Iz Bosne i Hercegovine u SAD - došao si na istu, samo drugačiju planetu

Mislio sam da ću odustati nekoliko dana prije puta, ali to se nije desilo, i tako sam se našao u avionu što je iz Istanbula letio više od trinaest sati do odredišta u San Franciscu, gdje sam zadnji put uzeo čakiju sa indijanskim motivima, i nešto malo stvari koje traju i danas. U kvartu Mission i istoimenoj ulici koja je izgledala baš onako kao na filmovima, i više od toga. Ljudi su stajali, statirali na ulici ispred svojih radnji, palme su se uzdizale u čisto nebo, auta su sporo prolazila širokim trakama ulica. Naravno da sam se zadivio Americi kada sam tu bio prvi put pradavne 2018.

Dovoljno je da vidiš stablo redwooda pa da ti bude jasno gdje si došao, a došao si na istu, samo drugačiju planetu, još kad naveče zamiriše eukaliptus, kao da si se obreo u nekoj kutiji eterične kreme, a ne u gradiću Berkeleyu gdje se nalazi i čuveni University od California, koji je i krivac što sam se našao na ovom epskom putovanju.

Monumentalni DC

Svaka vijest koja je dolazila iz Čemerike (kako su je nekad ljudi zvali), bila je takva da me je odvraćala od ideje pakovanja kofera veličine medium, jer sam odlučio da nosim što manje stvari. Treba biti spreman ako me vrate s granice, to jest ako me deportuju u ovo naše rodno novembarsko blato sarajevske platinaste doline. Bio sam spreman i na tu opciju, jedino me je malo plašila ideja da ću morati ležati u nekim buharama, prije samog čina deportacije. Tako da sam se radovao ako me vrate u ovu ukletu domovinu i zemljicu, samo da zaobiđem iskustvo pritvora i ograničene, to jest nikakve slobode. Krvavo sam se borio u ratu da ne budem zarobljen i da dođemo do slobode, do koje smo i došli uz veliku žrtvu, da bih sada dozvolio da nemam kontrolu nad dužinom vlastita koraka.

Avion je bio pun muslimana iz Pakistana i arapskog svijeta, sve same selefije i odjevni predmeti koji ukazuju na pobožnost mojih saputnika. Let je kao rijetko kada bio savršen. Gledao sam na granici da li će iko imati problema, međutim, ništa se nije desilo. I ja sam bio apsolutno smiren na graničnoj kontroli jer sam se unaprijed pripremio na sve moguće opcije. Prošao sam kroz granicu kao nož kroz puter. Više problema prave revnosni čuvari Schengena u tvrđavi Evropi nego što je to radila američka granična policajka.

Prva prepreka je bila savladana pa sam mogao zaroniti u svoj američki film.

Amerika, to jest SAD, nije onakva kakvom je zamišljate, ona jeste filmska i više od toga, ali tolika je to zemlja i toliko je to raznoliko društvo da čak ni ultradesničarska vlast ne može, i nadam se da neće, ovladati svim aspektima ovog društva, ove nekada obećane zemlje, koja se odlučila zatvoriti kao džinovska školjka.

Sjevernoamerička društvena šarolikost nije naučena i nije vještačka, kao što je to često slučaj u evropski društvima (njemačkom, posebno), ovdje se to dešavalo i na organski način, što se i vidi čim zakoračiš u neki od njenih gradova. A ja sam zakoračio u najmanje pet gradova tokom svog boravka. Pored ovog osjećaja da je Amerika level up od stare i sve više nedobre Jevrope, tu istovremeno postoji i osjećaj da je sve što vidiš lažno i fiktivno. Taj osjećaj sam posebno imao u Washington DC-iju, iako je adiministrativno jezgro ovog grada takvo da momentalno podsjeća na novi i jači Rim. Monumentalnost državnih institucija je takva da sam se umjesto u autu jarana osjećao kao da se vozim rimskim dvopregom i jurim kroz kakav koloseum. Zlatna vašingtonska jesen je tek počinjala, klima je ovdje dosta blaža nego u platinastoj sarajevskoj dolini.

Ali prije dolaska u glavni grad grijalo me je sunce Kalifornije. Tu sam došao jer sam trebao da predstavljam svoja književna djela već prevedena na engleski, kao i neke nove pjesme koje je prevela spisateljica i prevoditeljica Ena Selimović. Ona je kao mala s roditeljima izbjegla ispred noža dojučerašnjih komšija u Brčkom i našla se prvo u Turskoj, a potom u Čemerici, koja postaje njen pravi, ali i jezički dom. Pričala mi je kako nju i njenu mater uredno pozdravlja komšija iz zgrade koji je odvodio ljude u brčanske logore, onda kada jednom godišnje navrate u našu tužnu zemljicu.

