Gisèle Pelicot

Stvar je toliko nevjerojatna, da ne znam odakle početi, mada je Oslobođenje septembra 2024. pisalo o aferi, nazvanoj po mjestu događanja: Općina Mazan, na jugu Francuske, ima 7.000 stanovnika. U lokalnoj policijskoj postaji, Gisèle Pelicot (1952) je slučajno saznala da ju je muž, s kojim je bila 50 godina u skladnom braku, rodila troje djece i stekla unučad, deset godina silovao, nakon što ju je prethodno podvrgavao narkoticima.

Osjetila se kao da se sudarila sa brzim vozom. Najteže je bilo djeci objasniti šta je njihovoj majci radio njihov otac, skupa sa muškarcima koje je organizirano pozivao da je siluju i snimao.

Niko nije oslobođen

Tužiteljstvo u Avignonu, a ne Gisèle, podiglo je optužnicu zbog teškog silovanja i drogiranja. Priprema za suđenje je trajala četiri godine, suđenje je počelo septembra 2024. i trajalo tri mjeseca. Glavnoosumnjičeni, muž Dominique (1952), osuđen je na maksimalnih 20 godina. U zatvoru su se isti dan našli i saučesnici, njih 50, starosti od 22 do 70 godina. Niko nije oslobođen. Na snimcima je zabilježeno da su u silovanju učestvovala barem 72 muškarca. Neki su umrli, a neki nisu mogli biti identificirani.

Zašto je Pelicot podvođenja i silovanja vlastite žene snimao i arhivirao najopskurniji je dio labirinta poremećenosti i patologije i tema za psihijatre. Da nije, najvjerojatnije ga niko nikada ne bi otkrio. Rabotu nije naplaćivao. Kad je Gisèle prvi put pregledala snimke, shvatila je: “On me je na svoj način ubio. Ti ljudi siluju mrtvu osobu, ja sam pod totalnom anestezijom.”

U Rječniku fantazma, perverzija i drugih ljubavnih praksi ne postoji kategorija koja bi mogla definirati Pelicota. On je između somnofilije (seksualni odnos sa uspavanom osobom, koja se može probuditi) i nekrofilije (seksualni odnos sa lešom). Pelicot oscilira između ovo dvoje. “Smatramo da ponašanje i prakse Pelicota primijenjene na njegovoj ženi pripadaju nekrofiliji, što podrazumijeva erotsku privlačnost leša, više nego somnofiliji”, ekspertsko je mišljenje psihijatra Paula Bensussana.

Pelicot je bio savršeno svjestan opasnosti u koje je dovodio svoju ženu, jer ju je, kao odan muž, pratio na brojne neurološke i ginekološke preglede, kojima se Gisèle podvrgavala. Nakon drogiranja nije se sjećala ničega, imala je višesatne praznine u vremenu, koje ničim nije mogla dozvati. U strahu od nasljedne bolesti i Alzheimera, obratila se neurologu, koji je konstatovao da, ako je Alzheimer, Gisèle ne bi mogla biti svjesna toga. Ni druga dva specijalista nisu mogli ustanoviti zašto Gisèle tako često i dugo spava i osjeća se umrtvljeno i odsutno. Od ginekoloških problema se nikada nije izliječila. Pelicot ju je pokušao razuvjeriti da ne ide kod liječnikā, da ne bi uplašila djecu, a jedini je znao razlog. Sva ironija pregledā, kad liječnici nisu uspijevali uspostaviti dijagnozu pacijentici (niko nije pomislio tražiti pregled krvi), koja je vodila savršeno uredan familijarni život, pokazuje koliko je njegov “zločinački model” bio savršen. Kao da je nakon kolosalne krađe, provalnik otpratio vlasnika banke u policiju, da prijavi slučaj i pomogne u otkrivanju počinitelja i šteta.

