Između nade i očaja

Dok letimo u izletničkom avionu, Tell el-Amarna djeluje kao maketa nekog grada prosuta na pustinjskom pijesku, kojeg zapljuskuje vječni Nil. Moj egipatski prijatelj dr. Halil Mesiha pokazuje mi značajne građevine i priča mi o prošlosti ovog znamenitog lokaliteta. Kaže da je Amarna podignuta oko 200 milja južno od Memphisa/Kaira i 250 milja sjeverno od Tebe/Luksora i da nikada nije bila u rukama neprijatelja. Tell el-Amarna je grad boga Ehnatona – kaže Mesiha i dodaje: “Ovo mjesto je prava arheološka riznica.”

To je tačno. Ovdje, na putu za Sais, kulturnu prijestolnicu faraonskog Egipta, početkom 19. stoljeća otkrivena je bista lijepe kraljice Nefertiti. Ali je mnogo značajnije otkriće arhive faraona Amenofisa IV. Iz nje saznajemo za druge stare narode – Hetite, Kanane, Babilonce, Asirijce i Feničane. Svi su u to vrijeme (2613.-2494. pr.n.e.) bili pod velikim uticajem Četvrte faraonske dinastije starog Egipta. Ali, vremena su donijela nepredviđene ratove i neki narodi su zauvijek nestali, a drugi su stupili na pozornicu bliskoistočnog svijeta.

PROHUJALA ZLATNA VREMENA: Historija kazuje da su jedino Feničani (Grci su ih nazvali Phoiniki – Φοίνικες, što znači – ljubičasti) postali pomorska sila i nastavili kolonizirati obale Sredozemnog mora, silno bogateći svoje stare gradove-države Arad, Byblos, Tir, Sidon i Berot (današnji Bejrut) i druge, šireći mnoga korisna znanja duž obala Mediterana. Smatra se da su njihovi današnji potomci sinovi zemlje kedrova Libana, zemlje ni u ratu ni u miru, podijeljene između mnogih lokalnih i međunarodnih interesa.

Ne mogu se više sjetiti koliko sam puta boravio u Libanu, ali moj prvi boravak u Bejrutu bio je u sretnim vremenima, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su ovaj grad evropski novinari iz milja nazivali Parizom Bliskog istoka. To je bilo zlatno doba domovine sinova stare Fenikije. Bejrut je tada bio grad sjaja, raskoši i bogatstva, trgovački i bankarski centar svijeta, grad svjetskih modnih trendova i revija, središte bogate klijentele sa probuđenog Orijenta, prefinjenih ukusa i muzičkih festivala, centar umjetničkih galerija i muzeja pod otvorenim nebom. U njemu noćni provodi nisu imali kraja. Započinjali su u ekskluzivnim klubovima i kulturnim sastajalištima u centru grada, u palačama iznad mora, a nastavljali se tokom čudesno blagih levantskih noći 22 kilometra sjeverno od grada, u Jouniehu, na pozlaćenim terasama i u raskošnim odajama nadaleko čuvenog Casina du Liban. Bio je to grad kakav više nikad neće biti.

NADA UMIRE POSLJEDNJA: Život je jači od teške stvarnosti. To je opšta slika današnjeg Libana

Savremeni Liban već odavno je nešto drugo. Posljednjih nekoliko decenija ova zemlja, ni kriva ni dužna, vida svoje teške rane. Njen geopolitički položaj postao je dio njene neizbježne gorke sudbine. Okružena je osvetoljubivim i nepomirljivim susjedima, podijeljena bjelosvjetskim interesima, a i njeni raznorodni stanovnici, koji su najčešće pristigli sa strane, već odavno ne dijele bratsku ljubav, niti podržavaju zajednički život. Napetost među njima raste svakim danom i osjeti se na svakom koraku, a međunacionalno nepovjerenje postalo je svakodnevni način života.

Liban je zemlja bez budućnosti, kaže mi razočarano dr. Vadži Zejtun, nekadašnji sarajevski student medicine. – Iz njega se ljudi iseljavaju preko noći, odlaze mladi. Bježe. Niko se ne vraća! Ova zemlja je postala preopasna za život!

ZEMLJA PODIJELJENIH INTERESA: Da, ima pravo moj prijatelj Vadži. Niko se ne vraća. A taj trend ovdje traje već decenijama. Stvarnost nikoga ne ohrabruje. Pitanje udjela pojedinih vjera i naroda u ukupnom stanovništvu veoma je osjetljivo političko pitanje, zbog čega još od 1932. godine nije bilo službenih popisa stanovništva. To sam osjećao i ranije, ali nikada kao danas. Statistike su nepouzdane i s njima se manipuliše u svakodnevnom životu.

