Gromoglasni aplauz za Nerka ili zašto ne slušamo Majke
Na komemoraciji u Potočarima
5/6. 7. 2025. PUT U NEW YORK Putovanje u New York City, na prvu komemoraciju u organizaciji Ujedinjenih nacija povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici, pratilo je uzbuđenje, ali i zabrinutost da li ću uspjeti doći do cilja. Da pojasnim. Nije baš stanje kao 1994, kada sam se kroz tunel zaputila u Sjedinjene Države. No tada sam imala podršku svoje matične kuće. Sada je posve drugačije i loša su, poražavajuća iskustva čim dobijem neki poziv da provirim iz Sarajeva.
30. maja, putem protokola, Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Udruženje Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa dostavili su poziv u kojem se između ostalog navodi: “imajući u vidu Vašu kontinuiranu podršku u radu Udruženja, koja je doprinijela da Udruženja ostvare rezultate koji su prepoznatljivi, posebno izvan granica naše domovine, izražavamo našu želju i nadu da budete sa nama na jednom od najznačajnijih događaja”.
U New Yorku je od 6. do 8. jula organizovano više izložbi i komemoracija, kako bi se odala počast žrtvama genocida u Srebrenici. “Nama bi činilo veliko zadovoljstvo da prisustvujete tom događaju, kao osoba, ali i kao zamjenica ministra, koja je dala veliki doprinos u radu udruženja”, navodi se nadalje u pozivnom pismu. Kad dobijete pismo ovakvog sadržaja, koje je ujedno i poziv na najznačajniji događaj nakon komemoracije u Potočarima, nemate nikakvu dilemu. Bar je ja nisam imala. Zlonamjerni će pomisliti kako se ima i kako se može. Neka misle šta žele. Bitno je da se hoće, i bez pratnje savjetnika i ličnog obezbjeđenja i preskupih hotela. Bez mojih prijatelja Melise, Senade i Veska ovo putovanje bilo bi puno komplikovanije. Njih troje bili su moji savjetnici, pratioci, vozači, fotografi, topli i strpljivi domaćini.
Sa Albinom Kurtijem u Fabrici akumulatora
7. 7. 2025. SVJETIONICI NADE Jedinu radost ovim posebnim, tužnim povodom osjetila sam pred zgradom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kada sam ugledala Muniru, Kadu, Šuhru, Nuru, Šehidu, Nermu, Fazilu… Do suza sam bila dirnuta susretom s Nirhom Efendić, Fazilinom kćerkom, mada se nerijetko viđamo u Sarajevu, a povremeno i u Srebrenici. Nirhi su u genocidu oteli oca i brata. Uzeli su joj bezbrižnu mladost. Nirha se godinama s tugom nosila brinući o majci i zapisujući usmena predanja i tekstove uspavanki iz Podrinja. Obje se nadamo da je video-zapis o tome, sačinjen na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, sačuvan u u arhivi Federalne televizije.
Pred zgradu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija stigli smo mnogo ranije nego što je obavezno. Imam utisak da dijelimo isti osjećaj, bojazan da će se dogoditi nešto nepredviđeno. Međutim, Naida, službenica Misije BiH pri UN-u, tačno na vrijeme, pola sata prije početka prvog događaja, dijeli propusnice, poredane po abecednom redu. Prolazimo sigurnosnu kontrolu. Zaboravljam sat. Sutra ću u kutiji u kojoj odlažemo lične stvari prije prolaska kroz kontrolni skener zaboraviti propusnicu. Taj veliki problem riješen je zahvaljujući UN-ovim službenicima obezbjeđenja, koji su je uočili i odložili na sigurno mjesto. Nisam obično toliko rasejana. Nije to posljedica umora, koji ne osjećam, ni promjene vremenske zone, ni nepodnošljive vrućine. Fokus je na događaju koji slijedi.
Suljagić i Lagumdžija: O odgovornosti
Izložba “Naslijeđe nade nakon genocida u Srebrenici: Putovanje nove generacije” posvećena je djeci koja su preživjela genocid ili su rođena neposredno nakon genocida. U najavi za izložbu navodi se:
“Mladi muškarci i žene predstavljeni su kao svjetionici nade, dokaz da se čak nakon najtamnijeg poglavlja istorije može pojaviti nova generacija, ponosna, predana i odlučna da se prošlost ne zaboravi i ne ponovi. Oni poštuju sjećanje na one koji su stradali, ne s gorčinom, već s ljubavlju, njegujući kulturu sjećanja, saosjećanja i mira.
I iza svake od ovih priča stoji majka, stub snage u svoj njenoj boli. Majka koja je izabrala dostojanstvo umjesto osvete, koja je odgajala svoju djecu da postanu edukatori, umjetnici, aktivisti i vođe zajednice. Majka Srebrenice, uhvaćena u jednoj slici, ali koja simbolizira mnoge - stoji kao ikona trajne snage, tihog otpora i nepokolebljive nade.”
