Habermas je umro, njegova poruka ostaje da živi
Jurgen Habermas
Otišao je Jürgen Habermas, filozof, intelektualac, javna ličnost. Nakon smrti koja je uslijedila 14. marta 2026. godine, u 96. godini, iza sebe je ostavio opsežan opus objavljenih naučnih knjiga i naučnih i stručnih radova čiji broj nema niko iz njegove generacije.
Habermas je rođen u blizini Düsseldorfa, u Njemačkoj, 1929. godine. Nakon odrastanja u nacističkoj Njemačkoj, Habermas je, kao šesnaestogodišnjak, imao šokantan susret s istinom o tome kakav je to bio režim koji je pao 1945. godine. Tek tada su prve slike s gomilama ljudskih posmrtnih ostataka iz koncentracionog logora Bergen-Belsen dospjele na naslovnice novina i obišle cijeli svijet.
Suštinsko pitanje je bilo: Kako obnoviti njemačko društvo moralno i politički nakon ove samonanesene katastrofe? Kako vratiti povjerenje u institucije vlasti koje su bile kompromitovane do kraja?
“Svaka bešćutnost ima svoje životno historijske korijene”, govorio je Habermas u svojim poznim godinama, a ovdje možemo dodati i biografske. Njegova cjeloživotna opsesija bila je komunikacija, dijelom proizašla iz govorne mane, ali i društvene isključenosti koja je pratila njegove školske dane, a dijelom i iz nepovjerenja prema autoritetima i moćnim elitama, koje je njegova generacija osjetila na svojoj koži, kada se društvo moralo resetovati nakon završetka rata.
Nepovjerenje je dostiglo nove visine, na kraju s nasilnim posljedicama (ključna riječ: Crvene brigade) 1968. godine i u deceniji koja je uslijedila, u pobuni između tri generacije koja je dostigla mnogo visočiju temperaturu, političku i lično-porodičnu u Njemačkoj, nego u Francuskoj, Engleskoj i SAD-u.
Upozoravao je na lijevi fašizam
Habermas je upozoravao na ono što je on spontano imenovao kao lijevi fašizam. Za vrijeme jedne debate sa svojim studentima doživljen je kao izdajnik među onima koji su očekivali podršku za militantni aktivizam. Treba podsjetiti da je Habermas, kao veoma mlad profesor i vodeća zvijezda, preuzeo štafetnu palicu od Maxa Horkheimera i Theodora Adorna unutar frankfurtske kritičke teorije.
Pojmovi koje je on tada lansirao - o komunikaciji bez dominacije i neprisilnom nametanju najboljeg argumenta - odbačeni su kao pogrešni idealizam i politička naivnost, utopizam bez dodira sa stvarnošću, a što je rival Michel Foucault želio uzeti za ozbiljno.
Kontroverze šezdesetih i sedamdesetih pojavile su se kada sam ja, kao mlad magistrant, došao iz Blinderna u Norveškoj u Frankfurt, te 1985. godine. Naime, ja sam dobio njemačku stipendiju, ne razumijevajući zašto sam studirao kod Habermasa, kratko rečeno, bio sam mlad i zelen, ne pretpostavljajući šta me tamo čeka. Sjećam se našeg prvog susreta. Bio sam dosta stidan prilikom odgovora na Habermasovo pitanje o tome na kojem ću projektu raditi. Jedino u što sam bio siguran bilo je to da sam želio Habermasa za mentora. Nisam znao da nije bilo uobičajeno da magistranti i doktoranti mogu kritikovati njegove teorije. Debitovao sam ističući da njegova poznata teza o sistemskoj kolonizaciji svijeta previđa ulogu oglašavanja, kada se uloga konzumenta učvršćuje u svakodnevnom životu. Ja sam to vidio kao nedostatak na konkretnom primjeru, kao jedan ozbiljni nedostatak u Habermasovom pokušaju da obnovi kritičke društvene teorije.
Neslaganje, koje je bilo očigledno već u prvoj diskusiji, bilo je konstanta u diskusijama između nas u narednih pet godina koje sam sa promjenjivim stajnim tačkama proveo u Frankfurtu: kakvu ulogu emocija, posebno empatija, igra u moralnom ponašanju, u tome kako treba shvatiti Adolfa Eichmanna (da li je on primjer banalnosti zla, kako je to prezentirala Hannah Arendt), pa do onoga što je bila naša centralna problematična tema: ekološka kriza.
Kada sam bio kod Habermasa u posjeti, u Starnbergu, 2016. godine, on je tom prilikom ukazao na moju sveobuhvatnu kritiku iznesenu u knjizi “The Denial of Nature”. Tada je bilo jasno da riječ “neslaganje” ne postoji. Kratko rečeno, Habermas uopće nije imao nikakvog afiniteta za klimatske promjene, a sa čime sam ja sve više bio opterećen.
Nakon duže diskusije, koja je više bila njegov monolog nego dijalog, složili smo se da se ne slažemo. O čemu? “Mi imamo dosta drugih problema”, ukazivao je, pridobijajući svoju suprugu Ute na svoju stranu.