Pretpostavlja se da većinu stanovništva čine Arapi, šitski i sunitski muslimani, a među kršćanima najznačajniji su Maroniti, kršćani sirijskog obreda u Libanu, povezani s Katoličkom crkvom, ali s vlastitim patrijarhom i liturgijom, koja je pod jurisdikcijom Svete Stolice. Brojni su, naravno, i Druzi čija je religija bliska islamu i koji sebe smatraju Arapima. Riječ je o etničkoj skupini koja sama sebe naziva Mowahhidoonima ili monoteistima. Svoje domovine nemaju, a i njihovo podrijetlo nije razjašnjeno. Danas su naseljeni u planinskim selima na granici sa Sirijom, Izraelom i Palestinskom samoupravom. Svojevremeno sam boravio na Golanu i pisao o njihovom načinu života. Vrlo su zatvoreni, patrijarhalni i odani svojim vjerovanjima i načinu života.

POVRATAK PRIRODI: Pošumljavanje zlatnom kedrovinom područja koja su uništena u ratnim razaranjima

U istočnom dijelu Bejruta živi jako mala grupa Jevreja i Kurda, ali tu je sve više i ratnih izbjeglica Jermena, Sirijaca, Iračana, Sudanaca, Etiopljana... Oko 360.000 palestinskih izbjeglica je registrovano u Libanu, ali prema nekim podacima Visokog Komesarijata za izbjeglice Ujedinjenih nacija pretpostavlja se da je njihov stvarni broj puno manji i da je u Libanu trenutno oko 160.000 do 225.000 palestinskih izbjeglica. No, ono što je najveća tragedija Libana jeste činjenica da je u njemu svake godine sve manje starosjedilačkog stanovništva. U posljednjih pola stoljeća veliki broj Libanaca, naročito kršćana, emigrirao je na mediteranske otoke, najviše na Cipar, ali i u zemlje Zapada. Smatra se da oko 15 miliona ljudi libanskog porijekla živi rasuto širom svijeta.

Liban je zemlja prekrasnih pejzaža i bogatog historijskog nasljeđa. Prepun je tragova feničanske civilizacije, koja je dominirala cijelim Mediteranom, gradeći svoje kolonije poput Kartagine i darujući čovječanstvu jedinstvena znanja: abecedu, trgovinu, noćnu navigaciju, brodogradnju, okeansku flotu, ljubičastu boju, širili su medicinska znanja i međunarodnu trgovinu! To je ostavština s kojom su Feničani zadužili suvremeni svijet.

Ali, Liban je pun i drevnih rimskih hramova i drugih historijskih lokaliteta koji su nekada privlačili turiste iz cijelog svijeta, od čega se moglo itekako dobro živjeti. Od oktobra 2023. godine, zračni napadi Izraela i kopnena invazija izbacili su ovu zemlju iz ravnoteže i učinili je turistički dalekom, nesigurnom i nepristupačnom. U tom periodu ubijeno je blizu 4.000 ljudi, raseljeno gotovo milion i tristo hiljada Libanaca, načinjena šteta veća od 8,5 milijardi dolara.

SLAVNA PROŠLOST: Grafika koja prikazuje feničansko doba, vrijeme kada su preci današnjih Libanaca gospodarili Mediteranom

Ovi tragični gubici su pogoršani uništenim kulturno-historijskim nasljeđem i slabljenjem zajedničkog libanskog identiteta, što dramatično usporava put do bržeg i sigurnijeg oporavka. Dok Izrael raznim smicalicama i odugovlačenjem, iz dana u dan, odlaže povlačenje vojnih snaga iz južnog Libana, ne postoji niko na svijetu da garantuje Libancima da li će se i kada njihova porušena imovina početi da obnavlja.

UNIŠTAVANJE KULTURNOG NASLJEĐA: Izrael je pred oočima svijeta neselektivnim bombardovanjem od većeg dijela južnog Libana, južnog predgrađa i centralnog Bejruta napravio žalosnu pustoš. Razaranja se protežu čak i na zaštićene kulturno-historijske i arheološke lokalitete, a daleko najveća šteta načinjena je na privatnim imanjima, posebno na historijskim kućama i građevinama starim nekoliko vjekova. Broj takvih objekata nije poznat, jer je izraelska vojska planski čitava sela sravnila sa zemljom, počinivši nezapamćen urbicid.  

Izraelska agresija na Liban nije usmjerena samo protiv vojnih formacija Hezbolaha, već i protiv kulturnog tkiva nacije, s očitim ciljem brisanja kulturnog i historijskog pamćenja, narušavanja identiteta i slabljenja društvenog jedinstva! – smatra Howayda Al-Harithy, predsjedavajuća Odsjeka za arhitekturu i dizajn na Američkom univerzitetu u Bejrutu.

