Giuliano da Empoli: Vrijeme grabljivaca
Silikonska dolina
Pročitala sam mnoštvo knjiga i mnoge ukratko prepričala, kao film, ko je htio slušati, ili publicistički predstavila. Ali za “Vrijeme grabljivaca” (april 2025, u hrvatskom prijevodu “Doba predatora”) Giuliana da Empolija (1973, Neuilly-sur-Seine, Francuska) sam sigurna da ju je prava šteta sažimati. Najradije bih tekst u cijelosti ovdje prenijela.
Budući da živimo u naročito politiziranom društvu i vremenu, ovu knjigu bih uvela kao obvezatno štivo u svim srednjim školama i da se ne lažemo, bila bi predmet prijemnog ispita za sticanje članske karte u svim političkim strankama na državnom budžetu, njihovim satelitima i onima ambicioznim, koji to tek namjeravaju postati. Autor opisuje današnje političare kao “zbrku likova u potrazi za autorom, bez profesije, bez vještina, jedva sposobnih povezati dva pojma”.
Luđaci i geniji
I nastavlja: “Niko normalan se ne bi miješao u taj sumnjivi podzemni svijet, ali oni, daroviti, odlučili su da je vrijeme podići ljestvicu: uostalom, ako dobri ostanu izvan arene, situacija se nikada neće poboljšati, zar ne?” A mi ostali da ovu knjigu konsultiramo kao bukvar i dokumentarac pod naslovom “Tražili ste, gledajte”. Jer, “ako je politika zaista nastavak rata drugim sredstvima, proizlazi da ta aktivnost svuda ima tendenciju privući najnasilnije karaktere, one koji smisao svog života nalaze isključivo u borbi… Razina testosterona je tako visoka da fizički sukobi nisu rijetkost”. A na Instagramu vidim da i naše lokalne političarke imaju značajno povišen testosteron i da za količinu njihovog samoljublja granice ove društvene mreže nisu dovoljne.
Tužno, cijela bi knjiga mogla stati u citat kojeg je autor preuzeo od Javiera Mileija, onog što u Argentini motornom pilom prijeti po zraku i tako pokazuje kako ukida državna ministarstva, počevši od obrazovanja, zdravstva, javnih radova, društvenog razvoja i onog za žene: “Kakva je razlika između luđaka i genija? Uspjeh!” Uz konstataciju, koju autor često pominje: “Prāvo je prirodni neprijatelj grabljivaca”. Dok ovo pišem, predsjednica vlade Danske Mette Frederiksen i Jens-Frederik Nielsen, premijer Grenlanda, učestvuju na Velikoj konferenciji, pod nazivom Sigurnost i suverenost, na Fakultetu političkih znanosti u Parisu, a moderira ju Giuliano da Empoli. Sve djeluje kao prigoda za raspravu, možda i naravoučenije, povodom “Hoću Grenland, makar i silom” i najavljenog raspleta na ovu temu na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu.
Giuliano da Empoli
Da svi razumiju: stari svijet je nestao, novi je pred nama, a Trump je, nakon otmice Madura, histerično gledajući u pravcu Grenlanda, poslao poruku na društvene mreže: “Soon” - uskoro. Da Empoli primjećuje: “Danas je došlo vrijeme grabljivaca i svugdje se stvari razvijaju na način da će se sve, što treba riješiti, riješiti vatrom i mačem.” Ili digitalnom tehnologijom.
Poslije konferencije na Fakultetu u Parisu, Danci i da Empoli su primljeni kod Macrona, koji se, u svoje ime, a valjda i Europe, isprsio u Davosu. U Jelisejskoj palači je pozvao na “starteško buđenje”. U knjizi je autor naveo da se, oduvijek, popuštanjem ili oklijevanjem, u uporedivim situacijama, kao sa Hitlerom, dobiju i beščašće i rat.Na pitanje u vezi sa brzinom promjena, koje su nam postale srčani ritam, kako bi se osjećao neki student političkih znanosti 1980. zaleđen, a danas odleđen, da Empoli je odgovorio da bi se taj iz 1980. teško snašao, ali da bi se zato zaleđeni pripadnici familije Borgia, koji su žarili i palili u XV i XVI vijeku, poznati po ubojstvima, otimačini, korupciji, incestu, nasilju i intrigama, nakon kratkog tečaja o tehnološkim gadgetima, osjećali domaće, k’o kod kuće. Brutalnost današnje politike bi im bila vrlo bliska.