Krize koje je on obrađivao filozofski, angažujući se pri tome politički kao javna ličnost i intelektualac, sve vrijeme su govorile o tome kako se vlast vrši da bi se suzbila otvorenost govora usmjerena na istinu, pravdu i iskrenost, koju Habermas u svojoj teoriji locira u jeziku, i to svaki put kada smo razgovarali. Patologije koje on analizira i upozorava na gubitak slobode i gubitak smisla, otuđenje i anomiju - su, kako ih on shvata, povezane s odnosima među ljudima, odnosno društvenim uslovima i stoga u principu promjenjive - po mogućnosti u progresivnom smjeru - kako je to tvrdio Marx.
Prvo na što sam pomislio, kada je u pitanju naše neslaganje, ticalo se slijepih zona, gdje on, uz rijetke izuzetke, sa ostalim kritičkim teoretičarima svoje generacije tvrdi: da postoji vanjska priroda, koja je tu zbog nas i koja ima ulogu resursa za naše potrebe i naše interese i gdje mi, ljudi, težimo da budemo sami, kako bismo posjedovali postojeće vrijednosti i moralni status, dok životinje i sve drugo što je živo su samo sredstvo na koje mi polažemo naše pravo.
Ovaj antropocentrizam dominirao je zapadnim mišljenjem i društvenim razvojem još od antike naovamo, a kritički obračun s tim i one ruševine koje vidimo oko sebe danas svjetlucaju svojim odsustvom u Habermasovim radovima.
Šta se dešava danas sa Habermasovim radom i uticajem?
Sve za šta se borio, danas više nema
Der Spiegel je, odmah nakon Habermasove smrti, citirao njegove riječi koje je izgovorio u intervjuu historičaru kulture Philippu Felschu, 2023. godine: Njegova dugovječna nada o boljem svijetu, o tome da, uprkos svemu, sve ide naprijed, je sada “ništa drugo nego prošlost”. Sve za šta se on borio, danas, u našem vremenu, toga više nema, i to nestaje korak po korak. Nije teško razumjeti na šta je Habermas ciljao: na domaćem terenu to je ultradesna partija AfD (Alternative für Deutschland), polarizacije u debatama, gdje se učesnici međusobno definiraju kao neprijatelji i militarizacija njemačkog društva, sa ponovnim naoružavanjem kao novom “realpolitikom”, slom međunarodnog humanitarnog prava, slom međunarodnog poretka i normalizacija doktrine sila je pravo, gdje su manje zemlje - bilo da je to Norveška, bilo da je to Bosna, da bi ostale u Evropi, prepuštene na milost i nemilost velikih sila koje će podijeliti svijet među sobom, dok je istovremeno EU - za čije jačanje se Habermas uvijek borio – marginalizirana.
Ova izjava šokirala je Felscha, više zbog kontrasta s Habermasovom reputacijom među vodećim savremenim misliocima kao onoga koji nikada ne odustaje, koji insistira na tome da se problemi - čak i Putinov rat velikih razmjera u Ukrajini - uvijek moraju posmatrati i prosuđivati sa više strana, s tolerancijom za ambivalentnost i tvrdoglavim razmatranjem za i protiv, kako bi se sve strane mogle dogovoriti i ozbiljno shvatiti međusobne stavove. Kako onda treba shvatiti ono što je on rekao Felschu? Jesmo li završili s majstorom misliocem u kritičkoj teoriji obilježenom rezignacijom i pesimizmom? Je li se Habermas odrekao vjerovanja u autoritet razuma i razgovora, koje je održavao kroz jednu krizu za drugom, održavajući to ne samo kao tezu već i performativno?
Zadnjih godina Habermas je bio opterećen smrću kćerke, a zatim i supruge Ute, koja je bila s njim zajedno još od studentskih dana. Čisto ljudski, iskustvo usamljenosti i težina starosti, gravitirali su u stranu: u praksi Habermas nikada nije napustio svoje insistiranje da, kada razgovaramo jedni s drugima, to znači da govorimo istinu, istinito, pravedno i tačno. Kada mislimo, mi ustvari kažemo da je to zahtjev za vrijednost onoga drugog, respekt i akcept, uz zahtjev za obrazloženje i ispravnost. Niko ne mora objašnjavati Habermasu da se govor može koristiti za negaciju svega ovoga, za laži, prikrivanje i manipulaciju.
Ali, činjenica je da je ova zloupotreba vremenom dozvoljena i da se širi od totalitarnih režima do liberalnodemokratskih (do sada) društava, kao što su Trumpove SAD, što nije falsifikat Habermasove noseće ideje, a kamoli razlog da se ona napusti.
Naprotiv, insistiranje na otvorenosti govora, na razgovoru kao mediju, umjesto svih poznatih alternativa, za rješavanje svjetskih kriza ima danas veću aktuelnost nego što je imalo u vremenu nakon 1945. godine.
(Originalni tekst pod naslovom “Habermas er død, budskapet lever” objavljen je u norveškim novinama Morgenbladet, u Oslu, 16. marta; s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović, član Odbora za historijske nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine)
