Granice Xijevog i Putinovog partnerstva “bez granica”

LONDON - Mnogo toga se promijenilo otkako su kineski predsjednik Xi Jinping i ruski predsjednik Vladimir Putin posljednji put stajali zajedno na Trgu Tiananmen 2015. godine. Kada su to ponovo učinili ove sedmice, navodno su bili ravnopravni partneri. Ali, naravno, stvarnost je mnogo složenija.

Općeprihvaćeno mišljenje je da je Kina učvrstila svoju poziciju dominantnog partnera, posebno nakon potpune ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. Uostalom, ona je sada najveći trgovinski partner Rusije, čineći više od polovine ruskog uvoza 2023, dok Rusija čak nije ni među pet najvećih kineskih partnera. Dok se Rusija oslanja na Kinu da kupi otprilike polovinu njenog izvoza sirove nafte, to čini samo 17,5 odsto ukupnog kineskog uvoza nafte. Jednostavno rečeno, Rusiji je potrebna Kina da bi održala vlastitu ekonomiju.

Dvojica lidera

'Ljudi će možda postati besmrtni': Razgovor Sija Đinpinga i Putina

Pa ipak, uprkos svoj toj zavisnosti, Kina ne diktira ishode, a Kremlj se ne ponaša kao mlađi partner. Razmotrite rat u Ukrajini. Iako to ima neke značajne prednosti za Kinu - ne samo preusmjeravanjem američkih resursa s pacifičkog ratišta - nema sumnje da Putin određuje tajming, obim i krajnji cilj.

Na papiru, Kina možda ima polugu da utiče na politiku Rusije. Ali teško je zamisliti scenario u kojem bi Ukrajina mogla prisiliti Kinu da koristi tu polugu. To ne bi samo ugrozilo odnose Kine s ključnim partnerom, već bi prekršilo i “nemiješanje”, njen vlastiti osnovni princip vanjske politike. Putin to zna bolje od bilo koga.

Iako se Kina dosljedno predstavljala kao “mirotvorac”, tu ulogu su ispunile druge zemlje među kojima su Turska i Saudijska Arabija, a sada su se američki predsjednik Donald Trump i Putin pokazali sposobnima da se međusobno angažuju bez posrednika.

Ograničenja kineskog utjecaja su još upečatljivija oko njenih vlastitih granica, gdje produbljivanje partnerstva Rusije sa Sjevernom Korejom izaziva uzbunu. Kina možda pozdravlja rusko miješanje u Evropu, ali potencijalna destabilizacija Korejskog poluotoka je sasvim druga stvar.

Ako Kina nije voljna utjecati na ishode u Ukrajini i nije u stanju spriječiti potencijalnu nestabilnost u vlastitom susjedstvu, to sugerira da kinesko-ruski odnosi predstavljaju više od jednostavnog partnerstva u kojem imamo “mlađeg” i “starijeg”. Iako su se ekonomski odnosi možda promijenili, politika ih tek treba sustići.

Historijski gledano, Kina je dugo bila mlađi partner svog sjevernog susjeda - a ponekad i njegova žrtva. Carska Rusija bila je među imperijalnim silama koje su podijelile kinesku teritoriju u XIX stoljeću, zauzevši otprilike 1,5 milion kvadratnih kilometara (579.000 kvadratnih milja) na sjeveroistoku Kine - područje koje otprilike predstavlja jednu šestinu trenutne kineske teritorije. A kasnije, 1969., sporovi oko iste granice izazvali su sedmomjesečni sukob sa Sovjetskim savezom.

Stoga je stav u Pekingu da su posljednjih tridesetak godina jakih veza izuzetak, a ne norma. Kineski lideri i dalje oklijevaju redefinirati odnos, posebno kada trenutno stanje donosi vrijedne koristi poput jeftine energije. S obzirom na ovu snažnu kombinaciju ekonomske dobiti i političke anksioznosti, malo je vjerovatno da će izvršiti značajan pritisak na Kremlj.

