Izdani i neprežaljeni (II)
Dvije decenije poslije odlaska Meše Selimovića iz bosanske prijestolnice, Slobodanka Komljenac će se pronaći u sličnoj situaciji. Dok su sugrađani za vrijeme rata napuštali Sarajevo, izabrala je da ga brani. Uključila se u Jukine specijalce 1992. Po struci medicinska sestra. Po ubjeđenju antifašista. Pomenuti književnik je bio borac, ona čedo partizana.
Rođena je 1953. Na Džidžikovcu. U starosti od godinu i po dana, dali su je u Fojnicu. Živjela je sa tetkom Agatom i djedom Ilijom. U narodu poznatim kao Milko. Zbog njega je voljela srijedu. Pazarni dan šejh-Sirrijinog mjesta. Starac bi je uzeo za ručicu i vodio kroz kasabu. Gledala je šarene stolove sa šalicama, ogledalcima i iglicama. U drugom se razredu osnovne škole vratila porodici u Sarajevu.
Zakon kuće
No, centralnobosanska varoš djetinjstva ostavit će trajne obrise u njenom sjećanju. Raspuste je tamo provodila. Zimi se sankala, ljeti u blatu valjala. Imala simpatiju. Tu je pao i prvi poljubac. Vrijeme dolaska kući označavalo se crkvenim zvonom. U podne je bio ručak. U pola osam uvečer, morala je biti doma. Sa pet i sa dvadeset i pet godina. U Fojnici nikada nije otišla u kino od osam do deset navečer. Zakon kuće je bio takav.
U gradu na Miljacki, Slobodanka je završila osnovno i srednje obrazovanje. Članicom Saveza komunista je postala 1971. U godini kada je Meša napuštao Sarajevo, započinjala je karijeru u Domu zdravlja Omer Maslić.
Kupovala je novine. Ispunjavala je kupone. Sudjelovala u natjecanju. Gutala je Nedeljne informativne novine. Govorila da joj se list mora odužiti, koliko mu je novaca dala. Godine 1979. to se i obistinilo. U Ninu je pročitala svoje ime. Osvojila je putovanje na pet dana u London. Letjela je iz Beograda. Prvo avionsko iskustvo. Nije ju oduševio glavni grad Engleske. Dopao joj se Windsor.
Slobodanka i sada puno čita. Ivo Andrić, Meša Selimović, Enver Čolaković i Abdulah Sidran, imena su pisaca od kojih je puno naučila. Ne voli krimiće ni horore. Nije ljubitelj ni ljubavnih priča. Čita ono što ju ne umara. Posvećivala se autorima koji su pisali o Afganistanu i Iranu. Orhan Pamuk, Khaled Hosseini i Elif Şafak, književnici su svijeta koji Sarajku neprestano zadivljuje. Voli pobjedu malih i zlostavljanih naroda. Onih koji se podižu iz pepela.
Roditelji su tokom rata ubijeni na Kazanima. Spasio ju je sin. Tu im je večer u posjetu htjela ići. Međutim, desetogodišnjak se nećkao.
Potraga za Marinom i Radoslavom započela je po saznanju njihovog nestanka. Dobila je otkaz. Poslodavca nije zanimalo što je u međuvremenu tražila članove obitelji. Sve do kraja opsade, bivala je bez posla. Zahvaljujući dobrim ljudima, poslije rata je pronašla firmu u kojoj je ponovo nastavila zarađivati hljeb. U Hitnoj pomoći. Sve do 2013. godine.
Izložba radova pristiglih na (samovoljno poništeni) konkurs za spomenik na Kazanima/Jusuf Hafizović
“Kada sam je prvi put vidjela, doimala se prilično utučeno, ali i danas na sebi osjećam taj njezin pogled prepun vjere i nade”, zapisala je Vildana Selimbegović 2009. u Oslobođenju. “U redakciju Dana nije došla sama, ali od časa kada je progovorila zapravo više niko nije bio u toj sobi: samo njezine riječi.”
Spoznavanje istine
No, i pored teškog života, Slobodanka nije htjela otići i napustiti Sarajevo. Ubilo bi je to. Kao što ju i svakim danom već tri desetljeća uništava želja za posmrtnim ostacima bližnjih. Pred smrt, tata joj je ostavio poruku. “Čuli ste da su u mome ulazu uništena dva stana onaj dan kada su strašni dušmani granatirali ovaj naš lijepi grad.” Kao i Meša, u sedamdeset i drugoj godini života je skončao.
Više od deset pripadnika Desete brdske brigade Armije RBiH odgovaralo je za masakre na Kazanima. Između ostalih, za ubistvo Slobodankinih roditelja. Nije svjedočila. Pratila je sve na sudu. Saznavala istinu o posljednjim trenucima svojih najmilijih.
Mušan Topalović Caco, glavnoosumnjičeni, ubijen je 1993. Službena verzija kaže: “prilikom bijega”. No, i pored toga, četvoro je njegovih saradnika osuđeno na po šest godina zatvora (Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak, Mevludin Selak). Zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinitelja, na po deset mjeseci, robijalo je osmoro vojnika (Senad Hasić, Sabahudin Žiga, Samir Seferović, Omer Tendžo, Esad Raonić, Samir Ljubović, Senad Haračić, Armin Hodžić). Asifa Alilbašića je Kantonalni sud u Sarajevu osudio na četiri godine i tri mjeseca zatvora. Suad Omanović je prvo osuđen na tri, a kasnije na godinu dana. U drugostepenom postupku, dobio je deset godina zatvora. Sead Kadić je 2006. zbog nedostatka dokaza oslobođen.
Svi su procesuirani za ubistava ili pomaganje u istim. Ne i za ratne zločine. Žive na slobodi. Šetaju gradom podno Trebevića.
