Jedan izuzetan pariski događaj: Dobro i postojimo ko nas predstavlja
Godine 1994. pozvana sam bila u Beč, na jednu veliku konferenciju posvećenu međureligijskim i istorijskim studijama. Mene je predložio prinstonski profesor Bernard Lewis da tu učestvujem, a domaći organizator mi je predložio temu: Srpska pravoslavna crkva i millet sistem. Na kongresu su učestvovali najveći istoričari, pa i političari, aktuelni i bivši, kao što je Kurt Waldheim, lord Weindefield, jordanski princ, današnji kralj, vatikanski izaslanik, pored velikih filozofa i naučnika, među njima je bio, osim B. Lewisa, i Gilles Kepel, koji u Francuskoj važi kao najbolji poznavalac Bliskog istoka.
O ovome sam mnogo opširnije već pisala u svojim sjećanjima, ali danas je sve to opet postalo važno i, nažalost, aktuelno. I zbog jedne “sitnice” opet se vraćam ovom dobu, koje kao da je stalo. Kao da je rat još uvijek u toku, a 30 godina su progutali fantomi. Najzad, mi na Balkanu nismo nikad ni doživjeli mir, nego je to bio prekid vatre, koji se jedva još održava više od tri decenije.
Te daleke ‘94. (koja kao da je bila juče!), nazvao me je organizator iz Beča i pitao da li bih željela da na prijemu, koji će se održati prije zvaničnog dijela konferencije, bude prisutan francuski ili bosanski ambasador. Ja sam se zbunila. Već odavno sam imala i francuski pasoš. Kad je rat izbio, zadesila sam se u Parizu. Dirnuta dramom koja je zadesila moje sugrađane, rekla sam: Pa eto, pozovite bosanskog ambasadora na prijem u Beč.
Izgled ne vara
Našla sam se u zgradi u kojoj je bio doček. Mene je izuzetno primio, tačnije, posebno pozdravio i ponudio svaku vrstu pomoći, tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock. Bila sam u društvu vatikanskog izaslanika i jordanskog princa, kad mi je prišao jedan malo poguren i neugledan čovjek, za kog bi se prije reklo da je autoprevoznik, jer takve smo viđali često u Jugoslaviji. Predstavio se, na moje ogromno čudo, kao ambasador naše zemlje. Bilo mi je čak neprijatno, ali sam i ja njega morala predstaviti svojim pratiocima kao ekselenciju. Zamalo mu nisam preporučila da se obrije i opere.
Užasan izbor za predstavnika jedne zemlje koja bi trebala pokazati najbolje što u njoj ima ako misli da dođe do bilo kakve slobode i dostojanstva. Zašto to nije mogao biti moj student Denis Bašić koji je tad itekako pomagao bosanskoj ambasadi, bio odličan student, obrazovan i ljubazan, elegantan momak? Ali on je čak istjeran, previše je i dobro radio, izbjegao potom u SAD, gdje je danas profesor na jednom od univerziteta.
Bilo je svakako i mnogih drugih koji bi bolje predstavljali zemlju. Ne vara izgled, a ni način na koji neko govori. Lako se prepozna pogrešna osoba na pogrešnom mjestu.
Kad vidimo danas ko vodi najveću silu na svijetu i kako taj govori, mogli bismo se utješiti, ali nikad primitivizam ne tješi.
Kasnije sam saznala da je tadašnji ambasador bio od onih diplomata koji su se jednom našli na nekom prijemu. Neko ga je vidio da sjedi za stolom gdje je bilo postavljeno jelo. Nemojte tu sjediti, to je švedski sto, rekao mu je kolega. “Nema problema, ja ću se dići kad dođe švedska delegacija”, odgovorio je. Čula sam potom i neke još ljepše stvari o njemu.
Ne, svi naši predstavnici, sve naše ekselencije nisu bile tog nivoa. I moji rođaci, koji su i prije rata devedesetih bili u diplomatiji, ostali su ambasadori u nekim zemljama, i niko nije trebao da ih se stidi, a bilo je tu i mojih prijatelja, iskusnih i inteligentnih, obrazovanih, pristojnih ljudi. U Francuskoj je prof. Kovač bio usred rata ambasador i ostavio dobar utisak na Francuze, iako se ne sjećam da je ikada demantovao bilo kakvu srpsku propagandu. Činilo mi se da je nakon rata situacija s te strane postala bolja, da su birali ipak pristojne ljude koji nas sve znaju predstaviti. Tu je bio i Slobodan Šoja, koji je bio vrlo aktivan i pokušao učiniti dosta za cijelu Bosnu, no on po svoj prilici nije odgovarao RS-u kao srpski kandidat, jer je bio previše probosanski orijentisan, i zahvalili su mu na dužnosti.
