Hoće li Kakanj izgubiti svoj prepoznatljivi simbol?
“Ja toranj Stare jame (u simboličnom smislu) doživljavam kao što doživljavam i Stari most u Mostaru. Dok po značaju Stari most ima višestoljetnu tradiciju, toranj Stare jami ima višedecenijsku simboličnu prošlost, ali za Kakanjke i Kakanjce ova dva gradska simbola imaju isti značaj”, kazao je povodom prodaje lokaliteta Stare jame Rudnika mrkog uglja Kakanj bivši glasnogovornik ovog preduzeća Adib Zekić.
Rudarski toranj se nalazi u krugu bivšeg pogona Stara jama na Plandištu i taj lokalitet zajedno sa tri zgrade, isto toliko kuća i dvorištem prodao je 23. decembra 2023. godine Kantonalni porezni ured Zenica putem javne aukcije kao zaplijenjenu imovinu. Ured je od Rudnika mrkog uglja Kakanj zaplijenio tri nekretnine Pogona Stare jame: k. č. broj 1346/1, 1346/20 i 1346/22 k. o. Kakanj, zvani Pogon Stara jama, kuće, zgrade i dvorište ukupne površine 17.700 kvadratnih metara sa procijenjenom vrijednošću oko 6,37 miliona maraka. Nekretnine su zaplijenjene kao dug Rudnika za neplaćene porezne obaveze koje su krajem 2023. godine (prema informacijama portala stecaj.ba) iznosile oko 91,4 miliona maraka. Prethodno je Rudnik pokušao putem javnog oglasa dva puta bezuspješno prodati spomenuto zemljište i objekte, ranije ih proglasivši neperspektivnim, ali je to u prvom pokušaju uspjelo kantonalnoj Poreznoj upravi.
Nekretnine je kupilo preduzeće Neimari d. o. o. Sarajevo koje na ovom prostoru planira graditi poslovni i stambeni objekt te dječije igralište sa parkom. Na popisu ovih nekretnina nigdje se izričito nije spominjao rudarski toranj (ako to nije jedna od tri spomenute zgrade) za koji su Kakanjci i Kakanjke i emotivno vezani jer je gotovo sedam decenija - od 120 godina, koliko egzistira Rudnik - predstavljao simbol ovog grada.
Emotivan odnos građana
Rudarski toranj, ako izuzmemo parnu lokomotivu koja je gotovo sto godina kroz grad iz jame vozila ugalj do potrošača, jedini je preostali simbol rudarstva u Kaknju, pa je i razumljiv emotivni pristup građana njegovoj sudbini. Naime, investitor je raščistio lokalitet Stare jame i pripremio teren za gradnju, ali je toranj ostao za sada netaknut i neizvjesno je kako će i gdje završiti. Kupac lokaliteta, prema izjavi datoj lokalnoj televiziji NTV IC, namjerava da, “ukoliko se iskaže interes za premještanjem na drugu lokaciju, toranj može biti isječen u dijelove i predat RMU Kakanj”...
Stara jama bila je jedan od najdugovječnijih rudarskih revira u Kaknju, čiji toranj je dugo bio simbol ne samo rudara nego i Kaknja. U njoj se 1934. godine, zbog eksplozije metana, dogodila velika nesreća u kojoj je poginulo 127 rudara. U ovoj jami, otvorenoj među nekoliko prvih revira kakanjskog Rudnika, ugalj je kopan sve do 2002. godine, kad su eksperti iz Rudarskog instituta u Tuzli dokazali da je njen dalji rad neekonomičan, jer su iz nje iscrpljene sve kvalitetne zalihe “crnog zlata”.
Rudarski toranj kao metalna konstrukcija iznad ulaza u rudarsko okno (jamu), nazvan je po lokalitetu na kome se nalazi - Plandište. Njegova konstrukcija nastala je nakon Drugog svjetskog rata, ranih 1950-ih godina kada je prenesena iz Rudnika Labin (Hrvatska) i ponovo montirana u krugu Stare jame. U njegovo podnožje, u veće korpe ulazili su rudari, spuštajući se liftom do širokog čela na kome se kopao ugalj, nekad i do 250 metara dubine, a na vrhu tornja stajali su simbol rudarstva: dva ukrštena čekića i sirena koja je označavala vrijeme za pripremu i početak rada, te njegov završetak. Pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina proteklog stoljeća ovaj toranj je u informativnim medijima postao zaštitnim znakom Kaknja. Nakon što je pogon Stara jama prestao sa radom i na kraju zatvoren, koju godinu kasnije (2006) okno Plandište je zatrpano, ali je toranj i dalje ostao kao uspomena na ovu jamu.