Ništa se ovome nema dodati ni oduzeti, ništa pametnije, ilustrativnije i bolje napisati ili reći. Bojim se samo da od zaglušujuće buke eksplozija u Palestini i Ukrajini, malo je onih koji ovu poruku žele čuti. A to je poruka spasa za čovječanstvo u vrijeme kada se potomci žrtava pretvaraju u dželate nad nevinim. Nije ništa novo, ali je multiplicirano i postaje sve žešće. Utoliko poruke majki Srebrenice i njihove djece treba shvatiti kao posljednje upozorenje.
Izložbeni prostor bio je popunjen posjetiocima. Osim majki i njihove djece, odazvale su se brojne strane diplomate i naši ljudi koji godinama žive u iseljeništvu. Dojmilo me prisustvo ljudi iz Sandžaka. Diskretni, samozatajni, neki od njih dali su značajnu logističku podršku i pomoć. Bosanskohercegovačku reprezentaciju predvodio je član Predsjedništva Denis Bećirović. Bio je tu i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković. Nek’ misli i priča ko šta hoće, Zlatko Lagumdžija, šef Misije BiH pri UN-u u New Yorku, zatvorio je savršeni krug, od izrade teksta Rezolucije UN-a o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici početkom prošle godine, lobiranja s Bećirovićem, Konakovićem i Željkom Komšićem na njenom usvajanju, do početka njene provedbe na 30. godišnjicu. Ne znam da li bi ga svaka majka poželjela za sina, ali bi se svaka država ponosila da ima takvog diplomatu. Za kraj 7. jula, ali ne manje važno: mali tim Misije BiH pri UN-u uradio je sjajan posao i osvjetlao nam svima obraz. Hvala, ljudi.
8. 7. 2025. GLAS MAJKI SREBRENICE U GENERALNOJ SKUPŠTINI UN-a Zahvaljujući Senadi, nisam u panici da li ću sve stići, spakovati se, pripremiti, te u vrijeme njujorške špice doći bez kašnjenja na komemoraciju. Senada provjerava svaki detalj prije polaska. Kao što sam pomenula, u kutiji tokom sigurnosne provjere, zaboravljam akreditaciju. Tada sam vidjela tračak nelagode i zabrinutosti kod Senade i Marinka, mog druga iz studentskih dana, člana naše Misije pri UN-u. Srećom, bezbjednjaci ništa ne prepuštaju slučaju.
Munira za govornicom u New Yorku
Na trenutak se okrećem i u sali s olakšanjem uočavam impozantan broj posjetilaca. Ambasador Lagumdžija mi napominje da je šef kabineta generalnog sekretara UN-a Earle Courtenay Rattray uticajna ličnost, čovjek za čije mišljenje se pita, čovjek koji kreira mišljenja, stavove i politike donosilaca odluka. Osim njega, na komemoraciji se obraćaju svi koji to treba da urade, od predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a do specijalne savjetnice generalnog sekretara za prevenciju genocida. Za govornicu dolazi Munira Subašić. “Moj sin Nerko i moj muž ubijeni su u genocidu u julu 1995. u Srebrenici. Ukopala sam dvije koščice svog sina”, počinje Munira. “Zašto niste spriječili genocid? Da li ništa niste preduzeli zato što smo muslimani?”, pitala je Munira. Ovo je bio prvi put da sam gromoglasni aplauz na jednoj komemoraciji doživjela kao primjeren. Još veći će dobiti 11. 7. u Potočarima. Ništa se nije imalo dodati nakon govora Mirele Osmanović, kojoj su u genocidu u Srebrenici ubili petnaestogodišnjeg i sedamnaestogodišnjeg brata. Ništa, osim “Srebreničkog inferna” u sjajnoj izvedbi Ume Čizmić, čiji je otac sigurno imao najveću tremu uoči komemorativne sjednice. A Uma, njegov djevojčurak, ni najmanje.
Konferencija u Potočarima
Prije odlaska u New York dijelila sam sumnju svih građana da će UN-ova Rezolucija o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici biti jedna od brojnih koje se ne provode. Nakon komemorativne sjednice u Generalnoj skupštini UN-a uvjerena sam da obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na genocid treba da bude državni projekt, na kojem će se raditi od 11. 7. do 11. 7. Snaga govornice UN-a za početak će donijeti nelagodu negatorima, stvarati permanentni pritisak, kako bi se na kraju dogodilo neminovno – iskreno priznanje odgovornosti za ovaj zločin nad zločinima.
Majke i djeca Srebrenice još jednom su poslali jasnu, ljekovitu poruku čovječanstvu, da ne žele osvetu, već mir, da ne mrze, već traže prihvatanje istine i pravdu.
9. 7. 2025. To je jedan od onih dana kada se ništa nije dogodilo, a važni su, jer bez pripreme nema ni narednog.
