Ili si raja ili si papak: Sarajevska filozofija i njene posljedice

U Sarajevu važi jednostavno, ali moćno pravilo: ili si raja ili si papak. Nema treće. To nije samo rečenica – to je društveni algoritam, kod po kojem funkcioniše čitav grad. Ovdje nećeš vidjeti nekoga kako se razmeće diplomama, nagradama ili titulama. Ovdje su svi “samo raja”, bez obzira na to jesi li profesor, sportista, glumac, nobelovac ili vozač tramvaja.

Sarajevo ne poznaje zvijezde. Možeš imati tonu priznanja, biti doktor znanosti, napisati knjige, ali kad izađeš na Ferhadiju – ti si opet samo “Edo iz mahale”. I to ima svojih ljepota. Nema idolopoklonstva, nema estradnog obožavanja, sve je na zemlji, prizemljeno.

U toj filozofiji ima i duboke etičke podloge. U islamu je poželjno da čovjek svom egu ne pripisuje ništa. Da se smatra nebitnim – ne zato što jeste nebitan, već da bi suzbio oholost. Jer nefs, ljudski ego, buja u uspjesima i priznanjima. A oholost je, kako nas uči Kur’an, ono što je prokletog šejtana dovelo do propasti – jer je sebe smatrao boljim od čovjeka. Sarajevo, svojom urbanom duhovnošću, taj ego sputava. Ali pitanje je: sputava li samo ego – ili i napredak?

Peta brzina i ručna kočnica

Šta se dešava kada natprosječno inteligentno dijete odrasta u takvom ambijentu? Šta kad dijete zna više, misli dublje, osjeća šire – ali dobije poruku da ne smije da se ističe? Da će, ako previše zna, biti štreber. Da će, ako pokaže talenat, biti izolovano. Poruka društva glasi: vozi ti sine u petoj brzini, ali drži ručnu – za svaki slučaj.

To dijete počne da se sputava. Da gasi sjaj. Da bira da bude prosječan, da bi bio prihvaćen. Da ne zna više od drugih – jer će izgubiti raju. Da ne bude bolji – jer će postati papak.

To nije problem jednog djeteta. To je strukturalna barijera. I nije Sarajevo po tome jedinstveno – ali jeste specifično u svojoj dosljednosti. Ovdje ti grad ne da da se furaš i da hoćeš. I da želiš da se izdigneš – nemaš gdje. Okružen si brdima, i stvarnim i mentalnim.

Provincija oko sarajeva i mit o kolu

A oko Sarajeva – provincija. Geografski blizu, mentalno često jako daleko. I baš ta provincija često diktira društvene standarde. Umjesto meritokratskog uzdizanja znanja, talenta i čestitosti – mjerilo postaje ko je glasniji, ko bolje vodi kolo, ko urliče na teferiču.

Priča se kako je Hamid na koridi vodio kolo cijeli dan. To je društvena valuta. A što Hamid ponekad tuče ženu? Što je noćna mora za svakog zubara? Što ne zna sastaviti rečenicu na bosanskom jeziku? O tome nećemo. To se “ne gleda”. Bitno je da je raja. Jer ako nije – onda je papak.

Beograd i logika distance

U Beogradu je drugačije. Tamo se prave razlike. Zvijezde iz politike, estrade ili biznisa imaju distancu. Ne piju kafu s rajom. Neki kažu da je to iz oholosti. Ali možda je to stvar čistog razuma. Možda su skontali da te takozvana raja često samo usporava, sisa ti energiju, vuče te nazad. I ne radi se o elitizmu – već o samoodbrani. Održavanje distance ne mora biti izraz superiornosti, nego očuvanja vlastitog fokusa.

Maska jednakosti i realna nejednakost

Parola “svi smo raja” može biti i savršena maska za skrivanje neznanja. Jer kad su svi isti – niko ne mora biti bolji. Kad se znanje ismijava, a trud relativizira – onda je sve dopušteno. U takvom ambijentu ne napreduje sposobni, nego uporniji – a često i bučniji.

Pametni se povuku. Tišina postane taktika preživljavanja. A vakuum popune oni koji nemaju šta reći – ali znaju kako reći. Glasno. Uvjerljivo. Na TikToku, na Facebooku, u kafani, u parlamentu.

Uporedimo to s Amerikom, zemljom zvijezda. Tamo dijete od malih nogu uče da bude lider. Nema srama u tome da budeš najbolji. Ne zna gdje je Berlin? Nema veze – ali zna da želi biti predsjednik. I niko ga ne ruši zbog toga. Naprotiv – društvo ga podiže. Samopouzdanje nije grijeh – nego cilj. Zato SAD ima Google, Apple, SpaceX. A Sarajevo – ima raju i papke.

Vrijeme je za novu mantru

Ali ne mora tako ostati. Moramo se izdignuti. Ne iz oholosti, već iz odgovornosti.

Imamo potencijal. Imamo intelektualce, profesore, vizionare, umjetnike, učenike sa medaljama, mlade ljude sa ogromnim kapacitetima. Vrijeme je da ih prepoznamo. Da ih forsiramo. Da ih ne gasimo – nego da ih palimo kao baklje koje mogu osvijetliti put drugima.

Treba nam nova mantra: u Sarajevu možeš biti normalan i vanserijski.

Možeš biti dio raje – i biti genijalac. Možeš sjediti u istom kafiću – i imati doktorat iz kvantne fizike. Možeš se šaliti s komšijama – i biti poduzetnik koji zapošljava stotine ljudi.

Trebamo društvo koje poštuje znanje, grli talenat, nagrađuje trud. Da nam uzori budu oni koji znaju, stvaraju i dijele – a ne oni koji viču, ponižavaju i vuku nazad.

Jer ako Sarajevo ostane u logici “ne talasaj, ne iskači”, onda će ono što vrijedi – otići. Ili u tišinu ili preko granice. A to bi bio gubitak koji nećemo moći nadoknaditi.