Sudbina rudarskog tornja bila je nedavno i tema lokalne televizije jer - kako se naglašava - to je pitanje očuvanja kulturno-historijske baštine, ali prije svega to je dio identiteta i grada i njegovih stanovnika, koji smatraju da se zaštitom i očuvanjem tornja trebalo baviti dosta ranije. Zato postavljaju pitanje jesu li zakasnili da sačuvaju simbol onoga na čemu je Kakanj proteklih 120 godina zasnivao svoj rast i razvoj.
Govoreći o ovoj temi, ovdašnji historičar Alen Zečević ističe da u Kaknju vlada apsolutna nezainteresovanost institucija koje bi se trebale baviti pitanjem zaštite kulturno-historijskog naslijeđa. U njima zaposleni očito smatraju da ugroženost ostataka rudarskog tornja ne predstavlja problem kojim bi se oni trebali baviti ili barem upozoriti javnost na njegovo postojanje. One bi, po mome sudu, ne ulazeći u imovinskopravne odnose nastale prodajom lokaliteta Stara jama, trebale da budu prva zainteresovana strana za zaštitu artefakata industrijskog naslijeđa, čijom se poviješću, što smo svjedoci, samo promovišu u svome radu.
Nebriga općinskih vlasti
Da te općinske institucije ne vode brigu o kulturno-historijskom naslijeđu, ili bar onako i onoliko kako i koliko bi trebale, posljednje decenije svjedoči više primjera svjesnog uništavanja i prodaje, za Kakanj, vrijedne baštine: zgrada prve osnovne škole je prodata i nakon toga porušena, a na njenom mjestu sagrađene privatne kuće; kultni Dom Partizana, u kome su gotovo pola stoljeća radile i osnivale se sportske organizacije i odvijala se takmičenja, a osnovci i gimnazijalci održavali časove fizičkog vaspitanja, prodat je i na njegovom mjestu nikao je šoping-centar; rodna kuća narodnog heroja Rudija Čajevca također je prodata; a prodata je i zgrada nekadašnjih društveno-političkih organizacija poznata pod nazivom Zgrada komiteta (Saveza komunista), u kojoj je tadašnja vlast 45 godina donosila sve važnije odluke o Kaknju i njegovom stanovništvu, te je na tom mjestu sagrađen privatni stambeno-poslovni objekt.
No, danas je za općinsku vlast, pa i Rudnik, sudbina rudarskog tornja postala neka vrsta vrućeg krompira oko kojega se vrte, ali ga, po svoj prilici, ne žele. Jer, u Općini smatraju da toranj svakako treba sačuvati, predlažući da bude historijski izložbeni, turistički potencijal općine Kakanj te da su 2023. godine Rudniku predlagali da toranj prenesu u krug stare direkcije ovog preduzeća, u čijoj blizini je i Park poginulim rudarima, kao centralno spomen-obilježje. Tada su razmišljanja općinskih činovnika bila takva da bi turisti koji dođu u Kakanj (slučajno ili namjerno) mogli posjetiti tu lokaciju na kojoj bi “imali šta vidjeti”.
U Rudniku mrkog uglja, međutim, tvrde da su sa aktivnostima zbrinjavanja tornja “počeli već davno, te da su, vodeći se činjenicom šta toranj u historijskom smislu znači za Kakanj, i uspjeli ga izuzeti prilikom prodaje lokaliteta Stare jame” pa su spremni - kako je u emisiji spomenute NTV IC kazao njegov direktor Iso Delibašić - toranj predati Općini: “S obzirom na trenutnu situaciju u Rudniku i na to da se mi bavimo proizvodnom djelatnošću, a ne restauracijom i održavanjem historijskih spomenika, uputili smo niz dopisa i inicijativu kolegiju Općinskog vijeća i općinskom načelniku, kako bismo poklonili toranj relevantnim institucijama u našem gradu, koje bi se o njemu mogle adekvatno brinuti. Nažalost, odgovor iz Općine još (do sredine augusta, kada nastaje ovaj tekst, op. a) nismo dobili. Vjerujemo da je to zahtjevan projekat za općinske strukture isto kao što je i za nas. Ali, evo, nadamo se u što skorijem vremenu da ćemo dobiti neki odgovor s obzirom na to da je dinamika investitorovih radova zaista brza”, napominje direktor.
Od marta ove godine, kada je Rudnik poslao dopis Općinskom vijeću i načelniku, javnost nije obaviještena o sudbini tornja, pa se rasprava o ovom problemu vodi preko društvenih mreža. Prema nezvaničnim informacijama iz Općine, općinska vlast je odlučila da se, u saradnji sa Rudnikom, toranj isiječe na veće dijelove i deponuje na dogovoreno mjesto, a nakon pronalaska pogodne lokacije konstrukcija tornja ponovo montira kao što je bila u prvobitnoj formi.