Ali avaj! Ovih dana sam imala utisak da trideset godina nije uopšte prošlo, da smo upravo usred rata, vratili se u devedesete. Sa još gorom retorikom. Drugim riječima, Dodikova retorika je, uprkos mnogo važnijim događajima u svijetu, stigla i do Pariza.
Moja prijateljica Sadžida Jerlagić, naime, poslala mi je link da poslušam jednu emisiju na nekom, za mene, nepoznatom francuskom kanalu, GPTV. Taj kanal, reklo bi se, finansira direktno Dodik. Na intervju je pozvana “naša ambasadorica” u Parizu Bojana Kondić-Panić.
Na njenom govoru, na priči “njenog” francuskog advokata koji je učestvovao skupa s njom i objašnjavao pravno Dejtonski sporazum, pozavidili bi joj i Karadžić i Milošević. Oni su devedesetih uglavnom pazili šta govore u odnosu na ove sadašnje ultranacionaliste i Dodikove sluge, čija se riječ bukvalno razularila.
Drugim riječima, ova neobrazovana srpska nacionalistkinja nije uopšte predstavljala Bosnu, nego je bila direktni izaslanik Milorada Dodika, glasnogovornica njegove stranke, a ne države koja joj daje visoku plaću za ovakve antibosanske priče usred Francuske. Za njenu propagandu, uz propagandu i samog francuskog novinara, trebalo je imati solidan nervni sustav.
Pomenuta emisija je nešto krajnje sramotno i za Francuze, ista priča nakon više od trideset godina o jadnim bosanskim Srbima koji su uvijek sve branili, koji su napadnuti devedesetih pa su morali da se brane, rat je počeo zbog ubistva svata na Baščaršiji (stvarno, gdje su se non-stop vjenčavali Srbi, a ja ni jednog ne vidjeh nikad, jer sam stalno tamo išla, jer mi se sviđala ta crkvica koja je uvijek bila prazna, jer sam općenito izučavala religije); Srbi su imali ogromna bogatstva u Sarajevu, nastavlja ambasadorica, naročito u Sarajevu! i sva su im oduzeta. Njihov francuski advokat se slaže s tim, ton i jednog i drugog, i ekselencije i advokata je ravan, monokordan, francuski izgovor ekselencije škripi u ušima, žele oboje ipak pokazati krajnju objektivnost, nema strasti, samo činjenice!
Dok je novinar sve vrijeme naprosto uzbuđen, užasnut “islamskom državom usred Evrope” (“ekselencija” svakako naglašava da oni spašavaju Evropu i danas od te pošasti), i stalno je poredi sa nedajbože Francuskom. Neprestano uzvikuje: “Kako uopšte uspijevaju opstati ti jadni Srbi tamo, u takvoj jednoj užasnoj zemlji, zamislite samo tako nešto u Francuskoj!”
A onda advokat ističe svojim uspavanim evnuhskim glasom kako je Victor Hugo, i naravno ne samo on, svi veliki francuski intelektualci, pisci i državnici podržavali su oduvijek jadne Srbe koji su bili garant mira i slobode u Bosni, na Balkanu, i mnogo šire, ali oduvijek i žrtva, posebno u Bosni... Bošnjaci su, kaže “ekselencija”, srušili Jugoslaviju a “mi smo je htjeli očuvati”... Bošnjaci su izmislili i istoriju, i jezik koji nikad prije nije postojao.
Upravo se opet prisjećam gore pomenute konferencije u Beču, kad je jedna djevojka preda mnom i Bernardom Lewisom izjavila da doktorira u Češkoj na izmišljotini zvanoj bosanski jezik, cilj je, dakle, dokazati da je to izmišljotina. Ali svi jezici su izmišljotina, povikali smo uglas i Lewis i ja. Nemam vremena razvijati sada tu tezu koja je i činjenica, nek’ čitaju lingviste, pa i Midhata Riđanovića, iako je istina da ga ne podnose mnogi kod nas, naročito Srbi i Hrvati. I sama sam puno pisala o jezicima općenito, samo s lingvističke tačke gledišta. Nacionalistička me ne zanima.
