Grad koji će odrediti sudbinu svijeta: Ako je vjerovati biblijskim kazivanjima...

Kada se Princ mira vrati, tvrde biblijske legende, Jerusalem će postati njegov glavni grad, centar svjetske vlade, religije, obrazovanja i mira. Sam naziv Jerusalem znači “grad mira”, iako to ime ne odražava beznadežnu današnju stvarnost. Većina modernih nacija, s punim opravdanjem, čak ni ne priznaje Jerusalem glavnim gradom Izraela. Doduše, u prošlosti je bilo kontroverzi širom svijeta. U decembru 2017. godine američki predsjednik Donald Trump je odlučio da prizna Jerusalem prijestolnicom Izraela. Australija je neko vrijeme slijedila taj primjer, ali je u oktobru 2022. poništila svoju odluku i vratila se na svoju prethodnu poziciju, koja Tel Aviv smatra izraelskim glavnim gradom.

LAŽNI PREGOVORI I TAJNI CILJEVI: Od Šestodnevnog rata 1967. godine Izrael je vodio nepravedne ratove i lažno pregovarao o mirovnim sporazumima sa nekoliko arapskih država. Ali, Izrael nikada nije želio pregovarati o trajnom mirovnom sporazumu s Palestincima, jedinim gospodarima i vlasnicima zemlje, jer mu to nikad i nije bio istinski cilj. Njegovi planovi su okupirati palestinsku zemlju, a Palestince raseliti po svijetu!

U SKLADU SA TRUMPOVIM ŽELJAMA: Ceremonijal proglašenja Jerusalema glavnim gradom Izraela

Prisjetimo se, prije svoje smrti 2001. godine, Faisal Husseini, predstavnik Palestinske uprave u Jerusalemu, izjavio je da se Izrael “mora povući iz Istočnog Jerusalema na granice prije ‘67... Sva izraelska naselja moraju biti uklonjena i demontirana, a Izrael Palestincima mora nadoknaditi štetu koju im je nanio za vrijeme dvije intifade (pobune obesčašćenog palestinskog naroda), uključujući promjene u karakteru grada i životima njegovih građana”. (Jerusalem Post, 19. novembar 1999)

Naravno, Izrael o tome nije htio ni da čuje. Nije se povukao iz Istočnog Jerusalema, niti to namjerava učiniti. Politički vrh Izraela ima drugačije vizije i genocidne planove. Pa ipak, u julu 2000. godine, izraelski premijer Ehud Barak učinio je ono što nijedan izraelski pregovarač nije učinio prije njega. Barak je predložio da Izrael u Istočnom Jerusalemu odobri administrativnu samoupravu Palestincima. Pri tome je izraelski premijer želio da Izrael zadrži sigurnosnu kontrolu nad Istočnim Jerusalimom, što su Palestinci energično odbili. Tako je pitanje ko će u budućnosti kontrolisati Jerusalem, ostalo za neka bolja vremena. Ali, bolja vremena nisu došla, niti će doći. Naprotiv, stravična razaranja i genocid u Gazi pred očima svijeta udaljio je Palestince od bilo kakvih smislenih političkih pregovora.

Ako obje strane smatraju da se o njihovim pozicijama ne može pregovarati, jasno je da se nalaze u bezizlaznom ćorsokaku. Izraelska pozicija ostaje nepromijenjena, bez obzira na pritiske svjetske javnosti i mnogobrojnih zemalja, koje su nedavno javno, na zvaničnom zasjedanju OUN-a, priznale Palestinu kao državu. Izrael, međutim, uz podršku Donalda Trumpa, insistira da Jerusalem ostane ujedinjen, pod jedinim izraelskim suverenitetom.

Godine 1980 Izrael je to i učinio. Proglasio je sveti grad “ujedinjenim i vječnim glavnim gradom Izraela”. Vatikan se tada oštro usprotivio toj deklaraciji. Kasnije, 1984. godine, papa Ivan Pavle II apelovao je da Jerusalem ima “specijalni međunarodno zagarantovan status”, što je prošlo gotovo nezapaženo. Mnogo kasnije, u svom uskršnjem obraćanju u aprilu 2022. godine, papa Franjo je pozvao Izraelce i Palestince da i jedni i drugi imaju podjednaka prava na slobodan pristup svetim mjestima, ali ni to nije pomoglo da se riješi nerazrješivi čvor zvani Jerusalem.

