I Bosanci i Hercegovci i dalje zlostavljaju žene

Istorija će suditi o nama na osnovu ovoga, rekla je Madeleine Albright, tadašnja ambasadorica SAD-a pri UN-u, na kraju svojeg zagovaranja za intervencionističku politiku tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ostali prisutni na sastanku samog vrha američke vlasti bili su muškarci i uglavnom drugačijih stavova. “Nemoj biti tako emocionalna, Madeleine, rekli su mi. To je kako se muškarci odnose prema ženama, što je za mene vrlo iritirajuće.”

Ova sličica iz samog vrha politike, koju je kasnija američka državna sekretarka opisala, zapravo pozicionira stanje društva, bilo kojeg, gdje žene kada i uspiju hijerarhijski se postaviti u sami vrh, odnos prema njima nije isti kao prema većini u vrhu - muškarcima.

Zločini i otužni koeficijenti

O nejednakosti i diskriminaciji u politici, koja se ogleda čak i u diplomatiji, postoje i druga svjedočanstva na nižem nivou. Tokom genocida u Ruandi američka diplomatkinja Laura Lane opisala je obeshrabrujuću situaciju. “Nisam uživala poštovanje. Kada god bih prelazila linije razdvajanja, bila sam šikanirana na svakom check-pointu.” Nipodaštavanje žena je, dakle, prisutno na svim nivoima i u svim društvima. Muškarci iz vrha vlasti, kao i obični vojnici ili paravojne bande, svojim odnosom jednako šikaniraju žene. Razlika može biti da elita češće to čini verbalno, a pri dnu socijalne ljestvice vojnici fizički diskriminiraju i nerijetko čine zločine prema ženama.

Kada budu izabrane u sami vrh nacionalne politike, žene nastavljaju biti suočene sa omalovažavanjem bez obzira na moć. Prva žena premijerka u svijetu, cejlonska političarka Sirimavo Bandaranaike došla je na čelo vlade nakon ubistva njenog supruga i smatrana je više zamjenom i podsjećanjem na ubijenog premijera nego političarkom sa sopstvenom ideologijom, vizijom i praksom iako ih je svakako imala. Sličan odnos je bio i prema drugim ženama u južnoazijskoj regiji koje su najčešće nasljeđivale funkcije nakon atentata na njihove muževe ili očeve.

U Evropi je Margaret Thatcher postala prva britanska premijerka 1979. godine i u prvom mandatu bila jedina žena u sopstvenom kabinetu. Tokom posljednjih četvrt stoljeća prošlog vijeka premijerke i predsjednice bile su rijetkost, iznimke. U Jugoslaviji je Milka Planinc postala predsjednica vlade 1982. godine, što bi moglo simbolizirati poboljšanje, napredak u ostvarenju i zaštiti položaja žena u društvu. Međutim, čak i u politici očit je bio nesrazmjer u ravnopravnoj polnoj zastupljenosti. U drugoj najvišoj federalnoj instituciji, predsjedništvu Jugoslavije, sjedili su samo muškarci.

Prvi demokratski izbori u Bosni i Hercegovini donijeli su kataklizmični poraz reformisanim komunistima i nenacionalističkim partijama. Bivši komunisti su u BiH ostvarili najlošiji rezultat od svih svojih drugova u umirućoj Jugoslaviji. O tome su pisane analize tražeći uzroke kasnijeg nasilja, ali skoro nespomenuto prolazi činjenica da je od 240 izabranih u bosanskohercegovački parlament 1990. godine bilo samo sedam žena. Manje od tri posto. Međutim, sva vatrena diskusija bila je i ostala fokusirana na dovoljnu zastupljenost Hrvata, Srba i Bošnjaka.