Nema sumnje da je situacija u Bosni blizu užasa, da i hrvatski i bošnjački nacionalisti rade sve protiv zemlje i takozvanih vlastitih naroda. Drugi, koje pogrdno zovu ostalim, uopšte ih ne zanimaju. Istina je da je Izetbegovićima “najvažniji” islam, zato su pljunuli po njemu i muslimanima, izopačili vjeru, i nakrali se da se ne može više, ništa manje sigurno od Dodika i od Čovića, možda i uspješnije, a nema sumnje ni u to da je takozvana trojka takođe izdajica Bosne i njenih građana, ali nije tačno ni ono što govori “ekselencija” u Francuskoj, taj portparol našeg lorda, Milor’da Dodika.
Biser do bisera
Gledala sam tu emisiju i plakala nad jadnim Srbima, baš dirljivo. A stvarno i jeste žalosno što taj manipulisani narod, manipulisan već više od trideset godina, ne vidi da Dodik nastoji da spasi svoje, teškom mukom zarađeno bogatstvo i da ga ništa dalje od tog ne zanima.
“Naša” Dodikova ekselencija nema pojma o istoriji, to bi i gluh slušajući potvrdio. U jednom času, ona opet svojim somnifer-tonom naglašava: “Ma pays”, kao da je rekla “Moj zemlja” - Moj zemlja je opet pod njemačkom okupacijom.
Naravno, ni riječi kako je “njen” predsjednik bio najobičniji švercer prije nego što je obukao odijelo i stavio kravatu, shvativši da je mnogo unosnije biti ultranacionalista i da to donosi mnogo više novaca nego šverceraj sa cigarama. Ne napomenu ni usput da je to jedan ugledni milijarder, koji se širi i po Beogradu, gdje naši već odavno truju i Srbiju, kao što su učinili i u Hrvatskoj.
Sve je tu, na toj emisiji, bio biser do bisera, i moram ponoviti: ni Milošević ni Karadžić ovako lijepo se ne bi nikad izrazili.
P. S. Ovaj tekst sam pisala prije desetak dana, kad sam preslušala gore pomenutu emisiju na francuskom TV kanalu. U međuvremenu sam saznala da je asocijacija dijaspore (o kojoj, moram priznati, ne znam ništa više) podnijela krivičnu prijavu protiv naše ekselencije Bojane Kondić Panić. Ova organizacija bh. dijaspore smatra da su izjave naše ambasadorice u Parizu neprihvatljive i traži odgovornost za “širenje dezinformacija, negiranje zločina i vrijeđanje jednog od konstitutivnih naroda BiH”. Asocijacija tvrdi, tačno, da je ova ambsadorica u gore pomenutoj emisiji negirala i genocid u Srebrenici, da su Srbi u Drugom svjetskom ratu bili saveznici Francuske, dok su Hrvati sarađivali s nacistima, da je ‘80-ih ekstremizam krenuo s hrvatske i slovenske strane, da su “Srbi uvijek bili na pravoj strani istorije”, kao i da su muslimani izmislili svoj identitet, Bošnjake.
Asocijacija bh. dijaspore u Francuskoj očekuje reakciju bh. institucija u vezi s ovim slučajem, podsjećajući da je Bojana Kondić Panić ambasadorica Bosne i Hercegovine u Francuskoj, imenovana 2021. godine.
Ovom prlikom treba se podsjetiti i jedne slične predstavnice BiH, koja je takođe čista propaganda; dugo je bila direktni portparol Čovića, potom HDZ-a iz Hrvatske, koga i danas zastupa, ali povremeno se javi i kao predstavnica Bosne na nekom francuskom kanalu, gdje sam je ne tako davno gledala: Željana Zovko. Imala sam s njom neprijatno iskustvo prije više od 15 godina, kad sam imala predavanje u Senatu u Parizu, kome je dotična prisustvovala kao ambasadorica BiH u Francuskoj. Ova osoba, kao i gore pomenuta Kondić Panić, predstavnice su nacionalističkih partijica, a ne jedne zemlje.
