Izdani i neprežaljeni (VIII): Ispravimo nepravdu ispisanu na spomeniku na Kazanima
Nebošnjaci, koji su Cacinim očima bili osuđeni, završili su na Kazanima, Gaju i Grm Malinama
Simbol pravnih procesa oko slučaja Kazani postao je predmet tužilaštva protiv Samira Bejtića. Pripadnika Armije RBiH koji je supružnike Komljenac autom odvezao podno Trebevića. Bio je dobar vozač, kako je tvrdio Senad Hasić. Borcima je prenio poruku da se supružnika riješe. Suđenje Cacinom saradniku započelo je 2002. godine.
Dvadeset i petog decembra 1992. na Kazanima imenovani je ubio Zorana Vučurovića. Ispalivši u njega dva hica iz pištolja. Sarajliju, koji je do rata bio nastanjen u ulici Skenderija. Prisilno mobiliziranog civila. Samo zato što nije htio pušku da nosi.
Negiranje zločina
Vojnik Armije RBiH, također je odgovoran i za smaknuća Duška Jovanovića i Ergina Nikolića. Pripadnike Desete brdske brigade. U njihovom premlaćivanju učestvovao je tokom septembra 1993. u komandi jedinice. Poslije su odvezeni podno Trebevića.
Sudski postupak protiv Cacinog saradnika je više puta vođen. U nekoliko navrata je obnavljan. Aprila 2023. Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda u Sarajevu iz 2021. Bejtić je oslobođen optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Tako je završena pravna bitka oko ubistva sarajevskih civila na Kazanima. Državu je koštala nekoliko miliona maraka.
Vlasti Slobodanki Komljenac i Meši Selimoviću nisu mogle negirati načinjenu nepravdu. Ali je ignoriranje zločina koji je počinjen nad piščevim bratom i nekvalificiranje pokolja na Kazanima kao ratnog zločina, mnoge hrabrilo da umanjuju značaj njihovoj boli. Osjećalo se to u skupštinskim klupama prijestolnice. No, i u gestama bivše gradonačelnice Benjamine Karić.
U nemogućnosti da odbrani sopstvenu ideju oko podizanja spomenika na Kazanima, inicijatore je istog nastojala dehumanizirati. Podršku je dobila kroz nekoliko udruženja. Onih koji kroz svoju povijest nastoje držati domovinu i Sarajevo u prošlosti, bez ikakve svjetlije vizije njihove skorije i dalje budućnosti. U pomoć su pritekle kantonalne organizacije SDP-a i SDA. U jednom sarajevskom listu objavljena je osmrtnica posvećena Mušanu Topaloviću. A sve u cilju da prva među Sarajlijama dobije legalitet i legitimitet u svome naumu.
Nebošnjaci, koji su Cacinim očima bili osuđeni, završili su na Kazanima, Gaju i Grm Malinama. Sarajevo je moralo biti podrška oštećenima. Biti potpora i Meši Selimoviću. No, tražile su se mane.
Zbog ajeta koji se nalaze na početku svakog poglavlja romana “Derviš i smrt”, Islamska zajednica je po objavljivanju iznijela negativne ocjene. Nije im se dopao takav odnos prema svetom zapisu.
Stihovi koji se nalaze na početku knjige, zbir su ajeta iz tri kur’anske sure: El-Kalem, El-Qijameh i El-Asr. Ne radi se o doslovnom prijevodu. Već o nekoj vrsti interpretacije. Završava se: “da je svaki čovjek na gubitku”. Stavljena je tačka. U fusnoti je navedeno: “Iz Kur’ana”. Zanemaran je dio sure, koji se nastavlja tamo gdje je pisac završio: “Osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju Istinu i jedni drugima preporučuju strpljenje!”
I ma koliko bilo neslaganja oko “Derviša i smrti”, djelo je među Bošnjacima imalo prosvjetiteljsku ulogu. Kao što bi i Kazani trebali biti u tranzicijskoj pravdi. Sarajevo bi se tako suočilo sa kukoljem iz svoje prošlosti. Sa nepresuđenim ratnim zločincima i poluistinitom porukom na trebevićkom spomeniku, bosanska prijestolnica u skorijoj budućnosti neće lako pokazati empatiju prema drugim žrtvama.
“Derviš i smrt” je šezdesetih godina pokrenuo ideju preštampavanja Kur’ana. Postojao je prijevod Mehmeda Džemaludina Čauševića i Muhameda Pandže. Isti onaj koji se nakon prvog izdanja iz 1937. nije tiskao više od trideset godina. Nije ga bilo u bibliotekama. Ni u antikvarnicama, a ni u prodaji kada se tekst Meše Selimovića našao na policama. Roman je tražio konsultovanje sa Svetom knjigom. Ponovno čitanje. No, kako u tom trenutku u Sarajevu nije postojao izdavač koji bi mogao ponovo izdati pomenuti prijevod, učinili su to Zagrepčani.
Ispravimo nepravdu
Mozart nije samo austrijski kompozitor “malo pripada i stotinama hiljada onih koji su uz njegove note učili neki instrument da sviraju i dostizali muzičke visine”, kaže beogradski majstor aikida Saša Obradović o značaju Meše Selimovića za društva nastala raspadom Jugoslavije. “Morihei Ueshiba, osnivač aikida, nije samo japanski – pripada i hiljadama nas koji smo na njegovim tekovinama dostizali neke drugačije visine.” Mešino djelo, a sa njime i on, ne smiju biti predmet bilo kakvih podjela. Zauvijek pripada svima nama.
Suočavanje sa Kazanima, ali i drugim zlodjelima, nije briga samo malog broja ljudi. Treba to biti zalog svih nas. Za sve nas. Da se više nigdje i nikada ne ponove zločini. Vrednujmo hrabrost Slobodanke Komljenac. Ispravimo nepravdu ispisanu na spomeniku. Ne radimo ono što smo uradili sa Mešom Selimovićem. Historija odbacivanja i nepravdi u Sarajevu se ne mora uvijek ponavljati. Jer naposljetku, zapisano je u “Dervišu i smrti”: “Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.”
