Imaju li sužnji ideologiju?
Enes Karić je u ovom romanu progovorio za one koji glasa nisu imali
Roman “Zime zaručnice” Enesa Karića, objavljen u izdanju izdavačke kuće Ilum, djelo je koje osobenim pripovjednim tehnikama kazuje priču o ljudima koji ne postoje u našem zvaničnom kolektivnom pamćenju. No, ne može se reći da su ti likovi baš izbrisani iz našeg historijskog i kolektivnog pamćenja. Prije će biti da tu nikada, zapravo, nisu ni postojali. Osim priče – koja se može čitati kao paradigmatska u smislu prešućenih sudbina bosanskohecegovačkih ljudi u Drugom svjetskom ratu, i poslije – roman “Zime zaručnice” ima posebno upečatljiv jezik.
U Rusiji
Naime, pripovjedač ovog romana, Hasan koji je bio njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu, svoju priču govori jezikom srednjobosanskih sela – varijantom bosanskog jezika koja ne postoji u formalnom i zvaničnom diskursu, a uglavnom je zaboravljena i u diskursima bosanskohercegovačkih savremenih pisaca.
U tom “zaboravljenom” jeziku, Karić nam otkriva svijet koji nikada nije do kraja ispričan. Dvostruka skrajnutost toga svijeta – i jezička i historijska – nam se ovim romanom otvara u posebnoj tragici i ljepoti te čini “Zime zaručnice” snažnim i, mogućno, najautentičnijim svjedočanstvom jednog vremena i, još važnije, jednog stanja. Enes Karić je u ovom romanu progovorio za one koji glasa nisu imali, a i da su ga imali ne bi bilo nikog da ih čuje i razumije.
Mnogo je važnih i velikih tema ljudskog života otvorio Enes Karić u “Zimama zaručnicama”. Jedna je i pitanje izbora – koliko su ljudi (oni takozvani obični, mali, koje niko ništa i ne pita) regrutirani u Drugom svjetskom ratu uopće imali pojma o tome gdje i u šta idu. Između zla nacizma i, u Drugom svjetskom ratu pobjedničkih, komunizma i antifašizma (u ovoj se priči pojavljuju isključivo u liku staljinizma i sibirskih zima) bili su uhvaćeni ljudi čije sudbine nikada nisu ispričane. To su oni koji nisu znali, niti imali priliku znati, ni šta je nacizam ni šta je komunizam budući je sav njihov život bio situiran u planinskim vrletima srednje Bosne s nekom Njemačkom i nekom Rusijom, o kojima su se prenosile fantastične priče više nalik bajkama nego li stvarnim geografskim, povijesnim i političkim činjenicama.
Roman ljudske patnje i prešućenih priča
Iz takvih sredina – veoma siromašnih i obrazovno potpuno zapuštenih – poticale su rijeke ljudi poput soldata Hasana, glavnog lika ovog romana. Oni zapravo nisu znali ni za koga ratuju niti koja je svrha tog rata i njima je, tek nakon raspleta Drugog svjetskog rata, došlo ono što se kod nas često pežorativno naziva naknadna pamet. Za razumijevanje stvari koje bi bilo adekvatno vremenski situirano, Hasan iz Višnjeva nije imao nikakve predispozicije. Baš kao ni hiljade ili stotine hiljada hasana iz raznih planinskih višnjeva koji su uključeni u vojsku silom (ne samo silom moći, nego i silom neznanja), te su ratovali i ginuli u gradovima i mjestima za koje nisu znali niti gdje se nalaze niti kome, ustvari, pripadaju. Otuda je priča o Hasanovim zimama zapravo priča o etapama ljudskog odnosa s krvavom historijom koja počinje u aprilu 1941. na stadionu Pirota u Travniku, a završava u vozu koji stiže u zapadni Berlin 1955.
Hasan, kao pripovjedač, funkcionira dvostruko. S jedne strane, riječ je o takozvanom pouzdanom pripovjedaču koji je sam proživio ono što priča i to nam saopštava potpuno jasnim jezikom i nedvosmisleno preciznim sjećanjem. U odnosu na politički okvir ispripovijedanog svijeta, Hasan je, barem isprva, bio u cijelosti neinformiran. On je uveden u njemačku vojsku i poslan da ratuje protiv Rusije, a da nije znao zapravo ništa o toj vojsci, o ideologiji nacizma niti o tome zašto ide ratovati. Hasan je, sa sebi sličnim ljudima, prošao brojna mjesta u Rusiji, osvajao ih, bio ranjavan i trpio.
Nakon što se svijet oslobodio zla nacizma, Hasan nije imao priliku uživati plodove te sreće jer je kao ratni zarobljenik morao jurišati na Berlin i služiti u Rusiji za različite teške poslove. Ta fatalna uhvaćenost čovjeka u žrvanj historije bez njegove krivice, odgovornosti, znanja i razumijevanja, jedna je od velikih i važnih tema koje ovaj roman obrađuje. Baš kao i pitanje čovjekove biološke određenosti jer je Hasanu, u velikoj mjeri, presudila njegova – visina.
