takva, možemo reći da traje jer zaboga žive i dan-danas zajedno. A Melita mi je nebrojeno puta rekla da sanja svoj marindvorski kvart u kome je odrastala i da nikad nije sanjala da život može da se izmetne u “moj Toni, ovdje kod nas je već dugo tako da čini mi se gore ne može biti”.

A kako će biti, o tom, što bi reko Hajjam, “nemoj pitat sebe jer poredak svijeta pravljen je bez tebe”.