Amerika jeste rad i znoj, i tu je nivo rada i veći nego onaj koji imamo u staroj i nedobroj Evropi. Dok bih pio kafu ili sok u restoranu hotela, radnice nisu mogle dočekati da ustanem da bi glancale naslonjač stolice na kojoj sam do maloprije sjedio. Hotel je blistao od čistoće i nisu se s njim mogli porediti ni evropski hoteli s puno više zvjezdica. U Americi dobijaš vrijednost za novac koji potrošiš, u Evropi još živi taj sitni prevarantski duh, nisam se jednom opekao u legendarnom Berlinu koji to više nije.

Opet sam šetao kroz šume redwooda i eukaliptusa čija kora je tako lijepo mirisala, zrak u gradu je bio ispunjen njegovim eteričnim mirisima; šetao sam gradom punim studenata ali i frikova, beskućnika u kojima su ugasli svi američki i ini snovi. Vozajući se prema Oaklandu s Enom dođe mi primisao kako su svi profesionalni i požrtvovani, a i začas se možeš naći na cesti, sam i bez ikoga kao u bluz pjesmi. A pomisao je bila kako ova zemlja troši ljude velikom brzinom. Sama pomisao na to je bila dovoljna da sebe ne mogu zamisliti kako živim pod izdašnim suncem Kalifornije, ili koje druge savezne države.

Dosta je nas rat potrošio i onaj postprvoratni život, kada smo mislili kako je super što smo preživjeli dok se nismo počeli susretati s monstrumima mira. Taman mi treba neka Čemerika da me uhvati u žrvanj, i otalena me ne pusti do kraja života.

Dobro je ovdje doći i uživati u tom osjećaju stranca, koji će se brzo vratiti kući. Zato su mi čula radila velikom brzinom, upijala blagodati ove filmske i nestvarne zemlje, koja je iznad Evrope u mnogo čemu, a posebno u svojoj raznolikosti, koju, mnim, nikakva ultradesničarska vlast, niti predsjednik-kralj neće moći unišititi. Ja navijam za tu drugu, treću, osamsto šezdeset i petu Ameriku. I bez obzira koliko bio ljut na nju kada bombarduje drevne civilizacije poput Irana, ili dopušta i pomaže uništenje Gaze, genocid nad Palestincima zarad interesa jedne države koja je ukrala tuđu zemlju, zbog nekih više milenija starih religijskih tlapnji, ipak mislim da u američkom društvu postoje ljudi, snage koje će jednom oprati svoju kolektivnu svijest od krivice. A ta krivica je ogromna kao i krošnja redwooda, ili kao sama ova zemlja.

“Ameriko, dao sam ti sve, i sada sam još bogatiji”, zapisao sam na Instagramu uz neku fotografiju, čiji sadržaj sam već zaboravio.

Nisam vidio hapšenja na ulici, vidio sam nekolicinu pripadnika Nacionalne garde u DC-iju, u Georgetownu, a nekoliko dana po mom povratku aset CIA-e će upucati dvoje pripadnika garde, jer je puk’o ko dinja, kako bi se reklo kad neko pukne od PTSP-a. Tu, u Washingtonu, vidio sam da se Amerikanci nikog ne boje, i kako žene veteranke s duksevima Veterans against Trump izvikuju provokativne parole, i to baš u blizini Bijele kuće, koja je od svih građevina distrikta najmanje monumentalna. Metnuo sam fotografiju stražnjeg dijela Bijele kuće na Instagram i napisao kako sam bio bliži ovoj građevini nego što je to Milorad Dodik ikad bio.

“Ameriko, dao sam ti puno, a ti meni free C Vitamin in Wallgreens!” Tako sam prepjevavao čuveni stih Alena Ginsberga razmišljajući o dugim književnim razgovorima, koje sam imao u Berkeleyu na čuvenoj Kujachich tribini, pa u Clio’s Bookstore and Bar, pa u Stanfordu, pa opet u Berkeleyu sa studentima profesorice Antje Posteme, Đorđa Popovića i Enom Selimović. Nakon svakog razgovora bio sam umoran do krajnjih granica. Tu sam upoznao i neke naše ljude, uspješne i zadovoljne svojim američkim životima. Upoznao sam i američke frikove, jedan simpatičan (vidno urađen), pitao nas je da li smo mi radikalni ljevičari koji se okupljamo da bi protestovali protiv policije, jer je vidio znak marke Carhart na mojoj košulji. Tako su u velikim društvima i odjevni brendovi politički stejtment onog ko ih nosi.