Ni takozvani sporedni likovi koje doživljavamo kroz Hasanovu priču i njegov osoben jezik i govor nisu ništa manje važan dio priče. Tu nalazimo i ponekog ko je, za razliku od našeg pripovjedača, upoznat s politikom i ideologijom kojoj služi. No, način na koji Hasan predstavlja takve likove samo daje na snazi Hasanovom temeljnom nerazumijevanju i nacizma i historije i u cijelosti ga amnestira od toga da je ikada ikome želio neko zlo ili imao jasnu svijest o ideologiji. Kada se takvi naivni, politički neinformirani i prostodušni likovi nađu u vojsci koja je sinonim za zlo – proizvodi se strašan paradoks koji je ovaj roman uspio dohvatiti.
Amila Kahrović/ AUTORICA!!!
Jer, Hasan ne voli da ubija i ne voli da ruši. A mora. I njegovo pripovijedanje, uhvaćeno u to da on mora nešto što ne želi, jer je doveden da služi nečemu što ne razumije, nudi prosti prikaz ljudske patnje bez suvišnih pitanja i sa sapatnicima iz raznih dijelova svijeta. I u toj patnji, Hasanove dileme se kreću oko toga da li su oni koji su već otišli u borbu sretniji ako za njih neko zna ili ako za njih niko više ne zna. Uostalom, autor u romanu prikazuje i nasilje ideološke manipulacije i stvaranja moralne ovisnosti kod ljudi pa tako, kada u napadu na Rusiju stvari postanu neizdržive, Hasan kaže da je osjećao svoj dug i svoju zadaću koju su mu povjerili zapovjednici na paradama u Berlinu.
No, koja je to zadaća, i kakva je, Hasan ne razumije i ne hini da razumije, baš kao što u cijelosti nije razumio ni berlinske parade. Jer, njegovo znanje ne obuhvata ni elementarne historijske stvari, pa nas tako pripovjedač upoznaje sa sljedećom činjenicom: “Esesovac Bruno Rotaker pita me da l ja znam ko je bijo car imenom Napolijon. Kad sam reko da ne znam, on mi reče da je bolje što ne znam. Al, eto, stopama tog franceskog cara mi sad idemo osvojit Moskvu.” Ova važna pripovjedna strategija čuva Hasana ideološki nevinim.
Hasanovo spoznavanje je iskustveno i on tokom rata – razvoja naracije u romanu – shvata neke stvari i sve vrijeme zadržava svoju autentičnu, ne naučenu nego više intuitivnu, humanističku poziciju. Naprimjer, shvata da rat nije mnogo stvari nego dvije “da smrt diliš ili da ti je udile”, a “Tu kvrgavu istinu ponijo sam sa ravnica južno od Moskve ko neku strašnu čojekovu viru koja nejma puno stvari da se u nji viruje”.
Mrtvo roblje
Ta se istina rasteže historijom pa Hasan pri osvajanju Kijeva, kao ruski sužanj, kaže da je izginulo mnogo crvenoarmejaca ali “Izginu mlogo i nas, roblja, al mi se nismo ni u šta brojali, ni u šta mi, mrtvo roblje, nismo bili upisani”. Oni su samo broj. Nakon što su bili njemački broj utisnut pod pazuhom, u Rusiji postaju ruski broj utisnut na prsa nalik tome, prema Hasanovim riječima, kako se bravčetu na Vlašiću utisne boja da se razlikuje ono koje treba zaklati od onoga koje treba da služi za priploda.
Ploveći u svom temeljnom neznanju i iskustvenom upoznavanju, Hasan nas vodi u mjesta koja su bila važna tokom Drugog svjetskog rata. Od Mudova, Smerdlova, Stamenkova, Mendeljejeva, okoline Kurska, te ledenog i strašnog Sibira, odnosno Omska i Tomska i Surguta, Iskonova, Jakutska i Norljiska, pa sve do voza nadomak jednog novog Berlina u svijetu koji je Hasanu, sada već skoro deset godina od kako je po završetku rata postao ruski sužanj, potpuno nepoznat.
“Zime zaručnice” nisu samo roman ljudske patnje i prešućenih priča te snažnog, autentičnog, rudimentarnog, a istovremeno pjesničkog jezika. “Zime zaručnice” su roman snažnih slika pa tu, recimo, nalazimo i krv koja poprima različita agregatna stanja i na kraju je, na pustopoljinama oko Moskve, smrznutu s vojničkih šinjela raznosi vjetar kao da je obična prašina. A da je rat tako teška i prljava stvar da su u njemu sretni jedino mrtvi, svjedoči scena u kojoj Hasan kaže kako su pokupili “zgible esesovačke i ruske sritnike”. U takvom svijetu, ni zaručnice više ne dolaze u snove. Jedino s čim je čovjek zaručen su bijele zime, krv i smrt.
Ovaj odlični, jezički, narativno i poetički zaokružen roman je jedinstveno ostvarenje koje poseže za neispričanim pričama u prešućenom, i nevjerovatno bogatom, jeziku što širi granice spoznaje. Umjesto davanja rigidnih i normativnih odgovora, “Zime zaručnice” nas pitaju da li ratovi zbilja prestanu kada topovi utihnu? I mogu li robovi, uopće, imati ideologiju?