POUKE BURNE PROŠLOSTI: Od 1966. godine, kada sam u sastavu jugoslovenskog vojnog odreda sudjelovao u misiji mira OUN-a na Sinaju, bdijući nad nemirnom granicom između Izraela i Egipta, više puta sam boravio u Gazi i Jerusalemu i osjetio neugasivo neprijateljstvo između Jevreja i Palestinaca, koje se rasplamsavalo posljednjih više od stotinu godina. No, sveti grad pamti mnogo više od toga.

STALNI PROGONI: Jevrejske porodice evakuišu Jerusalem 1936. godine, tokom palestinske pobune

Iako u svom imenu sadrži magičnu riječ “salem”, što označava “mir”, u 5.000 godina dugoj historijii - osnovao ga je visoki sveštenik Melhisedek, kralj Salema i savremenik vjerovjesnika Abrahama (Ibrahim a.s.) – grad je bio poprište nebrojenih krvavih ratova. Nijedan grad u povijesti ljudskog roda nije doživo toliko tragičnih drama i uništenja. Njegovi temelji zaliveni su krvlju, a u mračnim katakombama, kažu neki arheolozi i istraživači, još se mogu čuti krici pogubljenih ratnika i vapaji ucviljenih majki.

Rušili su ga Asirci, Babilonci, Persijanci, Egipćani, Hetiti, Grci, Rimljani, Bizantijci, Arapi, Krstaši, Turci, Britanci... Rušen je i spaljivan je do temelja, ali se nekim (ne)prirodnim čudom uvijek ponovo budio i podizao iz pepela. Pljačkali su ga i prisvajali mnogi, ali ga niko od osvajača nikada nije proglašavao glavnim gradom, izuzev moćnog kralja Davida (Davuda a.s.) za koga starozavjetne i biblijske legende kazuju da je bio ujedinitelj dvanaest zavađenih izraelskih plemena.

S vremenom, kažu svete knjige, Božijom voljom Jerusalem je postao jedno ogromno svetište, duhovno srce Jevreja, kršćana, muslimana i druguh, mjesto na kojem su se, po predanjima, odigrali događaji opisani u svetim knjigama – Starom zavjetu, Bibliji i Kur’anu. Samo u Starom zavjetu Jerusalem se pominje 632 puta i nije nikakvo čudo da je za Jevreje oduvijek predstavljao grad koji im je Bog obećao.

Istovremeno, u Bibliji se pominje stotinu puta pa je razumljivo da je i za kršćane sveti grad u kome je Isus doživio golgotu, smrt i čudesno uskrsnuće. Muslimani, s druge strane, vjeruju da se Muhammed a.s. sa brda Morija, u snu, na konju El Buraku, uspeo na nebesa i razumljivo doživljavaju ga svojim trećim po redu svetim mjestom – odmah poslije Mesdžidul-Harama u Mekki i Poslanikove džamije u Medini. Ne treba, takođe, zaboraviti ni na činjenicu da ga mnoge crkve u svijetu, kao što je protestantska, sirijska, evangelistička, jermenska, koptska, abisinska i druge smatraju svojim svetim gradom i da polažu pravo na zaštitu i promociju crkve Svetog groba.

SVETIŠTA KOJA NISU DONIJELA MIR: Ipak, najsretniji i najblistaviji period Jerusalem je proživio u vrijeme četrdesetogodišnje vladavine mudrog kralja Solomona (Sulejman a.s.), koji je na čudesan način judejsko kraljevstvo uspio proširiti “od Nila do Tigrisa”. Bilo je to prije 3.000 godina i čini se logičnim da bi najsvetiji od svih svetih gradova trebalo da bude Jerusalem, jer unutar starih zidina koje je prije četiri stoljeća podigao Sulejman Veličanstveni, leže tri svetilišta velikih monoteističkih religija: Zid plača, crkva Svetog groba i Zlatna džamija!

NEUNIŠTIVI SIMBOL: Kupola na stijeni dobila je ime po stijeni koja je još uvijek u samoj džamiji

Judeizam, hrišćanstvo i islam susreću se i miješaju u ovom starom gradu koji je svjedočanstvo njihovog zajedničkog nasljedstva. Ali, oni su već odavno podijeljena porodica. Glasovi koji bi trebalo da se harmonično zajedno dižu slaveći jedinog Boga, prečesto se spore i svađaju oko naslijeđa. Jerusalem je, zbog toga, i njihova slava i njihova velika sramota.

