Ideologija ostavljena "po strani": Kako su komunisti mobilizirali žene u partizanski pokret

O učešću žena u partizanskom pokretu, ali i o položaji u socijalističkoj Jugoslaviji, nastala je brojna literatura, kako u doba socijalizma, tako i u postsocijalističkom razdoblju. O tome se pisalo i u bosanskohercegovačkoj historiografiji, a posljednji radovi Dragane Tomašević ili Dragana Markovine (“Naše heroine”), niz radova u zborniku “Zamišljanje žene” (urednica Sabina Veladžić) ili u zborniku “Nasilje nad ženama” (urednik Fahd Kasumović), tome daju nove i važne doprinose. Najnovije što se pojavilo je prijevod knjige Jelene Batinić “Žene u partizanima”, koju je objavila Izdavačka kuća University Press iz Sarajeva.

Epovi o herojima

Jelena Batinić taj fenomen žena u partizanima promatra iz perspektive roda i rata. Knjiga je rađena na temelju brojnih historijskih izvora, literature, štampe, sjećanja, memoara, dnevničkih bilježaka, ali i filmova. Riječ je o monografiji koja pokazuje kako su komunisti uspjeli mobilizirati veliki broj žena u partizanski pokret, i kako su se mijenjali narativi o tome.

Prije tačno 37 godina

Građani su rekli - BiH će biti nezavisna: Referendumsko pitanje protkano ZAVNOBiH-om

Iako se obično misli da su oni u tome uspjeli pozivajući se na narativ o ravnopravnosti žena, ova knjiga dokazuje da je uspjeh ležao u njihovoj sposobnosti da povežu tradicionalnu kulturu i revolucionarnu retoriku. Zato se oni pozivaju na epske junakinje kao borkinje za slobodu. Općenito su borci (pa i žene) jako malo znali o komunističkoj ideologiji i Komunističkoj partiji (“Jedna mlada kurirka je mislila da je Partija prelijepa žena iz Sovjetskog saveza”, str. 38).

Zbog toga je KP rano shvatila da revolucionarna retorika (ideologija, SSSR, ravnopravnost žena u društvu i slično) ne nailazi na plodno tlo, jer u vrijeme rata, dok se ruše kuće, provode masovna ubijanja i slično, ženama (kao ni ostalima) nije bila bitna ideologija, nego je bilo nužno za mobilizaciju žena posegnuti za inkluzivnom patriotskom retorikom i umjesto klasne borbe akcenat staviti na mobilizaciju za protjerivanje okupatora. Tu komunisti posežu za epovima.

U nekim dijelovima Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) oni posežu za kosovskom mitologijom, dok se u drugim dijelovima (Hrvatska) pozivaju na seljačke ustanke (Matija Gubec), ali i na potrebu da se u hajducima pronađu partizanski uzori. Nisu, ipak, posezali za junacima iz muslimanske epike. “Partizani nisu bili spremni ili nisu bili u stanju integrirati muslimanske heroje – age i begove, koji su u kršćanskoj poeziji prikazivani kao tlačitelji”, što bi se u određenoj mjeri moglo tumačiti i kao usvajanje “antimuslimanske pristranosti” partizanskoga rukovodstva (str. 46).

Husnija Kamberović/ AUTOR!!!

Autorica, dakle, u ovoj knjizi prvo ukazuje na model mobilizacije žena u partizane, pokazujući kako se koriste stari epovi i narativi o heroji(na)ma radi mobilizacije žena u partizanski pokret. “U pokušaju da privuče seosko stanovništvo, rukovodstvo Komunističke partije je svjesno prizivalo epske prikaze boraca za slobodu od stranih osvajača” (str. 76.). Ali, to korištenje tradicije nije ostalo samo na retorici nego je inkorporirano i u institucije, o čemu se govori u poglavlju o razvoju Antifašističkog fronta žena, koji je okupljao “starije, udate žene preko 30 godina starosti”.

Cilj AFŽ-a je bio podrška NOB-u u pozadini, te transformacija žena sa sela, koje su mahom bile neobrazovane, u “ravnopravne i zaslužene članove novog socijalističkog društva” (str. 99). AFŽ je bio “nezamjenjiv u partijskim ratnim naporima, posebno u opskrbljivanju partizana odjećom, obućom, hranom”. On je tokom rata uglavnom bio “pomoćna služba” i ostao je “najpotcjenjenija masovna organizacija u okviru narodnooslobodilačkog fronta”.

