Izdani i neprežaljeni (IV): Molim vas da mi pomognete u mojoj nakani

U priči, Ahmed Nurudin uvjerava sebe da između njegove potrebe za pravdom i islama nema rascjepa. Pravdu izjednačava sa osvetom. Muselim brani zakon. Kadija cijeli život živi u frazama. Muftija je odavno svjestan da ne vrijedi razmišljati o tome šta je pravda. Otkriće do kojeg derviš dolazi je saznanje da mu brat nije utamničen zabunom. Kanon je to sredine. Mjesta u kome nema zakona. Nije napravljena nikakva greška. I mnogi drugi su prije Haruna nedužno ubijeni. Djeluje mu to zastrašujuće.

Politika nije prijateljstvo

“Obraćala sam se mnogima zvanično i nezvanično, ali su mi svi rekli – govoriti nije vrijeme i nisu znali koji je put do ekshumacije takve grobnice i saznanja ko je u njoj i ko se krije iza NN 70/20/93, NN 71/21/93 i tako redom. Meni su rekli da te podatke ima vojna bezbjednost Armije RBiH. Ja nisam provjeravala”, piše Slobodanka Komljenac prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine. U otvorenom pismu objavljenom u magazinu Dani 1997. godine.

Paralele

"Kazani" kroz "Derviš i Smrt": Izdani i neprežaljeni (III)

S druge strane, Mešin derviš uspijeva srušiti vlast. Preuzima ju u želji ispravljanja nepravde. No, stara uprava sa novim ljudima, ali ne i promijenjenom dušom vladavine, razbija ideale velikodostojnika. Između osame i zatvorenog prostora političke elite glavni junak vidi jednakost. Politika nije prijateljstvo. Ono je savezništvo. Zahvaljujući porodičnoj tragediji, šejh u momentu spoznaje, svjestan je svoje vezanosti za brata. Unutar njega, ubistvo je napravilo transformaciju.

Spomen-poprsje
Meše Selimovića ispred Gimnazije “Meša Selimović” u Tuzli

“Pretpostavljam da mi Vi možete i želite pomoći da utvrdim da li su moji roditelji tu, a ako nisu, gdje su? Ako jesu, dozvolite mi kao moj vrhovni komandant, kao predsjednik, iznad svega kao čovjek i otac, da se ta grobnica ekshumira, da ja dođem do svojih roditelja pokojnih kako bismo ih dostojno životu i čovjeku sahranili ja i članovi moje i njihove porodice”, zapisuje kćerka ubijenog bračnog para.

Dok iščekuje zoru i smrt, derviš razmišlja o životu. Prošao mu je u praznini i neiskorišćenosti. U usamljenosti. Nesporazumu sa dunjalukom. Prihvata sopstvenu nemoć. Strah je posljednje osjećanje Ahmeda Nurudina. Ujedno i vječni naboj slabosti njegovog duha.

“Znate, oni su do smrti i u smrti imali ime i prezime i ne mogu dozvoliti da sada počivaju kao NN i tamo neki broj na pločici, a kupili su grobnicu za života.”

Posljednja svijest, misao mu je o besmislenosti svega. Na početku, citirajući kur’anske odlomke, pisac ukazuje da je svaki čovjek uvijek na gubitku. Heroj Meše Selimovića svaki je tragični samozatajni pojedinac. Onaj koji se ne uklapa u svijet zla.

“Motivisana sam isključivo ljubavlju djeteta ožalošćenog da roditelje sahranim dostojno njihovom životu i mom odgoju. To bi i Vaša djeca za Vas tražila.”

Zgrada u kojoj je veliki pisac živio jedno vrijeme u Sarajevu, u Ul. Đure Đakovića 6a, danas Alipašina

Postojanje derviša je između želje da se ljudski i moralno usavrši. Onoliko koliko mu je namijenjeno, te potpunog moralnog propadanja koje mu je posvećeno. Ne primjećuje to. Sebi nije sposoban osigurati neko mjesto u sredini. Ono koje bi ga u suštini pomirilo sa njim samim. Diskusija je to i propitivanje. Međutim, i otkrivanje širih slojeva ljudskog. U užem gledištu, bosanskog opstajanja. “Ono što su zavičaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovića; naime, ne samo pitanje vere već i ‘pre svega životno iskustvo jedne zajednice’”, zapisao je Muharem Pervić.

“Molim Vas da mi pomognete u mojoj nakani i želji. Dovedite me do groba mojih roditelja, a ja ću Vas do grobnice nepoznatih ako želite i ako je potrebno”, ispovijedalo se dijete na svoj četrdeset i četvrti rođendan. Alija Izetbegović nikada nije odgovorio.

Borba za pravdu

Pred nepravdom, Ahmed je Nurudin bio prinuđen ostaviti prostor svoje sigurnosti. Također, morao je napustiti i načine jednog mišljenja u svijetu za koji je vjerovao da je savršen. Nije bespotrebno mistik. Zarobljen je određenjem. Sve vrijeme se pronalazi. Na tragičan način, oblikuje se njegova svijest i savjest sa univerzumom. Pokušaj je to traženja životne misterije.

“Sa uvažavanjem, kćerka pokojnog bračnog para Komljenac sa sestrom i ostalom rodbinom”, zaključila je Slobodanka.

Borba šejha za pravdu, kao i agonija pisca za svoga brata, utisnuti su u svaki redak Mešina teksta. Na nešto više od četiri stotine stranica. Sastoji se od šesnaest poglavlja. Svako započinje ajetom. Njime se najavljuje tema. Posljednje istim stihom kao i prvo. Na taj se način ostvaruje ciklička struktura romana. Završetak je ujedno i početak.

“Ukazujući na sva zla koja ustaju protiv čovjeka ukazali ste na ništavilo i slabost i istovremeno na veličinu čovjeka, ukazali ste na patnju, bol i borbu koje čine čovjeka čovjekom...”, kazao je u pismu autoru Jiži Vacek. Mustafa Šehović se nadopunio: “Ni pored jedne knjige nisam se toplije osjećao. Hvala ti za ovu knjigu, i hvala ti što si me još u đačkoj klupi naučio da je najviša vrijednost čovjeka očovječiti se, a to je poruka tvoje knjige.”