Izdani i neprežaljeni (V): “Znam sve o smrti mojih roditelja, ali ne znam gdje su njihova tijela.”
Cacini fanovi su oštetili (i)
spomen-ploču na Kazanima
Najmanje jednom godišnje Saša Obradović posjeti Lukavac. U njemu drži seminare aikida. U početku je imao utisak da je “jedini gost iz Srbije sa beogradskim tablicama na automobilu koji je prevalio smešno kratak put od nepunie dve stotine kilometara”. Prvi ogled sa gradom i šetnja kroz središte Tuzle bio mu je susret i “sa jednim Beograđaninom − Mešinim spomenikom na početku šetališta!”
Zemunski shihan prepoznaje svoju sponu sa Mešom Selimovićem, kao što čitatelj u “Dervišu i smrti” na nedvosmislen način uočava vezu između pisca i šejha. Autor je izgubio brata. Ahmed Nurudin traga za Harunom.
Neoprostiv grijeh
Pred kraj 1944. Šefkija doznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor. Da se vraća u Tuzlu. Kuću su mu tokom rata ruinirale ustaše. Iz magacina uzima krevet, ormar, stol, stolicu i još nekoliko sitnica. Međutim, bio je to neoprostiv grijeh za nove vlasti. Iako oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, brat je Meše Selimovića kao primjer drugima strijeljan. Teufik nije intervenirao. Treći je to član obitelji. Važna figura u vojnoj hijerarhiji sjeveroistočne Bosne.
“Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob”, zapisao je autor “Derviša i smrti”. Ni Partiji se nije žalio. Bila su mu poznata imena osoba koje su odgovorne za ubistvo. No, o njima nije govorio. Nije bio siguran ni koliko su oni bili svjesni koliku su tugu njemu i porodici nanijeli. Uvjerio se u to kada mu je jedan od njih pružio ruku. Pisac mu nije htio odgovoriti. Čovjek se pitao zašto se Meša na njega ljuti.
“Taj moj brat je moja najveća tuga”, priznao je tuzlanski književnik. Slobodanka je Komljenac, kćerka ubijenog bračnog para na Kazanima, izjavila: “Znam sve o smrti mojih roditelja, ali ne znam gdje su njihova tijela.”
Posljednje riječi prije smrti, Šefkija je Meši zapisao na papiru. Kazao mu da je nevin. Sedmoro ih je bilo u partizanima. No, isti su tvorcu Ahmeda Nurudina oduzeli člana porodice.
U prve dvije godine sarajevske opsade, pripadnici Desete brdske brigade Armije RBiH su po komandi Mušana Topalovića Cace, sa područja Starog Grada i Centra, odvodili mahom nebošnjake na Kazane, Gaj i Grm maline. Među civilima bilo je i pripadnika iste vojske, koja je u tom momentu branila grad. Pokolji su prestali onog trenutka kada su se predstavnici države odlučili obračunati sa odmetnicima u svojim redovima. Tačan broj nestalih nikada nije utvrđen.
“Ne zna se zapravo ni ko je sve ubijen na Kazanima, ni koliko žrtava je krio ovaj usjek na Trebeviću”, grmila je Vildana Selimbegović u sedmičnjaku Dani. “Zna se samo da su Kazani najtamnija mrlja na ratnoj historiji Sarajeva. Ali i da ih ima još, možda manjih, ali jednako bolnih.”
Žrtve su na lokalitetima ekshumirane novembra 1993. Potom su pokopane na katoličko groblje Sveti Josip. Pet godina kasnije, reekshumirani su posmrtni ostaci u dvadeset osam vreća. Radilo se najmanje o dvadeset i tri osobe. U jednoj vreći nalazile su se i životinjske kosti.
I pored svih nadanja, sve žrtve nisu pronađene. Za Marinom i Radoslavom, Slobodanka i dalje traga. Roditelje ne može u zemlju spustiti. Kao i Mešin brat, ostali su u uspomenama najbližih.
Mehmed Meša Selimović Partiji se
nije žalio
Meša Selimović i Slobodanka Komljenac izdani su ljudi. Ostavljeni od sistema. Naroda i pravde. Da se sami bave svojom mukom. Svjedočeći da se historija ponavlja. Lojalnost im pokazuje još samo njihova savjest. Da su im bližnji nevini u zemlju pali. U njihovim srcima neprežaljeni.
Cacina dženaza
No, Caco je rehabilitovan. Veličanstvenom dženazom na Šehidskom mezarju Kovači, Mušan Topalović je pokopan kao heroj 1996. Prethodno njegovo počivalište bilo je tajna. Sprovodu je nazočilo desetak hiljada Sarajlija. Jedini koji je protestvovao bio je Jovan Divjak. Ime ubice podno Trebevića nalazi se i na zlatnoj plaketi. Na zidu Osnovne škole “Edhem Mulabdić” na Bistriku. Zajedno sa imenima poginulih vojnika Armije RBiH iz ove općine. Za Aliju Izetbegovića bio je “i heroj i zločinac”.
Na Kazanima je 2021. podignut spomenik. Popraćen kontroverzama. Na njemu nije naveden tačan broj žrtava. Niti ko je odgovoran za pomenute zločine. Tadašnja gradonačelnica se branila kako glavnoosumnjičenom nikada nije suđeno, pa se njegovo ime ne može naći na spomeniku. Također, izbjegavalo se i pominjanje imena brigade. Jer nisu svi činili zločine, pravdala se Benjamina Karić.
U “Dervišu i smrti” koji je Meša objavio šezdesetih godina, radnja je smještena u osmansko razdoblje. Nepoznata je varoš u kojoj se radnja događa. Ni vrijeme nije određeno. Sa partizana, radnja je pomjerena na mistika. Partija je postala derviški red. Brat Ahmeda Nurudina Harun. Asocijacija je to na Musaa. Oslonac mu je bivao u stazama poslanstva.