10. 7. 2025. OD HOLANDIJE DO REZOLUCIJE Krećemo iz Sarajeva samo dva i po sata prije početka drugog dana Međunarodne konferencije o obrazovanju i istraživanju genocida u Srebrenici. Imam povjerenje u Harisa. Godinu prije, 11. 7, kada smo se zaustavili u kilometarskoj koloni pred Potočarima, uvjereni da ćemo zakasniti, Haris se prosto zalijepio za službeni auto pratnje jednog člana Vijeća ministara BiH. Uzaludno su mu davali signale, mahali rukama, naglo kočili kako bi nas se otarasili. Haris se prisjeća kako ih je tako vjerno pratio da je autom prošao do VIP parkinga, odakle su nas “nježno” otjerali. Smije se, kaže: “Ja se zanio.” I ovaj put smo zahvaljujući Harisu stigli na vrijeme.
Na izložbi u UN-u
Prvo sam srela Arijanu (Saračević Helać). To je dobar znak. Biće sve kako treba. Muniri se sklanjam s očiju, ali čujem kako Vedadu (Hodžić, reditelj BHRT-a) govori kako su u Srebrenicu stigli u tri sata iza ponoći. S prvog panela na kojem su učestvovale Munira, Fazila, Šuhra i Nura, urezaće mi se Šuhrine riječi: “Moj muž je imao 32 godine…” i Nurino uvjeravanje da mržnje nema, jer mržnja nije rješenje. Emir Suljagić je pitao Hasana Nuhanovića, koji je tužio Holandiju, jer njeni vojnici nisu zaštitili njegovog oca, majku i brata, da li se isplatilo zbog pola rečenice, u kojoj igrom riječi holandski sud potvrđuje odgovornost svoje države. Rezultat je jedino što se računa. A Holandija je, kao što to potvrđuje Hasan, priznala odgovornost za nesprečavanje genocida. Generalna skupština je usvojila Rezoluciju i nema te matematike, algoritma, teorije urote, koja će odluku ogromne većine relativizirati. A to je suština panela na kojem su učestvovali Emir Suljagić i Zlatko Lagumdžija, vodeći učesnike konferencije kroz proces usvajanja Rezolucije od prapočetaka i dva neuspješna pokušaja, preko diplomatskih igara, zatrašujuće medijske kampanje do trenutka usvajanja.
Nirha i Duška
Nakon završnog panela zaustavljam Amora Mašovića. Skeptičan je da će svijet polagati pažnju na Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Smatra da treba istrajati na kompenzaciji žrtvama od entiteta, distrikta Brčko, ali dijelom i države Bosne i Hercegovine. Na kraju mi je kazao: “Hvala Bogu da ti i ja nećemo dočekati da saznamo istinu ko je u međunarodnoj zajednici zakazao u zaštiti srebreničkih muškaraca i žena u ljeto 1995.”
11. 7. 2025. NIJE DOBRO JUTRO ZA EMINU Nisam dovoljno spavala. Budila sam se često i gledala na sat. Bacim pogled na Nadinu i Harisa. Mladost je to… Ustajem prije zvona. Iza sebe pospremamo, trudeći se ostaviti stvari na mjestima gdje smo ih zatekli. Soba, kuhinja i kupatilo bili su mirisno čisti. Emina i Amela su frižider napunile domaćom, svježe pripremljenom hranom, za slučaj da smo gladni. U kući je mirno. Razmišljam da li da im se javim, pokucam na vrata. Shvatim da je Amela sigurno već davno otišla. Danas će biti puno posla za radnike Memorijalnog centra. Šta bih, uostalom, rekla Emini, dan nakon što mi je o 11. julu 1995. pričala kao da je jučer bilo. Emini, koja je 11. jula posljednji put vidjela muža i oca svoje četvoro djece.
Pred UN-om
Mladi policijac, pripadnik MUP-a RS-a, ne dozvoljava nam da idemo na službeni parking pred zgradom Memorijalnog centra. Haris pokazuje rezervaciju. Mladić popušta. Vrlo lijep susret imam s Hamdijom Fejzićem, predsjedavajućim Organizacionog odbora “Srebrenica 2025”. Žurim zbog njegovih obaveza prema drugim, važnijim gostima. Zadržao me je duže nego uobičajeno i više nego što sam očekivala.
Smjenjuju se ministri vanjskih poslova, bivši i sadašnji šefovi država za govornicom, koja se pretvorila u ispovjedaonicu. “Krivi smo…”, “Odgovorni smo...”, “Žao nam je što nismo spriječili genocid”, govore šefovi diplomatije i šefovi država evropskih zemalja.
Očekujem Muniru, znajući da će im opet istinu tresnuti u lice. “Evropo, probudi se, 21. vijek je i umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Dokle ćemo stići, ne znam.”
Pognuli su glave pred Majkom, najboljom bosanskohercegovačkom političarkom. Majka ne kalkuliše. Ne mari šta će o njoj misliti. Da je marila, ne bi bilo Memorijalnog centra. Da se osvrtala, ne bi bilo pronalaska i identifikacije ubijenih. Da je marila, ne bi bilo Rezolucije. Da je marila, ne bi bilo istine potvrđene sudskim presudama.
11. jula 2025. godine shvatila sam šta je naš problem. Mi majke čujemo. Mi ih ne slušamo. I to što ih čujemo, radimo samo 11. jula.