ISTINSKI MIR JE JOŠ DALEKO: U selima na jugu Libana izraelsko bombardovanje je dio gorke svakodnevice

To se dade zaključiti iz mnogih rušilačkih akcija izraeske vojske. Zbog toga je Liban 4. novembra 2024. godine podnio hitan zahtjev UNESCO-u, nastojeći osigurati privremenu poboljšanu zaštitu za 34 kulturna dobra izuzetne kulturno-historijske vrijednosti. Kao odgovor na hitnu molbu, UNESCO je 18. novembra 2024. sazvao vanrednu sjednicu, službeno dajući poboljšani status zaštite za 34 lokacije. Ovaj status, ukorijenjen u Haškoj konvenciji iz 1954. godine, pruža najviši nivo imuniteta tokom oružanog sukoba, zabranjujući njihovu upotrebu u vojne svrhe i kriminalizirajući sve napade na njih. Ova značajna odluka omogućena je neumornim naporima libanskog ambasadora pri UNESCO-u, libanskog Ministarstva kulture i DGA, u saradnji sa libanskim građanskim društvima, predvođenim Odborom Festivala ozbiljne muzike Baalbek i libanskim britanskim prijateljima Nacionalnog muzeja, kao i mnogim međunarodnim stručnjacima.

Među 34 lokaliteta koji su stavljeni pod pojačanu zaštitu su arheološka nalazišta Baalbek, Guma i Anjar, koji su dio UNESCO-ve svjetske baštine. Ostale značajne lokacije uključuju svetište Echmoun, Nacionalni muzej Bejruta, rimski most Jeb Jannine i Citadelu Chamaa. Ove vrijedne kulturno-historijske lokacije nisu samo spomenici prošlosti, već i živi zapisi ekonomske, kulturne i diplomatske razmjene, koje su u prošlosti oblikovale ljudsku civilizaciju. Njihovo uništenje predstavljalo bi nezamjenjiv gubitak kolektivnog pamćenja čovječanstva.

Kakva je budućnost Libana? Hoće li se oporaviti od silnih ratnih rana, unutarnjih kontraverzi i podjela i tuđinskih interesa i otvorenih nasrtaja?

U OČEKIVANJU MIRA I OBNOVE: Urbana libanska, pismena i mlada populacija od 4,5 miliona ljudi optimistična je u pogledu budućnosti njihove nacije, koja je ukorijenjena u snažnoj tradicionalnoj nacionalnoj svijesti. Relativno nova krhka libanska vlada suočava se sa složenim zahtjevima 21. stoljeća, pokušavajući da kontroliše nesigurne granice s Izraelom i Sirijom i da istovremeno tihom tradicionalnom unutarnjom diplomatijom pomiri pripadnike konkurentskih etničkih zajednica koje se međusobno gledaju poprijeko. Od 2007. godine, Sjedinjene Države su zemlju izdašno pomagale. Pomogle su je sa gotovo pet milijardi dolara, ulažući u razvoj suvereniteta i ekonomske stabilnosti Libana kroz smanjenje siromaštva, ekonomski rast, obrazovanje, pomoć izbjeglicama i humanitarnu pomoć, kao i putem pružanja javnih usluga na lokalnom nivou. Američka pomoć istovremeno je obuhvatila vojnu i unutrašnju sigurnost, ali i deminiranje, sudstvo, pravdu, obrazovanje, javne usluge i ekonomski rast.

Širom Libana, tim ženskih kompanija već treću deceniju radi na čišćenju zemljišta od mina. Deminiranje, razumljivo, igra ključnu ulogu u povećanju sveopšte sigurnosti i budi realne nade u povratak mirnog života kakvim se živjelo prije ataka izraelske ratne mašinerije na jug zemlje. Respektabilna libanska vojska obznanila je da je završila važnu prvu fazu svog plana za raspoređivanje vojnika po južnom dijelu zemlje i razoružavanje nedržavnih militantnih grupa, posebno Hezbolaha, koji još uvijek u zemlji ima jaku vojnu strukturu. Taj plan se odvija u skladu sa primirjem koji je Hezbolah postigao sa Izraelom i kojim se okončao sukob koji je izbio dan nakon početka tragičnog rata u Pojasu Gaze, u oktobru 2023. godine.

Libanska javna svijest o predanoj pomoći američke vlade možda je najveća i najznačajnija u pogledu podrške libanskim oružanim snagama (LAF). Od 2005. godine američka vlada je uložila više od 2,29 milijardi dolara za moderno naoružanje i obuku više od 32.000 vojnika u SAD-u i Libanu. To se itekako isplatilo. Podsjetimo se, Liban je jedina vlada u regionu koja je bez pomoći porazila grupu Islamske države Iraka i Levanta.

Naravno, ne treba ni isticati da Liban nije u stanju sam da riješi sve svoje trenutačne državne dubioze i probleme. Procjenjuje se da je više od milion stanovnika raseljeno, a oko 190.000 ljudi još uvijek boravi u skloništima širom zemlje, dok stotine hiljada drugih traže sigurnost sa porodicom i prijateljima. Najteže je stanje sa djecom: oko 400.000 je protjerano iz svojih domova. Mnogi borave u improviziranim skloništima, neki u državnim školama, a još uvijek ima i onih koji spas traže na ulicama većih gradova. Neke porodice nemaju izbora osim da postave šatore na plažama ili na ulici. Ratni tragovi još su živi i zemlja kedrovih šuma nesumnjivo će još dugo vidati svoje rane, strpljivo čekajući bolja vremena, koja možda nikada neće doći.