Rusija, sa svoje strane, teško prihvata ideju kineske dominacije. Još uvijek odustaje od pregovora o plinovodu Moć Sibira 2, odbijajući kineske zahtjeve da prodaje plin po svojim snažno subvencioniranim domaćim cijenama. Rusija je također uvela značajne “naknade za recikliranje” - koje funkcioniraju slično tarifama - kako bi se suprotstavila sedmostrukom porastu uvoza kineskih automobila koji je uslijedio nakon što su zapadni proizvođači automobila napustili zemlju.

U međuvremenu, ruska desnica sve glasnije poziva Kremlj da se odupre ovisnosti o Kini. Primjećujući da se rijetko naseljeni ruski Daleki istok nelagodno nalazi pored ogromne kineske populacije, nacionalistički komentatori upozoravaju da Kinezi nisu zaboravili svoje “izgubljene teritorije” i sigurno žude za ruskim zalihama jeftine energije i sirovina. Njihovi argumenti kojim podupiru politiku koja odbacuje ulogu onog koji moli oslanjaju se ne samo na ekonomiju, nego i na historiju i identitet.

Čini se da Rusija također drži Kinu na distanci na Arktiku, gdje Peking teži da se nametne kao “bliskoarktička država”. A što više Rusija Sjevernoj Koreji pruža gorivo, hranu i tehničku pomoć, to će Kina imati manji utjecaj na Kim Jong-una.

Ipak, postoje neka područja u kojima Kina postaje smjelija. Sve više zalazi u tradicionalnu sferu utjecaja Rusije u centralnoj Aziji, kojoj je obećala više od 25 milijardi dolara investicija samo u prvoj polovini ove godine. Xi je također nedavno prisustvovao drugom samitu Kine i Centralne Azije u Astani - što je jasan signal kineskih prioriteta, s obzirom na to da je ograničavao svoje međunarodne angažmane.

Ove realnosti, a ne iskrene deklaracije o partnerstvu “bez ograničenja”, oslikavaju najbolju mjeru bilateralnih veza. Kinesko-ruski odnosi nipošto nisu na rubu kolapsa, ali njihovu evolucija neće oslikavati obim trgovine nego politička, historijska i geografska ograničenja.

Kina i dalje gaji duboko ukorijenjen strah od nestabilnosti duž svojih granica, dijelom potaknut vlastitom historijom ruske teritorijalne agresije. Zato susjedna Sjeverna Koreja, a ne Ukrajina, ima veći potencijal da posluži kao klin između njih dvije. To je također razlog zašto Kina neprihvatljivim ishodom smatra pad Putinovog režima i haos koji bi mogao uslijediti duž njene granice. Rusiji isti način razmišljanja koji je doveo do invazije na Ukrajinu, također oblikuje i pogled na Kinu. Kremlj se bori da pomiri rastuću ekonomsku zavisnost sa svojom slikom o sebi kao trajne velike sile. Nacionalistička desnica tvrdi da su zapadne sankcije prisilile Rusiju da postane samostalnija i da se ova teško stečena “autonomija” ne smije predati. Ideja da bi budućnost Rusije mogla biti diktirana pod kineskim uslovima je anatema i za političku elitu zemlje.

To čini rusku vlastitu viziju budućnosti neprihvatljivom za Kinu, koja želi da se učvrsti kao tehnološka sila i ključni faktor globalne ekonomije, a ne da se pridruži savezu izolovanih, svjesno destabilizirajućih odmetnutih aktera.

Deset godina nakon prethodnog susreta Xija i Putina na Tiananmenu, slike koje prikazuju jedinstvo ne mogu sakriti historijsko nepovjerenje njihovih zemalja i različite dugoročne interese.

Ruby Osman i Dan Sleat su viši savjetnici za politike Kine, Rusije i Ukrajine u Institutu “Tony Blair”

Copyright: Project Syndicate, 2025.