Žene u partizanima

AFŽ nije bio feministička organizacija, a žene mobilizirane u partizane u početku su korištene za neborbene aktivnosti, što je, između ostalog, bilo i posljedica straha da bi pojava žena boraca mogla otuđiti konzervativnu javnost od partizanskog pokreta. Zato su one najčešće služile u sanitetu. U februaru 1942. KPJ je donijela odluku o uključivanju žena u prve borbene redove, da bi ponovo krajem rata bilo primjetno povlačenje žena s linije fronta. Autorica piše i o neprijateljskoj propagandi prema partizankama, posebno o “razvratnom seksualnom životu” itd.

Zapravo, zbog kontinuirane propagande i optužbi za razvrat “seksualni asketizam je postao jedan od ključnih stubova u partizanskom autoportretu, a seksualno ponašanje partizana postalo je meta partijske intervencije (...). Umjesto da bude nositelj seksualnog oslobađanja, Partija je postala prvak discipline i kontrole”, što je zadovoljavalo “tradicionalna patrijarhalna pravila ponašanja partizana sa sela” (str. 174). Teško je utvrditi koliko se u stvarnosti realizirao ovaj zvanični ideal.

Sjećanje na partizanku

U drugom dijelu knjige autorica raspravlja o položaju žene partizanke u Jugoslaviji poslije 1945, te analizira kako se ta slika u jugoslavenskoj kulturi sjećanja transformirala od revolucionarne ikone u prvim poratnim godinama do zaborava u današnjem dobu. Vidimo evoluciju te slike kroz predstave sjećanja u državnim komemoracijama, historiografiji, spomenicima, alternativnim prikazima u kinematografiji i literaturi.

Žene u partizanima

Žena partizanka je bila “sveprisutni simbol Titove Jugoslavije”, da bi vremenom “zahvaljujući progresivnoj seksualizaciji, marginalizaciji i trivijalizaciji koji su bili odraz propadanja Titovog režima, a sa njim i same jugoslovenske nacije” ta zvijezda bila ugašena. Autorica uočava četiri ključna razdoblja u prezentaciji uloge žene partizanke poslije Drugog svjetskog rata: u prvom razdoblju (1945-1962) žena je revolucionarna ikona; u drugom razdoblju (1962-1980) imidž partizanke se pomjera od herojske ikone i dobiva seksualne konotacije, što je posebno vidljivo u trećoj fazi (poslije 1980) u kojoj je nastavljena marginalizacija žene partizanke, koja se sve više predstavlja kao manje kulturna u odnosu na buržoaski uzor ženstvenosti (ovo je posebno vidljivo u kinematografiji), te konačno posljednja faza od kraja 1980-ih kada partizanka sve više pada u zaborav.

Sve ove faze autorica je potkrijepila brojnim primjerima iz literature i kinematografije (od filma “Slavica” i Ćosićevog romana “Daleko je sunce” do filma “Oficir s ružom” u kojem su suprotstavljene sofisticirana buržujka Matilda i neobrazovana partizanka Ljiljana). Tokom 1990-ih sjećanje na partizanku je potpuno “gurnuto u zapećak”.

Žene u partizanima

Knjiga Jelene Batinić na sasvim novi način gleda na žene u redovima jugoslavenskih partizana. Ona pokazuje kako je uspjeh komunista u mobilizaciji žena bio rezultat njihove sposobnosti da za revolucionarne ciljeve koriste tradicionalnu kulturu. Umjesto konfrontacije sa tradicionalnom kulturom, Partija je izabrala aktivno prilagođavanje, što je vodilo očuvanju mnogih patrijarhalnih praksi u partizanskom pokretu, očuvalo vezu partizanskog pokreta sa seoskom bazom i u konačnici vodilo uspjehu sveukupnog partizanskog pokreta. Zato je i pojava ove knjige u prijevodu na bosanski jezik važna. Ona se ne fokusira na partizanku iz Bosne i Hercegovine nego u svojoj analizi vodi računa o cjelovitosti partizanskog pokreta u Jugoslaviji, što joj daje dodatnu vrijednost i znanstveni značaj.