Goruće pitanje savremenog svijeta: Mi i izbjeglice - Politika, sigurnost, filozofija

Pavle Mijović, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, napisao je knjigu pod naslovom “Mi i izbjeglice. Politika, sigurnost, filozofija”, koja je vrlo aktualna, jer se bavi gorućim pitanjem suvremenoga svijeta, a to su izbjeglice. Ovim se pitanjem Mijović bavi od g. 2014. do danas, dakle, puno desetljeće.

Mijović je razvio i kontekstualizirao filozofski pristup izbjeglicama istaknute političke filozofkinje Hannah Arendt, koja je i sama bila izbjeglica, kojoj su nacionalsocijalisti oduzeli ljudska prava i pogazili njezino ljudsko dostojanstvo. Tek je u Sjedinjenim Američkim Državama dobila državljanstvo g. 1951. Inače, rođena je g. 1906. kao jedino dijete u svojoj obitelji. Otac joj je umro 1913. te je ostala sama s majkom, a majka ju je učinila jakom ženom. Naime, majka joj je omogućila da postane aktivna osoba, a ne da ostane pasivna, koja će bez pogovora podnosniti protužidovske uvrede u školi u Königsbergu. Hannah se još kao učenica borila za svoje dostojanstvo i za svoja ljudska prava. Kad ju je jedan od učitelja uvrijedio, ona je nagovorila svoje suškolarce da bojkotiraju toga učitelja. Doktorirala je kod Karla Jaspersa tezom o “Pojmu ljubavi kod Augustina”. Studirala je kod Martina Heideggera, u kojega se zaljubila. Postala je doktor filozofije s dvadeset dvije godine. Kad je Adolf Hitler došao na vlast, emigrirala je u Pariz. Uspjela je pobjeći iz okupiranoga Pariza u SAD i izbaviti svoju majku iz nacističke Njemačke. G. 1951. objavila je knjigu o totalitarizmu, a borbu protiv svih oblika totalitarizma vodila je sve do svoje smrti. I mnogi se autori slažu da je njezino mišljenje promijenilo svijet.

Pola stoljeća nakon eseja H. Arendt “Mi izbjeglice” što ga je napisala g. 1943. talijanski filozof Giorgio Agamben dao je svoj doprinos temi izbjeglica, aktualizirajući misli H. Arendt. Agamben rekonstruira svoju političku filozofiju polazeći od lika izbjeglice. Najpoznatije je njegovo djelo “Homo sacer” (1995). Agambenov pristup temi je suvremen, jer on proučava današnje ratove, današnja etnička čišćenja, genocide i migracije. Gledajući na život iz perspektive ugroženih ljudi, on nam nudi novu političku filozofiju koja želi zaštititi svakoga čovjeka.

Pavle Mijović razvija i aktualizira misli kritičke teorije društva, koja ističe da su sigurnost i emancipacija dvije strane iste medalje, što znači da je moguće uskladiti emancipatorski realizam i ljudsku sigurnost. U Zaključku autor sintetizira glavne misli svoje izvrsne knjige, koja zagovara empatiju i solidarnost s izbjeglicama i migrantima te ističe da danas migranti dobivaju atribut neregularni, što utječe na percepciju migracija. Tako se termin izbjeglica u potpunosti napušta. Na kraju citiram Mijovića: “Sudbine tih ljudi, koji skončavaju u međuprostorima, morskim ili kopnenim, nijemi je svjedok strukturalnih grijehova svijeta u kojemu živimo, koji se pokazuje nedovoljno moćan da zaštiti živote koje nitko ne štiti. Istovremeno, prilika je to za razvoj humanijih i efikasnijih modela zaštite najugroženijih kategorija u društvu, a migrantske populacije potpadaju pod iste.”

Knjiga Pavla Mijovića namijenjena je humanistici i akademskoj zajednici, ali jednako i širojoj kulturnoj publici, jer na suvremen i kritički način raspravlja o bitnim pitanjima migrantske politike danas i poziva nas da pogledamo na život iz perspektive marginaliziranih ljudi, koji su neizravno osuđeni na smrt. Na to nas obvezuje princip ljudske solidarnosti i princip ljudske osobnosti, jer ljudsko dostojanstvo pripada svakom čovjeku, bez obzira na njegov status koji ga štiti ili ga ne štiti.