Da Empoli je kao politički savjetnik prisustvovao susretima ovih koji odlučuju o sudbinama, kao navodno u OUN-u. Uprkos gunguli koju zamišljamo, autor prenosi: “Bez obzira kakav je trenutak, nikad nema više od 15 ljudi da slušaju govornika na tribini. Dvostruko, možda, ako je riječ o najviđenijim liderima.” I kaže: “Uzmite tri nivoa: lideri, savjetnici i tjelohranitelji, i pomnožite sa 193 države članice OUN-a na zasjedanju Generalne skupštine. Svaka sa nepokolebljivim uvjerenjem da je središte svijeta. Čak i Tuvalu. Čak i Istočni Timor. I onda shvatite zašto OUN ne može funkcionirati. Ali možda i zašto ne možemo bez njega.” I podsjeti na rečenicu Jeana Renoira: “Na ovom svijetu ima nešto zastrašujuće: svako ima svoje razloge.” Slikovito opisuje političare, tako da ih si možemo predstaviti. Sve ih poredi sa likovima iz tri poznate TV serije: “West Wing”, “House of Cards” i “Veep” (Vice President): po njegovom mišljenju 10% spada u “West Wing”, 20% u “House of Cards”, a ostali u “Veep”.
Zabavno je kako je jednu od verzija političara predstavio detaljem o Malcolmu Turnbullu, premijeru Australije, koji je za svoju kampanju 2016. izabrao slogan “Kontinuitet sa promjenama”, što je bila deviza glavnog lika četvrte sezone serije “Veep”. “Tražili smo najbeznačajniji slogan kojeg smo mogli smisliti”, objasnili su autori serije.
Sala Vijeća sigurnosti OUN-a
Jedne godine su se na Generalnoj skupštini OUN-a članovi delegacije Irana na sastanku pojavili sa ventilatorima marke Dyson… Značaj konteksta i debljinu kože političarā autor je opisao u dvije pojedinosti, kad je glavni lik bio ex-italijanski premier Matteo Renzi, u čijoj je bio pratnji, prigodom putovanja u SAD. Krajem 2017, na kraju Obaminog mandata, Renzi i gospođa su bili pozvani u Bijelu kuću. Američki predsjednik i gospođa su italijanski premijerski par dočekali na vrhu stepenica. Na svakoj je bio vojnik u svečanoj odori: trube su svirale i vojnici izveli svečanu paljbu devetanest puta. “Scena je bila nestvarna.” Četiri mjeseca kasnije, Renzi više nije premijer, stigao je redovnim letom na aerodrom u Washington. Službenicima na graničnoj kontroli se čini sumnjiv - kolege u imigracijskoj službi su Renziju odbile ESTA, izuzeće od vize, na koje, u načelu, imaju pravo nositelji pasoša EU. Autor je zaključio: “U politici nije samo pad bolan: činjenica je da se pati sve vrijeme. Treba biti stvoren za to.” I dodaje: “Politika je jedna od najtežih profesija. Aktivnost u kojoj je čovjek stalno izložen riziku da bude ismijan, da ispadne glup, a naročito onda kad nije.”
Za vrijeme generalne skupštine OUN-a septembra 2024. “ozračje u hallu Barclay zorno podsjeća na posljednje dane pred pad Saigona: vojna lica, diplomate, pomoćnici, poslovni ljudi, špijuni. Bar, čaše viskija, nekoliko piva, Coca cola zero… Elektricitet raste, delegacije dolaze i odlaze. Konačno, jedna gospođa, Ursula von der Leyen, sitna, besprijekorna, zrači energijom koja se ne razlikuje od one njenih muških kolega. Ali središte je prazno.”
Bez Putina se ne može: autor smatra da je “okupacijom Krima 2014. skršio tabu, mukotrpno građen nakon Drugog svjetskog rata, koji je zabranjivao upotrebu sile radi mijenjanja granica. Invazija 2022. je utvrdila poruku onim najrastrešenijim. Rat je ponovno u modi. Vođe koje se na to pozivaju pobjeđuju na izborima. Neki od njih zatim poduzimaju mjere. U posljednjih pet godina globalna vojna potrošnja je porasla za 34%.”
Yann LeCun
Kaos i primat agresora - dovoljno je pogledati šta se dešava u Gazi i Minneapolisu sa Immigration Customs Enforcement (ICE) - vraćaju se zahvaljujući šok predstavama i žestokoj nadmoći digitalne tehnologije. I činjenici: jeftinije je napasti nego se braniti. “Nosača zrakoplova, koji je američku vladu stajao 10 milijardi $, mogu potopiti dvije ili tri supersonične kineske rakete, vrijedne 15 milijuna $. Suprotno tome, da bi oborio dron od 200$, lansiran iz južnog Libanona, Izrael mora koristiti raketu Patriot, vrijednu tri milijuna $. Da se ni ne spominje kibernetički napad koji može paralizirati cijelu naciju, a što košta praktično ništa.” Autor navodi da “Vrijeme grabljivaca” ima za cilj sustići dah jednog svijeta, u trenutku kad tone u ponor i stisak drugog, ledenog, koji zauzima njegovo mjesto.
