Godišnja doba

Na stereotipno pitanje, a znao sam ga i sam drugima postaviti, “koje godišnje doba ti je najljepše?”, u različitim životnim dobima sam različito odgovarao. Stoga što je sve bilo ovisno o tome u kojem sam ja sam godišnjem dobu? I ako krenem od ranog djetinjstva...

Uzbudljiva je bila jesen, eto skromnog asortimana plodova koje su nudile mahalske bašte, milo nam je bilo proljeće, pogotovo drugi dio kad su ulice oživjele našim igrama, a ljeto značilo ne samo to da su stigli dani brezdelja i skakanja po kupalištima na Bembaši, nego otkako smo pokazali i pohranili naše đačke knjižice, nije više bilo ni časa ni zadaće. Milina jedna! Mada nam je učitelj Salem na kraju školske godine preporučio da tokom ferija vodimo dnevnik i zapisujemo naše doživljaje, to smo zaboravili istog trena kad bismo izašli iz škole. Preporuka je za mlade ista kao savjet, a ko je to još kad slušao savjete starijih? Kad bismo se u septembru opet okupili u razredu, malo sam cvikao, jer šta ako učitelj priupita za naše dnevnike, ali on je, izgleda, zaboravio na svoj amanet, a nama dobro došlo da se pravimo kao da smo i mi zaboravili.

Ostala je zima. Nakon što je sa neba stigao najljepši dar, pjesnik je zapisao i bilo u našim čitankama: “Jutros rano ulicama djeca digla graju sva je varoš osvanula u bijelome sjaju...”. I zaista veće radosti nisam poznavao od one koju su nam donosile snježne pahulje. Sjećam se, bio je neki novembarski rjeđe, decembarski češće dan... Zahladilo je, iz tamnih oblaka obično bi najprije kišilo, a onda su se iznenada kišne kapi počele pretvarati u bijele pahulje i ja sam netremice gledao kroz prozorsko staklo kako padaju na tlo čekajući u nekakvoj napetosti kad će početi na avliji da se prostire bijeli tepih. I što je taj tepih bivao izvjesniji, deblji i uvjerljiviji, to je moja radost bivala većom i nije mi ni najmanje smetalo babino rondanje. Za njega je snijeg bio jedna velika briga, a za mene kud ćeš veća radost.

Roditelji su mislili o drvima i ćumuru, ako zapadne rani snijeg i ako minusi potraju, valjalo je u Ogrjevu kupovati nove zavežljaje snopića, oboriti metar ili dva drva koja su nam na konjima snosili seljaci s Trebevića, valjalo se snaći za novac kojeg im je uglavnom manjkalo. A mene baš briga, neka minusa i neka novog i novog snijega, jer to znači da ćemo se do mile volje sankati i plazati po sve i jednoj mahalskoj stazi, a bilo ih je koliko i ulica jer sve su se strmo spuštale ka gradu, odnosno ravnom trgu gdje je bila ciljna tačka naših nezaboravnih vožnji sanki, saonica, skija, sličura pa i tepsija na kojima smo se uz urnebesnu ciku i graju (ona pjesmica s početka nastavlja se upravo tako nakon što je varoš osvanula u bijelome sjaju... “vika, cika lete grudve na sve strane...”) spuštali niz naš Bistrik.

I pamtim snijeg u brojnim varijacijama: mekan i vlažan kad se topio, tvrd i leden kad su ga minusi pretvarali u ledeni kristal... no, od svih snjegova koji su pali za mog života, najuzbudljiviji je... hladna noć padala je na grad, a iz neba u svečanoj tišini spuštali su se rojevi veselih pahulja, velikih kao na slikama i mi smo ih zvali “leptirice”, kao sumanuti od sreće lovili smo ih otvorenih usta.

A kada bi snijeg, obično u februaru, počeo nestajati sa krovova, ulica i bašta, pokušavali smo ukrasti još malo zimskih radosti. Lopatama bismo iz budžaka gdje sunce nije dopiralo prenosili snijeg rasipajući ga po strmoj ulici sve dotle dok ne bismo napravili kakvu-takvu bijelu stazu koja je obično značila oproštaj od naših zimskih radosti.

Pamtim bezbroj snježnih sličica koje mi nenajavljene iskrsnu u sjećanju, kako to već i biva sa uspomenama i skoro da ne mogu u riječ pretvoriti nekoliko meni najvažnijih. Jer nisam pjesnik, a ni dovoljno moćan prozaik, jer oni jedino umiju spretno čarati sa pojmovima, osjećajima i naročito podsviješću u čijim maglenim dubinama leže riznice našeg doživljaja života.

Raspisah se o zimi, a na ono pitanje o najdražem godišnjem dobu nisam eksplicitno odgovorio. Nije to zima uz sve počasti koje joj je naročito moje djetinjstvo iskazalo, ne, to je jesen i to mjesec septembar. Kad god me napadne čežnja za Sarajevom, uvijek najviše želim da ga vidim i njegovim ulicama prođem u septembru. Kao nekada, kad su jutra bila već maglovita i svježa pa smo oblačili džempere i jakne, a već dopodne sunce bi nas nježno milovalo i tjeralo da poskidamo toplu odjeću, ostanemo u majicama i... evo sad dokaza koji ilustruje moć pravih i velikih umjetnika. Lakom, jasnom i mudrom rečenicom Ivo Andrić negdje opisuje zamamnost baš te rane jeseni. Ljeto nas je ulijenilo i uspavalo, a jesen u nama potakla izvore i sokove života zbog kojih smo postali žustriji, življi... ma samo što ne poletimo.

Nažalost, pošto nemam citata, preostao mi je skromni pokušaj prepričavanja, a htio sam zapravo reći da je Andrić uvjerljivo opisao ono što sam ja osjećao, a riječi me nisu, nažalost, služile kao njega.