Ivo Lola nije sam
Listajući portale, na jednom sam pročitao vijest da se u Glamoču provodi obnova Spomen-kompleksa posvećenog narodnom heroju Ivi Loli Ribaru, koji je na tom mjestu poginuo 27. studenog 1943. godine. Formirano je i udruženje “Ivo Lola nije sam” u kojem su glamočka omladina i studenti iz Banje Luke, a oni s Građevinskog fakuleta izradili su projekat obnove i spomenika Ivi Loli rad vajara Mirka Ostoje. Lijepa inicijativa, jer je sve godinama bilo prepušteno zubu vremena, a do 90-ih tu su se okupljali mladi, a pioniri su polagali zakletvu.
Etos borbe za pravdu
Ivo Lola rođen je u Zagrebu, stasao u Beogradu, a poginuo na teritoriji Bosne i Hercegovine sa samo 27 godina. Poznati zagrebački povjesničar dr. Tvrtko Jakovina je napisao: “Da su stvari išle drugačije i da se nije zatekla ta mala njemačka letjelica kod Glamoča i da su partizani bili nešto malo oprezniji i da je on bio malo sretniji, Titova odluka da Ivu Lolu Ribara pošalje (kod saveznika) - bila je odluka da ga sačuva. Ivo Lola Ribar je imao dobre šanse da postane neko vrlo važan u Jugoslaviji, jednog dana, kad se zemlja oslobodi”.
Lolin otac Ivan Ribar je kao mladić pripadao naprednoj omladini i u Drugom svjetskom ratu priključio se Titovim partizanima, a slijedom oca u partizane su otišli i sinovi Lola i dvije godine mlađi Jurica. Kada je 29. studenog 1943. dobio priliku da predsjedava Drugim zasjedanjem Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja u Jajcu, Ivan Ribar je već izgubio oba sina. Lolina biografija se u više točaka podudara s Jugoslavijom, ne samo zbog činjenice da mu je otac i “otac Jugoslavije”. Beogradski historičar Srđan Milošević o tome zašto je i danas značajno spominjati legendarnog sekretara SKOJ-a kaže: “Ivo Lola Ribar je danas važan onoliko koliko je važno da se njeguje etos borbe za pravednije društvo i za pravedniji svijet, protiv fašizma i njegovih savremenih ideoloških derivata, za progresivne ideje”.
Kad je 1937. godine Josip Broz postao generalni sekretar KPJ, vrlo brzo je postavio Lolu na čelo Centralne izvršne komisije pri CKKPJ koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a i povjerio mu oživljavanje svojih ideja o omladinskom pokretu. Prema tim idejama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936. godine, iz osnova reorganizirati i pretvoriti u glavnu pokretačku snagu svejugoslavenskog pokreta mladih. Lola je postao jedan od najbližih Titovih suradnika. Najveća je njegova zasluga što je SKOJ od idejno-pacifističkog pokreta često vrlo nerealnih zahtjeva postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji. Najjača mjesna organizacija u to vrijeme bila je zagrebačka organizacija SKOJ-a.Ivo Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina (Student, Mladost), suradnik stranačkih organa (Proleter), pisac letaka, proglasa, tekstova te i pored političkog angažmana diplomirao je na Pravnom fakultetu, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta. U knjizi “SKOJ i omladina u ratu i revoluciji” povjesničar Petar Kačavenda piše: “Uoči Drugog svjetskog rata, kurs Centralnoga komiteta KPJ je bio priprema za odbranu zemlje i provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije. Posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija studenata svih jugoslavenskih sveučilišta”.
Krajem prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, Lola je uhapšen i od siječnja do travnja 1940. bio zatočen u konclogoru u Bileći. Poslije izlaska na slobodu, prema Titovim uputama, organizira VI zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na tom skupu ponovno je izabran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a, kao i za delegata na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ. Lolin govori na Šestoj konferenciji SKOJ-a u kojem je iznio rezime cjelokupnog pređenog puta organizacije bio je poziv članovima za pripreme predstojećih događaja - borbu za oslobođenje i novi poredak.
Pogibija kod Glamoča
I pored svih tih obaveza koje mu je nametalo članstvo u CKKPJ i Vrhovnom štabu, Lola je dosta vremena posvećivao radu s mladima. Pokretač je i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkog kolegija partizanskih novina Borba. Ovi listovi izlaze već 1941. godine u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u NOP-u okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi, Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima Jugoslavije dobijali različite nazive, stvara se, krajem 1942. godine, na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz USAOJ je na stotine tisuća mladih pristupilo Narodnooslobodilačkom pokretu, i to je ogromna Lolina zasluga u širenju NOB-a. U ljeto 1943. boravio je u Splitu uoči i za vrijeme italijanske kapitulacije, gdje je pregovarao o predaji divizije Bergamo.
U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti sekretara SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Štabu savezničkog zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku kada se spremao poletjeti avionom u Kairo, poginuo je na Glamočkom polju. Pogođen je bombom iz neprijateljskog aviona neposredno prije polijetanja, 27. studenoga 1943. i nakon pogibije pokopan na Glamočkom polju, a 27. ožujka 1948. godine njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu.