Zaštita baštine od nestajanja
I dok se čeka zvanična odluka općinske vlasti o sudbini rudarskog tornja, smatram da sam kao novinar i istraživač historije Kaknja, dužan nešto kazati o mojim nastojanjima da Staru jamu i njen toranj, uz pomoć nadležnih organa i institucija, promovišem i time zajednički zaštitimo od nestajanja, te se vraćam u prve godine ovog stoljeća, kada sam počeo razmišljati o simbolu grada kao jednoj od tema zaštite ovdašnje industrijske baštine.
Povod za to bila je posjeta grupe sarajevskih novinara slovenačkoj kompaniji Gorenje u Velenju jula 2000. godine, kada su nas gostoljubivi domaćini odveli u Muzej rudarstva u tom gradu, koji postoji još od 1957, a u sadašnjoj formi od 1998. godine. Ostao sam zadivljen tim muzejom i slovenačkom razvijenom svijesti o vlastitoj prošlosti i značaju rudarstva za grad. Na dužini nešto većoj od dva kilometra rudarske jame instalirana je cijela prošlost slovenačkih rudokopa, što je vjerno dočarano ne samo pričom pjesnika Antona Aškerca emitovanom preko zvučnika nego i svjetlosnim i zvučnim efektima scena rudarskog rada i važnih pojava u jami.
Inspirisan velenjskim muzejom, te godine sam u Kaknju potražio doktora rudarskih nauka i nekadašnjeg direktora Rudnika Kakanj Luku Radoša (1940-2023) iznijevši mu svoje utiske iz Muzeja u Velenju. On je već ranije bio upoznat s tim muzejom pa mu moja priča i nije nešto posebno. Kada sam mu kazao da bi bilo dobro da se nešto slično uradi u Kaknju, nasmijao se, skrenuvši mi pažnju na ignorantski odnos općinske vlasti prema nauci i korisnim i zanimljivim projektima.
O ideji da se u Kaknju pokrene pitanje izgradnje rudarskog muzeja, pogotovo što ni u Hrvatskoj pa ni u Srbiji tada nije postojala slična institucija, otpočeo sam razgovor s tadašnjim prvim ljudima Rudnika mrkog uglja Kakanj. Na dužnosti direktora tada je bio Mirsad Jašarspahić, koji je kazao da je u tim godinama za Rudnik bilo mnogo važnijih pitanja od teme muzeja. No nisam stao na tome, nego sam godinu-dvije kasnije o toj temi razgovarao i s novim direktorom Seadom Imamovićem. Sličan odgovor mi je dao kao i njegov prethodnik, s tim što je napomenuo da se o tome ne odlučuje u Kaknju nego u Sarajevu, gdje je sjedište Združenih rudnika uglja Federacije BiH. I kako je vrijeme sve više teklo, pokušavao sam doći do generalnog direktora Elektroprivrede BiH u Sarajevu i iznijeti mu moj prijedlog, te sam bio na dobrom putu da me primi Admir Andelija, ali njegov mandat na toj funkciji je već isticao.
Ni tada nisam odustao od svoje ideje, već sam 2017. godine - kad me Mirza Mušija, direktor JU Kulturno-sportski centar Kakanj, pozvao da govorim svoje impresije na snimanju filma “50 godina Doma kulture Kakanj” - predložio mu da s načelnikom Općine razgovara o pokretanju inicijative za izradu projekta muzeja rudarstva u gradu. I njegov odgovor je bio pesimističan, jer mi je rekao da Muzej Kakanj, koji djeluje u okviru JU Kulturno-sportski centar, već ima neke artefakte industrijske baštine, spomenuvši, uz ostalo, i parnu lokomotivu, izloženu ispred Osnovne škole “Hamdija Kreševljaković”.
Nakon ovoga razgovora razmišljao sam koji je način da s nekim iskusnim rudarskim inženjerom kojeg dobro poznajem razgovaram o našoj izradi projekta rudarskog muzeja, sjetivši se penzionisanog Arifa Begića. Obrazloživši mu svoju ideju, kazao mi je da on pobolijeva i da u osmoj deceniji života nije više u formi za ozbiljan i dugoročniji posao. Onda sam se pretprošle godine sjetio jednog mlađeg i vrsnog rudarskog inženjera Zijada Frljka, vlasnika kompanije Rudeks koja se bavi upravo rudarskim poslovima. No, ni kod njega nisam imao sreće, jer je i on bio pred penzijom i poslove pomalo predavao svom sinu koji već preuzeo vođenje Rudeksa. Tako su moji planovi o zaštiti i očuvanju kakanjskog simbola ostali samo pusta želja.
Kakva će biti dalja sudbina Rudarskog tornja na Plandištu, javnost će zvanično saznati uskoro. Bila bi zaista velika šteta i za ukupno rudarstvo u Bosni i Hercegovini, a i za Kakanj, da konstrukcija ovog objekta završi na otpadu kao staro željezo.