A mi smo tu stajali, ispred knjižare Clio’s Bookstore and Bar, da bi pušači namirili dozu nikotina. Nismo namjeravali dići revoluciju na širokom ulicama Oaklanda, koji se naspram Berkeleya činio kao pravi pravcati grad.

Moji domaćini su bili Antje i Đorđe s Berkeleya, ali i Jovana, Dominik i Pavle sa Stanforda. Većina njih su i među osnivačima New Yugoslav Studies, u okviru čije organizacije smo imali panel o kulturi nakon genocida u Srebrenici, a opet u okviru konferencije slavista i rusista u labirintima hotela Hilton, ispred čije je je garaže neki lik ranio Ronalda Reagana, kako bi impresionirao neku američku selebriti. I to je Amerika, pored krvi i znoja književnih promocija koje smo svojski odradili. Toliko mi se to svidjelo da mi je itekako bilo drago što sam došao u ovu veliku, stvarnu i imaginarnu, filmsku zemlju. U zemlju iz umjetničke fikcije.

Keš tu ne postoji

Neki dan me sestra pitala: “Je li Amerika baš kao iz filmova?”

Odgovorih: “I više od toga.”

Počesto sam osjetio pristupačnost ljudi na ulici, kao kad mi je građevinac rekao: “Good jacket, man. From Russia?”

Odgovorih: “No, from UK.”

Mislio sam da me pita odakle mi je jakna, tek poslije shvatih da me pitao odakle sam. Nisam se mogao otresti svog slavenskog izgleda u ovoj zemlji, a i nije da sam htio. Jedino sam na ulasku u avion vidio i čuo kako je ogromni policajac galamio na nekog muslimanskog vjernika: “Sir, prepare your boarding card!” Derao se na čovjeka i izgovorio je prijeteću rečenicu nekoliko puta. Nisam znao zašto je to radio osim da pokaže da je u poziciji sile. Ušli smo u avion i policajac je začas postao nebitan.

“Ameriko, dao sam ti i više nego sam htio, a ti meni free C Vitamin in Wallgreens.”

Puno više mi je dala Amerika ovaj put, i više nego sam tražio. Da ne spominjem poklone koje mi je jaran slao iz Salt Lake Cityja, čovjek kojeg znam pedeset godina, i koji, u svojoj memoriji, čuva sjećanja na naše djetinjstvo, na grad Bosansku Krupu koji više ne postoji. Dobio sam i više od toga, kroz poznanstva s divnim ljudima koji su mi bili domaćini u ovoj prostranoj zemlji. Druženje s Emilom u DC-iju. Sreo sam i drage ljude od prijašnjeg boravka u Kaliforniji, družili se nakratko, sjećali se starog druženja. Zaista, ljudska dobrota će biti naša posljednja utopija.

Zaboravio sam mali milion detalja koje sam namjeravao napisati, impresije iz američke sveske koju nisam imao. Bio sam up and down bezbroj puta, kako i priliči kada dođeš na literarnu turneju u zemlju, koja je opjevana kao malo koja. Recimo da je hodnik hotela u kojem sam bio u Palo Alto izgledao kao hodnik iz filma “Barton Fink” braće Cohen. U tom ekstremno bogatom gradiću dao sam bakšiš od deset dolara kolumbijskom kuharu, jer je neodoljivo ličio na zagubljenog brata Che Guevare, ili na njegovog tajnog sina. U Palo Alto (u Kaliforniji) samo čuješ šum električnih automobila kao lepet krila zlokobnih hi-tech vrana. Keš tu ne postoji i sve je online. Ipak mi se više svidio brutalizam Washingtona (DC), rijeka Potomac koju sam maksuz išao vidjeti u Georgetownu. Treba navesti da smo u doletu u San Fran letjeli preko Greenlanda i Aljaske, u velikoj paraboli se spustili u Kaliforniju. Nabrajao sam nativna imena mjesta, jezera i rijeka Kanade kako bih lakše zaspao tokom beskrajnog leta.

“Ameriko, dao sam ti sve, i sada sam još bogatiji.”