U knjizi su predstavljeni likovi poput saudijskog prestolonasljednika Muhameda Ben Salmana, čovjeka koji se kreće poput oblaka vedrine, ali i kreature koja kao da je direktno iskoračila sa stranica Nicole Machiavellija, ako se čovjek prisjeti epizode sa raskomadanim novinarom Washington Posta Jamalom Khashoggijem, u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu, ili one sa zatvaranjem u hotel Ritz-Carlton lokalnih glavešina, od kojih je pokupio više od stotinu milijardi za finansiranje svojih faraonskih projekata. Operacija je poslužila da se poravnaju glave svima koji su prijetili njegovoj dominaciji. MBS gradi enklave u kojima će se primjenjivati isključivo hi tech pravila.
Geoffrey Hinton, Nobelova nagrada iz fizike 2024.
Postao je i uzor njegovim radikalnim pristašama, kao i ona motorna pila u Argentini, koja je odrezala javnu potrošnju i bila primijenjena u cilju eliminiranja čitavih dijelova američke administracije, za što je bio zadužen Trumpov saveznik Elon Musk. “Kaos više nije bio oružje pobunjenikā, nego pečat onih na vlasti.” Sve što je prethodni svijet poznavao – zaštitne mjere, poštivanje neovisnosti, ljudska prava i prava manjina – nema nikakav smisao u vrijeme grabljivaca.
“Prva stvar koju treba uraditi je – ubiti sve odvjetnike”, autor citira Shakespearea. “Oni ne rješavaju probleme, nego ih stvaraju. Uvijek imaju pri ruci neko pribježište, da stvari dodatno zakompliciraju.”
Da Empoli navodi da su društvene mreže omogućile da se borbi za vlast da industrijska dimenzija. Princip ostaje isti: “identificirati vruće teme, frakture koje dijele javno mnijenje, na svakom od frontova isturiti najekstremnije stavove i suprotstaviti ih, projicirati sukob na cijelu javnost, da bi se ozračje što više zagrijalo… Inženjeri iz Silikonske doline su prestali programirati računare da bi se pretvorili u programere ljudskog ponašanja… Ljudsko znanje gubi svoj osobni karakter, pojedinci se pretvaraju u podatke, a podaci postaju dominantni.”
Na kraju se desi kao u onom znakovitom lapsusu: “Ja vidim samo ono u što vjerujem.”
U knjizi su predstavljeni likovi poput Geoffreyja Hintona, nobela za fiziku 2024, koji je bio konsultatant u Googleu i otišao dalje, da bi mogao sam iznositi svoje mišljenje povodom rizika umjetne inteligencije. Tu je i Yoshua Bengio, nastavnik informatike na sveučilištu u Montrealu, koji je odbio silne novce da bi sačuvao neovisnost. Možda je najradikalniji među njima Yann LeCun, koji upravlja laboratorijem umjetne inteligencije Mete, skupine koja posjeduje FB, WhatsApp, Messenger i Instagram.
LeCun je Zuckerbergove milijarde uložio u model open spacea, koji najmoćniju tehnologiju u povijesti čini dostupnom svima, uključujući i najekstremnije skupine, i koja svoje sposobnosti može prenijeti na svakog pojedinca, pa čak i mogućnost uništenja, koja je prije bila rezervirana za države. Yann LeCun je izmislio i naočale za proširenu stvarnost, koje se svode na onaj lapsus: “Vidim ono u šta vjerujem.” Da Empoli objašnjava: “Nošenjem naočala svako će imati pristup svojoj vlastitoj stvarnosti. Uskoro će deset ljudi, koji prisustvuju istim koncertu, imati radikalno različita iskustva, a njihove naočale proširene stvarnosti će im omogućiti dodavanje svjetlosnih efekata, reklama ili gostujućih umjetnika. Isto će vrijediti i za sastanak, politički skup ili šetnju ulicom.” Pametne naočale zloguko otvaraju sva vrata.
Na hrvatskom
To je autorov zaključak: “Pod kontrolom tehnoloških oligarha, interfejs kojem smo povjerili naš odnos prema svijetu iskočiće iz naših džepova i stopiće se s nama, da bi ispunio naše želje i prije nego smo ih uspjeli i formulirati.”