Situacija se donekle pozitivno promijenila od tada. Sve je veći broj žena u vrhu politike. Prisutne su na svim nivoima. Čak su u jednom trenutku na čelu države istovremeno bile dvije žene - predsjednica Vijeća ministara i predsjedavajuća Predsjedništva. U istom periodu na čelu glavnog grada je također žena. Istovremeno, na nivou nešto nižem BiH je, po podacima Svjetskog ekonomskog foruma, tek 105. u svijetu po broju žena u parlamentu, a 116. po broju žena ministara. Možda je zanimljivo spomenuti da u Ruandi, zemlji koja je doživjela genocid devedesetih kada i Bosna i Hercegovina, u državnom parlamentu sjede dvije trećine žena, što je najveća zastupljenost u svijetu.

Položaj žene u bosanskohercegovačkom društvu, međutim, ostao je isti bez obzira na sudjelovanje u politici na najvišem nivou. Iako ne postoje zvanični podaci o broju žrtava femicida u Bosni i Hercegovini, poznato je da je najmanje pet žena ubijeno tokom 2023. godine, a šest u prvoj polovini 2024. Po podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, u Bosni i Hercegovini je ubijeno 19 žena tokom 2021. i 2022. godine. Rasprostranjenost zločina prema ženama potvrđuju i podaci OSCE-a, prema kojima je blizu polovine odraslih žena iskusilo neki oblik nasilja u životu.

Tačno je da je sarajevska gradonačelnica povela demonstracije protiv vlasti (Sic!) i na ulici progovorila o velikom problemu društva, ali je ostala praktično nijema u institucijama gdje sjedi kao jedna od vodećih političarki u zemlji i potpredsjednica vladajuće partije. Femicid i dalje nije uvršten u zakone kao krivično djelo. Nasilje nad ženama je ogroman problem u društvu kojim se političke partije očito ne bave. Imenovanje ili izbor neke ili nekoliko žena ne znači i promjenu u društvu. Dok su pozitivni i lako uočljivi znaci o priznanju jednakih mogućnosti i sposobnosti kada je žena imenovana za vodeću osobu državne vlade ili je građani izaberu u predsjedništvo zemlje, ili je partijska nomenklatura bez provjere volje građanstva postavi na mjesto gradonačelnice, oni negativni znaci su skriveniji i opstojniji te pružaju istinsku sliku katastrofalnog položaja žena u BiH.

Nasilje u porodici često ostaje neprijavljeno. Stoga podaci o ovim slučajevima ne ilustriraju stvarnu situaciju. Sigurne kuće te ostale akcije narastajućih ženskih organizacija potencijalno mogu pomoći i poboljšati položaj žene, ali se situacija neće promijeniti bez promjene shvatanja u društvu, za što je potrebna politička volja kojom bi se ustanovili procesi i institucije koje bi počele dugotrajni proces promjena shvatanja. Nešto slično kao proces opismenjavanja stanovništva, gdje rezultati postanu vidljivi godinama kasnije, ponekad tek u narednoj generaciji. Usvajanje Istanbulske konvencije, dokumenta Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, nije u praksi ništa promijenilo. I Bosanci i Hercegovci i dalje zlostavljaju žene.

Zbog inertnosti političkih grupa i partija, pozitivna je promjena kada neke političarke i aktivistice inzistiraju na svojim identitetima, udružuju se mimo partijskih afilijacija i formiraju front za prepoznavanje potencijalno najvećeg problema bosanskohercegovačkog društva - diskriminacija žena, zločin protiv žena, femicid. Ukoliko smatrate da je ovo pretjerana tvrdnja, zapitajte se koliko je bilo ubistava iz etničke mržnje tokom posljednjih pet godina u BiH. Pokušajte se sjetiti. Potom ponovno pogledajte brojke žrtava femicida.

