Impresivni vojni sistemi biće ojačani, Turska ulaže desetine milijardi, ali i napušta NATO?
ASELSAN je najveća fabrika namjenske industrije u Turskoj/Dejan Šajinović
Grupa novinara iz 30-ak zemalja imala je priliku prošle sedmice posjetiti Tursku i obići neke od najvećih kompanija turske odbrambene industrije.
Posjetu je organizovao Direktorat za komunikacije predsjednika Republike Turske, a naš glavni cilj tokom posjete je bio shvatiti kakva je turska uloga u okviru NATO-a i kako se turska bezbjednosna strategija odnosi prema Sjevernoatlantskoj alijansi, posebno imajući u vidu pojedine analitičare koji dovode u pitanje ostanak ove zemlje u Alijansi.
Aktivni učesnik
Ova pitanja postavili smo ključnim ljudima u ASELSAN-u, najvećoj turskoj kompaniji u odbrambenoj industriji, koja se bavi izgradnjom sofisticiranih sistema za protivvazdušnu odbranu, komunikacije i elektronsko ratovanje, TAI-u, koji je najpoznatiji po proizvodnji borbenih aviona, helikoptera i dronova, ROKETSAN-u, kompaniji koja proizvodi artiljerijske vođene i nenavođene rakete, kao i sofisticirane balističke rakete, te FNSS-u, koji se bavi proizvodnjom oklopnih vozila. Imali smo priliku razgovarati s generalnim direktorima ovih kompanija i iz svega što nam je rečeno može se zaključiti da za Tursku NATO i dalje ostaje ključni bezbjednosni savez. Razlog za to nije samo činjenica da je sva vojna proizvodnja Turske usklađena s NATO-standardima i što je Turska aktivni učesnik više strateških NATO-aktivnosti, poput integrisanja sistema protivvazdušne odbrane o kojoj nam je govorio generalni direktor ASELSAN-a, kao i da su NATO-zemlje važno tržište za tursku namjensku industriju.
Razlozi su mnogo širi, ali ih je nemoguće shvatiti ako se ne razumije činjenica da je za Tursku sjevernoatlantsko područje, koje je prevashodni fokus NATO-a, tek jedan manji dio ukupnih bezbjednosnih izazova. Turska na jugu ima nestabilnu Siriju, u kojoj i dalje postoji opasnost od kolapsa vlasti ili jačanja terorističkih grupa, Kavkaz, gdje takođe prijete ratovi i nestabilnost, agresivni Iran, rat u Gazi i neriješene granične sporove u Egejskom moru.
Ulazak Turske u NATO 1952. godine bio je u obostranom interesu - NATO je dobio snažnog partnera na južnom krilu prema SSSR-u, a Turska pristup zapadnoj tehnologiji i bezbjednosne garancije za Bosfor i Dardanele, prostor za koji je Rusija istorijski iz strateških razloga bila izuzetno zainteresovana.
Iz svega što smo vidjeli prilikom naše petodnevne posjete Ankari i Istanbulu možemo zaključiti da Turska provodi ambicioznu politiku jačanja vojno-tehnološke nezavisnosti, po principu “kupi samo ono što moraš, proizvedi sve ostalo”. Rizik je u tome da, ako ovaj pristup ne uspije, Turska će uložiti desetine milijardi dolara koji su inače mogli otići u druge sfere ekonomije. Međutim, ako pristup uspije, Turska bi se mogla dodatno transformisati u mnogo respektabilniju silu nego što je to sada. Svojom vojnom tehnologijom snabdijeva veliki broj zemalja na Bliskom istoku i Arabijskom poluostrvu, u Africi i Aziji.
Prema onome što nam je pokazano i objašnjeno, izvan svake sumnje je da je Turska uspjela razviti impresivne vojne sisteme - od oklopnih vozila, preko raketa i sofisticiranih multinamjenskih dronova, pa do borbenih aviona pete generacije, kao što je projekt Kaan, koji razvija TAI.
Mehmet Demiroglu, generalni direktor te kompanije, uvjeren je da će naredni prototip aviona biti spreman u aprilu 2026, a u kompaniji su sigurni da će prve isporuke turskoj vojsci krenuti prije kraja decenije.
Vojna saradnja koju Turska namjerava da razvije u zemljama koje nisu vezane za evroatlantski prostor je specifična, zato što uspostavlja temelje dugoročne međuzavisnosti i jačanja povjerenja, a to otvara vrata ne samo većoj geostrateškoj usklađenosti među partnerima nego i produbljuje ekonomsku razmjenu i jačanje životnog standarda lokalnog stanovništva. To je pristup koji su SAD primijenile u hladnom ratu - ojačale su bezbjednosnu saradnju sa zapadnom Evropom i pružile bezbjednosne garancije, a zauzvrat sve ostale zemlje su slijedile sjevernoameričku geostratešku politiku i viziju.
Isplative veze
Tu se vraćamo na početak priče o Turskoj kao članici NATO-a. Za razliku od perioda kada je Turska ulazila u Alijansu, kada je više dobila ona, nego NATO, danas je situacija obrnuta. NATO itekako može profitirati od veza koje Turska razvija u zemljama Afrike, Zaliva i Azije.
Sve ovo počiva na temelju da li je procjena turskog rukovodstva u kreiranju odbrambeno-bezbjednosne industrijske strategije ispravna. Može se zaključiti da postoje dobre šanse da će mlado, edukovano i motivisano stanovništvo koje želi da radi na intelektualno zahtjevnim poslovima u namjenskoj industriji, uz dobre političke odluke i geostratešku važnost koju Turska prirodno ima, dovesti do uspjeha.
-