Na pitanje hoće li umjetna inteligencija jednog dana moći objasniti kako donosi odluke, tehnolozi odgovaraju da se to nikada neće dogoditi, a da će se modeli pokazati pouzdanim i vjerodostojnim. U knjizi postoji odličan primjer sa dostavljačima robe, koji više nemaju nikakav dodir sa ljudima: komuniciraju isključivo preko aplikacije. Ne znam je li ko vidio ljude koji rade za glovo – izgledaju kao duhovi. Aplikacija daje zadatke, upravlja poslom i ocjenjuje performanse. Ako nešto zapne, “aplikacija donosi zaključke i iznosi sud. Zdrav razum i senzibilitet ljudskog bića - ne igraju. Dostavljač se, ako ima puno sreće i strpljenja, može obratiti pozivnom centru, koji možda nije ni u istoj zemlji, i tamo će naći utjehu u nekom ljudskom biću, jednako nemoćnom, kao što je i sam.” To sam doživjela jednom previše u vrijeme Covida u Bruxellesu: aplikacija je, ne zna se zašto, blokirala kreditnu karticu, banke su bile zatvorene, a avionske karte se isključivo plaćaju kreditnom karticom. Mogla sam samo lupati glavom o zid.
Da Empoli objašnjava da će se u vrlo skoroj budućnostu “liječnici, računovođe i odvjetnici morati pridržavati uputa umjetne inteligencije i opravdati svako nepredviđeno ponašanje. Samo će najmoćniji imati malu marginu za manevriranje, a i to – ne zna se koliko dugo.”
Iako mislim da je “Vrijeme grabljivaca” briljantna knjiga, ne znam da li nam je da Empoli zaista nešto otkrio: često se sjetim onog kratkog filma sa SFF-a, kad se vozač, igra ga Leon Lučev, zaljubio u glas sa GPS-a koji mu u vožnji pokazuje pravac, i knjige Tatiane de Rosnay (autorice knjige “Zvala se Sarah”, po kojoj je snimljen film sa Kristin Scott Thomas “Cvijeće sjene” 2020), u kojoj je, u našoj bliskoj budućnosti, opisana nadmoć umjetne inteligencije, nakon što je Paris sravnjen sa zemljom. A lik, pored vlastite bračne partnerice, zdrave-prave - živi sa balonom u obliku ženke u prirodnoj veličini.
U vrijeme grabljivaca, ravnoteža do sada poznatog svijeta više ne postoji. Filozofija magova tehnologije se zasniva na strašnoj, nesputanoj želji da se napravi kaos. “Red, oprez, poštivanje pravila su anatema za one koji jure, lomeći sve redom, prema devizi FaceBooka”.
Kotačići u algoritmu
Da Empoli knjigu završava polukomičnom realnom epizodom o zakrčenom prometu u općini blizu Parisa. Promet je reguliran Googleovom aplikacijom Waze, koja sugerira najbliže rute u realnosti i omogućava da se dobije na vremenu, izbjegavajući gužve. Iskusni 50-godišnji predsjednik općine, nezadovoljan situacijom zbog neopisive gužve i zastojā, ustanovio je da se Waze oslanja na rad kartografa volontera, koji klasificiraju različite vrste cesta i pomažu aplikaciji da razvije nijansirano razumijevanje teritorijalnog konteksta. Nije teško uočiti: “Opet je Kruna prisvojila javnu imovinu i pretvorila je u privatnu dobit.”
Predsjednik općine je uspio dobaciti do ljudi koji rade za Waze, “adresu koju svi poznaju, koja ima stotine milijuna korisnika, milijarde prihoda, dubok upliv na život u gradovima i regijama cijele planete Zemlje. Ali, ako treba razgovarati sa nekim, nema nijedan jedini službenik u Francuskoj, pa čak ni broj telefona na koji se čovjek može obratiti.” Nakon što ništa drugo nije bilo učinkovito, predsjednik je upotrijebio “nuklearno rješenje: medije”. I stigla je ljubazna delegacija podređenih iz “generalnog zapovjedništva” u Amsterdamu, zabilježila sve što je rečeno i otišla bez traga. Predsjednik općine je shvatio da su oni samo kotačići u algoritmu. A neopisiva gužva je ostala.
Yoshua Bengio
Kad su nedavno, povodom izlaska ove knjige, da Empolija pitali koga bi predložio za lik na novčanici od 20 eura, odgovorio je: “Rimljanku Sofiju Corradi (1934-2025), koja je izmislila i inicirala program Erasmus. Na povratku sa studija prava na sveučilištu Columbia u Americi, njene diplome nisu bile priznate. Njena dugogodišnja borba je proizvela europski program razmjene studenata. Bilo bi lijepo na novčanicu staviti ženski lik, jer nas to razlikuje od onoga što se dešava danas u svijetu, od grabljivaca. Trump ne bi stavio ženu na svoju monetu, Putin vjerojatno još manje, a ni Xi Jinping. U našoj ideološkoj ofanzivi bi trebalo biti usredsređen i na to, dakle - Sofiju Corrado.” I po tome je da Empoli jedinstven.
U kinima na Balkanu uskoro počinje igrati film “Mag iz Kremlja”, snimljen na temelju istoimene knjige Giuliana da Empolija, dobitnice Velike nagrade Francuske akademije za roman. Toplo preporučujem. A film dođe k’o maksuz bonus.