Ovo je, dakle, kontekst u kojem treba sagledati posljednje globalno istraživanje, SDG Indeks 2024, gdje je SDG abrevijacija za UN-ove sustainable development goals (održive razvojne ciljeve), o nejednakosti žena koje je obuhvatilo 96 posto žena, djevojaka i djevojčica svijeta u 139 zemalja. U Evropi su sve zemlje uključene sa uobičajenim skandinavskim i zapadnoevropskim zemljama najbližim ostvarenju ovih ciljeva. Pet evropskih zemalja sa lošijim koeficijentima od BiH su Azerbejdžan, na samom dnu, te Turska, Ukrajina, Rusija i Sjeverna Makedonija. Sama publikacija organizacije EM2030 (Equal Measures 2030) Tursku ne stavlja u regiju Evrope pa je BiH na njihovoj listi 41. od 45 zemalja. Ovi negativni rezultati u pogledu rodnih razlika skoro se poklapaju sa rezultatima mojeg istraživanja o državnoj moći, ljudskim pravima i slobodama u društvu u Evropi, gdje su, s izuzetkom Sjeverne Makedonije, a uz uključenje Bjelorusije, iste zemlje na samom dnu. Dakle, nije moguće govoriti o uspješnom demokratskom razvitku bez, ako već ne rješavanja jednakosti, ono barem ublažavanja neravnopravnosti žena i muškaraca.

Istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma pozicionira Bosnu i Hercegovinu na 35. mjesto od 40 evropskih zemalja u svojem rangiranju razlike u položaju među polovima (gender gap). Najbolje rezultate po ovoj statistici BiH ostvaruje u uključenosti žena u sekundarni i tercijarni nivo obrazovanja, gdje je u vrhu, ali se rascjep u mogućnostima očituje u uključenosti u primarno obrazovanje, gdje je BiH tek 98, a po pismenosti 87. Jednakost u pristupu zdravstvenoj zaštiti postavlja BiH u sličnu poziciju kao kod viših stadija obrazovanja. Indeks se ne bavi kvalitetom samih servisa, već jednakošću mogućnosti.

Gender Index 2024, organizacije EM2030, razmatra zemlje shodno 17 održivih razvojnih ciljeva. Najbolje rezultate, one opisane kao vrlo dobre u ovom istraživanju, BiH nije ostvarila niti u jednoj oblasti. BiH je ostvarila dobre rezultate u obezbjeđenju pristupa čistoj i pitkoj vodi, suzbijanju izgladnjelosti i rješavanju siromaštva. Stanje po osnovi dva indeksa, zdravlja i blagostanja te rada i ekonomskog razvoja, opisano je kao uredu (fair). Većinom se, u osam slučajeva, ostvarenje održivih razvojnih ciljeva u BiH opisuje u ovom indeksu kao loše (poor), dok su dva indeksa, oblast klimatskih promjena i industrije, inovacije i infrastrukture, vrlo loša (very poor).

Kolektivno naslijeđe

Tokom posljednjih deset godina Bosna i Hercegovina se najbolje ogleda u indikatorima koji prate proporciju žena na ministarskim i visokim pozicijama u vladi, polnom balansu unutar delegacije na sastancima COP-a o klimatskim promjenama, te srazmjeru broja žena koje imaju rodbinu i prijatelje koji bi im pomogli u slučaju problema. Najgora ostvarenja tokom posljednje decenije zabilježena su u sferi mogućnosti da žene otvoreno diskutuju politička pitanja bilo privatno bilo u javnoj sferi, koliko su sloboda udruživanja i prava kolektivnog pregovaranja sadržana u zakonima, te opseg sigurnog i jednako efektivnog pristupa pravdi za žene.

Statistika tako govori ono što žene u Bosni i Hercegovini svakodnevno proživljavaju. Bez političkih odluka kojim bi se omogućile društvene promjene te konačno istinski popravio položaj žene, sav angažman, žrtvovanje i borba iznimnih aktivistica, grupa i organizacija neće polučiti rezultate dovoljno brzo. Kolektivno naslijeđe je uglavnom negativno.

Popularnost pjesme “Prošetala Suljagina Fata” to najbolje ilustruje.

Haj, prevari se Suljagina Fata

haj, prevari se, žalosna joj majka

uđe Fata u magazu sama

za njom uđe Mujo, zamandali vrata

hej, za njom Mujo zamandali vrata.

Lako je zamisliti šta se nakon toga desilo.