Kad je Ivo Lola Ribar, pred put u misiji u Kairu, razriješen dužnosti sekretara SKOJ-a, na tu funkciju je izabran član Centralnog komiteta te organizacije Rato Dugonjić (1916-1987), Lolin kolega s Pravnog fakulteta u Beogradu. Dugonjić je vodio SKOJ od jeseni 1943. do kraja rata. Zatim je bio na čelu SKOJ-a još dvije godine u miru do kraja 1947, a Savez komunističke omladine je ukinut 1948. Poslije toga su se SKOJ i USAOJ ujedinili u Narodnu omladinu Jugoslavije. Tokom 1963. ova organizacija je promijenila naziv u Savez omladine Jugoslavije (SOJ), a 1974. u Savez socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ). Ova organizacija postojala je sve do 1990. godine, kada se raspala zajedno sa Savezom komunista Jugoslavije. U okviru SSOJ-a je djelovao i Savez pionira Jugoslavije.
Rediteljka Milena Minja Bogavac je u jednoj emisiji BBC-ija izjavila: “Ivo Lola je historijska ličnost kojoj se divim, neko čiju sliku držim na radnom stolu, dakle - inspiracija”. Ona se Lolinom biografijom iscrpno bavila pripremajući kazališnu dramu pod naslovom “Smrt fašizmu: o Ribarima i Slobodi”. U njenoj predstavi za Lolu se kaže da je “narodni heroj naroda koga nema - heroj društva koje ne postoji”.
Susret s drugom Ratom
Početkom svibnja 1976. glavni i odgovorni urednik lista SSOJ Mladost Milo Gligorijević došao je u Sarajevo i obavio intervju s Ratom Dugonjićem, tada predsjednikom Predsjedništva BiH. Dogovoreno je da se napisani intervju dostavi u kabinet da bi ga Rato autorizirao, a da Gligorijević ponovo dođe u Sarajevo da ga preuzme. Međutim, Gligorijević se razbolio i nije mogao doputovati u Sarajevo, pa je mene kao glavnog urednika lista SSOBiH Naši dani zamolio da, u dogovoru s kabinetom, dođem kod Rate Dugonjića i primim intervju koji je on pregledao. Kad sam došao u zgradu Predsjedništva BiH, iz njegovog kabineta su me upozorili da se puno ne zadržavam kod predsjednika i sve obavim za desetak minuta, jer boluje od išijasa i da jedva sjedi. Kad smo se pozdravili, drug Rato doista nije mogao ustati iz stolice, a meni je rukom pokazao da sjednem u fotelju. U nekoliko je rečenica govorio o intervjuu i šta, po njegovom mišljenju, treba istaći.
Kad sam preuzeo kovertu s intervjuom, zamolio sam ga da mi kaže šta je za njega značilo preuzimanje rukovođenja SKOJ-em nakon pogibije Ive Lole Ribara koji je bio omiljen među omladinom prije rata, a posebno u NOR-u. Drug Rato kao da je nakratko zaboravio na bolove, pristao je da odgovori na moje pitanje, rekavši da je to za njega bila velika čast i obaveza i nastavio: “Meni je Lola prije odlaska na Glamočko polje već predao dužnost sekretara SKOJ-a, a njegova pogibija me je jako rastužila jer smo bili prijatelji još iz studentskih dana. Zatim me je pozvao drug Tito, koji je bio u Jajcu i rekao da je pogibija Ive Lole veliki gubitak za Partiju, SKOJ i Narodnooslobodilački pokret, ali da se aktivnost omladine u borbi mora nastaviti kao da je Lola živ. Naglasio je i da se u SKOJ-u treba raditi istim elanom i popunjavati njegovo članstvo najboljim borcima, onako kako je Lola 1941. planirao. Mi u CK SKOJ-a dosljedno smo provodili Loline ideje, jer borba je tražila maksimum, a do cilja, oslobođenja i revolucije, još je bilo dosta bitaka”.
Tako smo se umjesto desetak u razgovoru zadržali skoro 30 minuta i možda bi Rato Dugonjić iznio još neka sjećanja da u kabinet nije ušao njegov savjetnik i podsjetio ga da ima još zakazanih obaveza. Tada je drug Rato usprkos bolovima ustao i srdačno se sa mnom pozdravio. Još je rekao da prenesem pozdrave drugovima u Predsjedništvu SSOJ-a: On je poslije oslobođenja Jugoslavije kao sekretar CK SKOJ-a i predsjednik USAOJ-a bio glavni pokretač i organizator prvih omladinskih radnih akcija (Brčko - Banovići i Šamac - Sarajevo). Vjerovao je u radni entuzijazam mladih i 70-ih godina prošlog stoljeća podržao Omladinsku radnu akciju na izgradnji drugog kolosijeka pruge Doboj - Zenica. Ova akcija u kojoj je sudjelovalo 25.000 omladinki i omladinaca iz cijele bivše Jugoslavije, okupljenih u 250 omladinskih radnih brigada, trajala je od 1. travnja do 25. studenog 1978. godine, a sve je bilo gotovo za osam mjeseci. Na svečanosti u Zenici povodom završetka radova na izgradnji pruge govorio je Rato Dugonjić.