Najljepša građevina u Jerusalemu je džamija u srcu starog jezgra grada. Kupola na stijeni dobila je ime po stijeni - još uvijek je u samoj džamiji - koja je doslovno temelj i razlog zašto se Jerusalem naziva svetim gradom. Stara stijena je gora Moriah, gdje se Abraham spremao da žrtvuje svog sina Isaka i gdje je 1.000 godina prije Krista kralj Solomon podigao Prvi hram. On je razrušen 588. godine pr.n.e, a onaj koji je Krist znao, bio je hram Heroda Velikog (oko 72 – oko 4. p.n.e.), koji je bio veći od Solomonovog. Podignut na platformi na kojoj sada stoji Kupola, Herodov hram bio je scena purifikacije Marije, kada je ostarjeli Simeon uzeo dijete Isusa u svoje naručje i izgovorio legendarne riječi - Nunc dimittis.

Rimljani su razorili Herodov hram 70. godine, ali su se muslimani, kada su osvojili Jerusalem u sedmom stoljeću, pokazali tolerantniji. Muhamed se smatrao nasljednikom proroka Starog savjeta i Isusa kojeg musli­mani poštuju kao proroka Isu. Oni prihvataju da djevičansko rođenje i Marija budu poštovani u Kur’anu i u islamskoj praksi. Izvan Jerusalema, u crkvi Marijinog groba, ucrtani znak na jednom zidu pokazuje pravac Meke za muslimanske hodočasnike.

Velika stijena bila je scena Muhamedovog uspona u Haj na njegovom slavnom “Noćnom putovanju”, ispričanom u Kur’anu. Muslimani su prvo poštovali ovo mjesto, a tek onda Meku i Medinu. Kupolu je podigao 691. godine kalif iz Damaska, koji je vanjski dio džamije prekrio zlatnim mozaikom, a otomanski Turci su ih zamijenili sa 45.000 persijskih ploča. Današnja kupola je od pozlaćenog aluminija i ukrašena stiho­vima iz Kur’ana.

DUBOKO PODIJELJENI GRAD: Fundamentalisti sve tri religije vide stijenu kao prizor sa “posljednje stvari”: Jevreji i kršćani kao mjesto Armagedona, konačne bitke prije drugog dolaska Mesije; muslimani kao mjesto gdje će Isa i Mahdi - Mesija - zajedno dovesti do uništenja zla i preobraćenja Jevreja i kršćana u islam. Sada se u političkim krugovima svijeta govori o Jerusalemu kao svetom gradu koji će odrediti sudbinu plave planete.

Nevjernicima nije zabranjen ulazak u Kupolu - kao što je dugih 300 godina križarske vladavine Jevrejima i muslimanima bio zabranjen ulazak u Jerusalem. Kako su muslimani uzeli Hram stijene, Jevrejima je bio potreban drugi fokus za obožavanje i našli su ga u masivnom zidu na zapadnoj strani starog grada – Zidu plača. Iako za monumentalne blokove kamena u njegovoj osnovi tradicija kaže da su ostaci prvog Solomonovog hrama, ustvari to su dio zidina starog Herodovog hrama.

Dobio je naziv Zid plača jer Jevreji tradicionalno dolaze ovdje da oplakuju uništenje Hrama i progon Jevreja. Posjetioci pišu molitve ili imena onih kojima žele dobro i za koje se mole, na komadićima papira koje guraju u pukotine između kamenja. Više od četvrt miliona Jevreja godišnje posjeti Zid plača na svetkovine Passover, Succoth i Shavuot. Nakon molitve skupljaju se u porodičnim grupama na trgu ispred Zida da se vesele, plešu i vide sa prijateljima i poznanicima.

PANORAMA JERUSALEMA: Iza ove idilične slike harmonije boja i svetih mjesta, kriju se nepomirljivi razdori

Više od 1.600 godina najsvetija od svih kršćanskih mjesta bila je Crkva Svetog groba. Izvan zidina starog grada, crkva označava tačku gdje je Josip iz Arimateje sahranio Isusa u grob koji je “u vrtu” napravio za sebe. Bilo je to nedaleko od Golgote ili Kalvarije, gdje je Božiji sin razapet.

Sa tako burnom i jedinstvenom prošlošću, možemo biti sigurni da će status Jerusalema i dalje biti glavno pitanje u geopolitici savremenog svijeta. Potrebno je pratiti bliskoistočne trendove, koji već danas jasno pokazuju velike promjene u političkoj i vjerskoj kontroli nad gradom raskola, kakav je već odavno postao sveti grad. Ali nade u bolje sutra, ipak, još ne umiru. Jerusalem svakim danom dobija na političkom značaju, pa se ne doimaju čudnim sve glasnije savremene teorije da bi Jerusalem uistinu mogao postati gradom koji će uticati na sudbinu svijeta.