Izdani i neprežaljeni (VII): "Bili su Sarajlije, voljeli su grad"

Nakon gubitka oca i majke, Slobodanka Komljenac je počela odlaziti u crkvu. Sjećala se bake Jelene. U slobodno vrijeme starica je molila krunicu. Zborila je: “Samo se vi meni smijte. Ja se molim za sviju vas.”

Selimovićev je derviš napuštao ideologiju, dijete ubijenih Sarajlija u njoj je tražilo utjehu. Kćerku je monstruozno ubistvo Marine i Radoslava zadržalo u rodnom mjestu. Kao i Nurudinova, potraga je postala i njena misija.

Ručni rad

“Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kažem: Moj Bože, ojačaj njim mrtvim snagu moju”, besjedio je Ahmed Nurudin vjernicima u džamiji.

Marina je odlaskom u mirovinu vrijeme provodila u rješavanju ukrštenih riječi. Puno je čitala. Volila je heklanje. Posljednju godinu života provela je u toj tehnici. Svakom članu rodbine kad bi išla u posjetu, u milošte je nosila jedan ručni rad. Naredne godine je više nije bilo.

“Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima božjim, neviđenim i necjelivanim od svojih najbližih pred veliki put s koga povratka nema.”

Voljela je Fojnicu. Često išla roditeljima Milku i Jeleni. Njegovala ih. Brinula se o njima pred smrt. Vezala se za Agatu, mlađu sestru. Ali i za Slobodankinu stariju tetku i bivšu direktoricu vrtića u Zenici. Svojim je stavom među ukućanima Anka zračila autoritetom.

“Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovaljaše zemlju, da ga pouči kako će zakopati tijelo mrtvog brata. A on reče: Jao meni, zar ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga. Ja, nesrećni Kabil, nesrećniji od vrane crne.”

Dijete ubijenih supružnika u pamćenju čuva ujaka Matu. Poljoprivrednika. Zimi bi joj kazao: “Popenji se gore. Uzmi sebi pečenicu koju hoćeš.” Njegova žena Vera, oduvijek je Slobodanki bila privržena. Bila joj je draga od početka. U pamćenju ima njenu majku Katu. Dok je bila živa. Imali su krave, pa se to čuvalo.

“Nisam ga spasao živog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikog osim sebe i tebe, Bože moj, i tuge svoje.”

Ima još žitelja bosanske prijestolnice čiji su bližnji masakrirani podno Trebevića. Većina se odlučila na zavjet ćutanja. U Oslobođenju objave osmrtnicu. Tako je lakše. Ubice šetaju među njima. Nikada ne znaju ko im može pokucati na vrata. No, da je i Slobodanka isto postupila, bilo bi da Radoslav i Marina nikada nisu postojali. “Čim zakoračim u oktobar, odjednom sve osjećam intenzivnije, nemir je snažniji, bol kao prvog dana”, svjedočila je novinarki Edini Kamenici. Od uspomena na majku posjeduje džemper. Par heklanih ručnih radova. Od oca samo ručni sat.

“Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti i da se ne otrujem mržnjom. Ponavljam riječi Nuhove: Rastavi mene i njih, i sudi nam.”

Slobodanku nisu učili da mrzi. Derviš je Ahmed izgubio ljubav. Zahvalna je na spomeniku na mjestu skončanja roditelja. No, boli je nepravda ispisana na njemu. Mislila je da će vlast drugačije postupiti. Bili su Sarajlije. Voljeli su grad. Pošta im se morala drugačije odati.

Kad je septembra 2023. vandaliziran spomenik, pitala je predstavnike srpskih udruženja zašto niko od sarajevskih Srba nije reagovao. Dali su joj za pravo, no ipak nisu reagovali.

“Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.”

Meši Selimoviću i Slobodanki Komljenac društvo bi trebalo odati poštu. Ako ne zbog traganja za članovima porodice, onda zbog principijelnosti. Tuzlak je i pored smrti svoga brata i dalje vjerovao u socijalističku Jugoslaviju. Sarajka u nezavisnu Bosnu i Hercegovinu.

Roman i antifašizam

Pisac je osvetio bližnjeg. Jednim od najboljih romana južnoslavenske književnosti. Slobodanka je to učinila antifašizmom. Vjerom u multikulturalnu i višekonfesionalnu Bosnu i Hercegovinu. Opstankom u Sarajevu. Nikad ribu iz krvave Drine, niti mrkvu iz napaćenog srebreničkog tla ova žena ne bi jela. Na Kazanima bi najradije lebdjela. Ta zemlja je krvlju natopljena.

“A vas, braćo moja, molim, ne zamjerite zbog ovih riječi, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastužile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.”

Nije obišla spomenik podno Trebevića. Njime se prikriva prava sudbina njenih roditelja. Vodila je bitku da Sarajevo žrtvama Kazana podigne spomenik. Sada se bori da se ispravi nepravda ispisana na njemu. Dok su poluistine uklesane na kamenoj ploči, Slobodanka Komljenac u rodnom gradu neće naći mira. Isto onako kao što ga nije imao ni Meša Selimović.

“A sad idite kući i ostavite me sama sa mojom nesrećom. Lakše mi je sad, podijelio sam je sa vama”, kazao je šejh Ahmed Nurudin.