Iz praznog se ne puca

Ne znam kako se zvao, ne znam kako se prezivao, ali znam kako smo ga zvali: Mupi. Živio je blizu Nedeljka mesara, na sredini Vrbovog sokaka. Ne znam koliko je godina imao, ne znam u koju je školu išao, ali znam da ga je cijelo selo zvalo - Mupi. Kuća u kojoj je živio bila je klasična nabijača sa visokim bedemom i drvenom kapijom. Ne znam da li je igrao lopte, ne znam da li je ikada bio na pecanju, jedino što znam da je svima bio poznat kao - Mupi.

Dvije vrste

Mupi je bio stariji od mene nekoliko godina. Možda i cijelih desetak, đavo bi ga znao, davno se ta prašina u Vrbovom sokaku slegla. Imao je samo jedan hobi: skupljao je sve što je pripadalo ili bi moglo pripadati vojsci. Slagao je na kamare vojne košulje, bluze i pantale; dovlačio je sa svih strana debele vojničke čarape, nove, iskrzane ili rasparene čizme, rukavice na kojima je bilo tragova baruta; mijenjao je sve što je imao za vojne čuture, zdjele, viljuške i kašike; bilo je u njegovoj kolekciji tušta bajoneta i tma čaura, metaka, granata.

To je bilo njegovo sivomaslinasto carstvo. Dok su ostali jurili za loptom, vezivali udice i krali trešnje, Mupi je po vascijeli dan gledao gdje će nabaviti kakvu bombu bez upaljača i baruta, optiku sa snajpera, tromblonski dodatak za papovku. Odatle mu, valjda, i nadimak; nešto poput skraćenog početnika pri Ministarstvu unutrašnjih ili vojnih djela. Ne znam da li je bio na ratištu, ne znam da li je spavao bar u jednom rovu, ne znam da li se valjao u blatu prvih linija, samo znam da ni on nikada nikome nije rekao svoje ime, nego je svima pružao ruku i govorio: Mupi.

Nije Mupi bio jedini koji je bio zaljubljen u vojsku i u oružje, ali je bio jedini koji nije imao ama baš nijednu drugu strast. Svi oni sa kojima sam drugovao tih godina raspoznavali su kalibar metka na osnovu čaura koje su dobijali od očeva, ujaka i stričeva, jedino sam ja bio tele za te stvari. Nisam znao koja je razlika između tandžare i karabina, između pištolja i revolvera, između Zastave M77 i kalašnjikova. Sve sam to svodio na dvije vrste oružja: na one sa kratkom i na one sa dugom cijevi. Ostali su detalji za mene bili španska sela i to ona na granici sa Portugalijom.

Svi su u tim danima držali u rukama bar pištolj ako ne i pušku, jedino ja ništa od toga. Ćaća jeste bio na liniji, ali do njegovog oružja naprosto nisam mogao. Ne samo da nisam mogao da oslonim kundak puške na rame, nego nisam dobijao ni prazne čaure da u njih zviždim. I nema među mojim drugovima nijednog jedinog koji nije opalio bar jednom, pa taman iza kuće, u pô svečara, u mrkloj noći, mada bi tačnije bilo reći da je malo onih koji nisu pucali relativno često, u nebo ili u metu koju bi ponosni očevi i dični stričevi pribili za kakav hrast u porićkom ritu.

Ja, eto, do svoje trideset i devete godine nikada nisam pucao. Nikada i nikako. Nisam čak nikada ni bio u prilici da se oprobam. Kako sam stario tako je moj prezir prema vatrenom oružju rastao, pa sam i naš distanciran odnos pravdao tim osjećanjem. Nema fukare koja ne može da ubije valjanog čovjeka ako u rukama drži kratku ili dugu cijev, ali podaj ti nekome motku, vile ili sikiru, pa da vidimo ko šta umije i čija će biti posljednja. Sa metkom u rukama svi mogu biti heroji, bez njega u šakama samo oni kojima je srce ispod stomaka.

Nikada, kako rekoh, nisam pucao, baš kao što nikada nisam sjeo za volan ili u avion, ali se svakojaka čuda dešavaju, pa se desilo i to. Ima već neko vrijeme, tri ili četiri godine, kako jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca provedem sa lovačkom bratijom podno Vlašića, u šumi kroz koju protiče rječica Duboka i uz koju se može do vodopada Skakavac. Pečemo sačeve, kuvamo kotliće, pijemo špricere, tučemo belu i uglavnom živimo život koji je za naslovnicu svakog ozbiljnijeg kalendara.

Revolver je ruknuo, a ja sam opet promašio sve

Nema velikih priča i zato je svaka velika kao planina pod kojom sjedimo. Kada sam prvi put došao među njih, ima tome i dobre četiri godine, došao sam kao kuvar na glasu, kao majstor za kotliće koji ide iz boljeg gulaša u odličan. Njima sam napravio nešto što ni krmcima ne bih iznio - zaboravio sam posoliti, stavio sam premalo luka, a previše paprike, meso nisam dovoljno dinstao, jednom riječju: potop. Džaba sam se vadio na mamurluk, koji jeste bio silan, ništa nije pomagalo: kuvar je usro i šefa, i stanicu, i dva kilometra pruge. Svako se malo neko sjeti tog nesrećnog čorbuljka i podsjeti me da ne valja previše krilati dok se i zadnja vatra ne utrne.

U jednom od tih beskrajnih razgovora pomenuo sam – ne znam ni kako ni zašto – svoje deficitarno pucačko iskustvo. Svako je svakoga pogledao ispod oka, jer sve je to naoružano ne do zuba, no do obrva i nikome nije bilo jasno kako sam se dovukao do trideset i devete godine a da nikada nisam opalio ni metka. Eto, rekoh, nisam, pa nisam, koljite, pecite, ubijte, ali nisam. A dobro, reče neko, ne znam ko, vjerovatno Duka, ako nikada nisi, evo sad ćeš. Svako na sto iznese šta je imao: neko pištolj, neko revolver, neko dvocjevku, neko karabin. Iz svega? Iz svega.

S obje ruke

Pokazali su mi kako da se namjestim i koji položaj da zauzmem. Prvo sam dobio pištolj. Opalio sam par metaka u smjeru koji mi je bio strogo naznačen, ali ništa živo pogodio nisam. Mete su mi bile plastične flaše poređane pored obližnjeg oraha, ali ja sam fulao i plastiku i drvo. Onda je na red došao revolver sličan onome koji je potezao Gary Oldman u “Profesionalcu”. Tu sam već morao uposliti obje ruke, jer su mi rekli da će trzaj biti jači nego prethodni. Tako je, bogami, i bilo. Revolver je ruknuo, a ja sam opet promašio sve što sam mogao promašiti.

Red je došao na puške. Najprije dvocjevka. Uz nju je došlo i opsežno objašnjenje šta i kako. Kada sam sve primio k znanju, instruktor se udaljio i dao naredbu: pali! Ali, puška ni da mrdne. Ja za oroz, a on ćuti. Svi se za stolom smiju, jer misle da sam se malo prepao, pa da ne stišćem dovoljno. To isto mislim i ja, ali par sekundi kasnije pokazâ se da je puška bila zakočena. Ruknuo sam i nije mi bilo svejedno. Nisam pao, nije mi kundak odvalio rame, nije me ništa dohvatilo po licu, ali sam se sav pomjerio. S karabinom je bilo isto uz napomenu da je on dreknuo daleko snažnije nego njegovi prethodnici. Propucao sam u nedoba. Odložio sam municiju, nasuo sebi špricer i sjeo za sto da kartam. Ko ne puca, zlo ne misli.