Psihijatri navode da je “nekrofolija vrhunac perverzije”. Kategorija je u samom vrhu devijantnih praksi. Stručnjak Daniel Zagury ocjenjuje da “nekrofilu više ne prijeti ženska želja, nije suočen ni sa kakvom opasnošću, beživotno tijelo mu je na milost i nemilost”. Pelicotova video-arhiva od 2011. do 2020. pokazuje da ga je uzbuđivalo drogirano, inertno tijelo vlastite žene, doživljavao je vrhunac, kojeg je snimao, a posebno se naslađivao da je nudi drugima. Kamerom je dokumentirao spektakl, čiji je bio i scenarista i redatelj.

Pelicotov cilj nije bio novac. Radi se isključivo o njegovom vlastitom zadovoljstvu. Pravosudni sustav je identificirao 72 njegova sljedbenika. Bez mogućnosti da se precizno odredi, broj silovanja je veći od 200. Zagury konstatuje da je “Pelicot šef orkestra simfonijskog silovanja. Snimao je da bi sačuvao trag o događajima, grandioznim u njegovim očima. Možemo govoriti o činovima nekrofilije sa ogromnim amplitudama”, uvjeren da je afera Mazan, u smislu kulminacije, “remek-djelo zločina”. Njegova manipulacija je potpuna. Pelicot je žrtvu pretvorio u najboljeg saveznika: prije odlaska u policiju 2. novembra Gisèle je uvjerila muža da će biti uz njega. U Komesarijatu, na prvom ispitivanju, poručniku Laurentu Perretu tvrdi da je njen muž vrijedan povjerenja, brižan i lojalan čovjek i brani ga. Uvijek je mislila da opasan čovjek mora biti brutalan: njen muž nije bio.

Nakon prvog saslušanja policija savjetuje da Gisèle ne ostane sama: Pelicot je ostao u pritvoru, a ostali osumnjičeni, njih desetine, bili su na slobodi.

Otkriveno je više mobilnih telefona, brojeva i pseudonima upotrebljenih da kandidate dovede kući. Pelicot je organiziran, metodičan predator, nezabilježen manipulator, nesagledivo perverzan, opsjednut apsolutnom kontrolom tuđeg tijela. Kandidate je okupljao preko svoje aplikacije.

Na sudu nije htio “pasti” sam. Ocijenio je, u neprestalnoj računici, šta je korisnije za njega, da je poželjno da se pojavi sa svojih 50 sličnomišljenika, svih društveno-profesionalnih kategorija, bolje nego sam.

Nekad se pravdao, a nekad postavljao na najudaljeniju distancu od bilo kakvog kažnjivog djela. Istražiteljima je rekao: “Nisam znao da se seksualni čin bez suglasnosti bračne partnerice može okvalificirati kao silovanje. Za mene je silovanje uzeti nekoga silom.”

Mada negira, otkriveno je da je Pelicotova meta bila i kćerka Caroline. Pronađene su fotografije drogirane kćerke, u majčinom donjem rublju, a snimio je i obje snahe, jednu pod tušem, drugu u kupatilu. Unučicama je predložio da se igraju doktora. Pelicot tvrdi: “Nisam ih pipnuo. Familija je svetinja!” Predstavio se izvan svake moralne dileme i dao stručnjacima “paradoksalno uznemirujući utisak lagodnosti” u takvom kontekstu, pretendujući da teži normalnom, ili hipernormalnom ponašanju, a dokumentovao je da je svaki djelić tijela svoje žene deset godina i stotinama noći nudio rukama, spolovilima i sekretima tolikih nepoznatih muškaraca. Daniel Zaguri pretenduje da je “takva osobnost izvan i dobra i zla”.

Niko u policiji nije sa njegovim ponašanjem povezao afere koje su se dogodile u blizini Parisa i njihovog prethodnog mjesta stanovanja, kad je mlada žena, Marion, napadnuta i uspavana eterom. Niko nije povezao ni sa slučajem Sophie Narme, kad je mlada agentica za nekretnine silovana i ubijena decembra 1991, u zaprepašćujuće identičnim okolnostima. Niko nije obratio pozornost kad je u XV arondismanu u Parisu lažni agent elektrodistribucije (kod koje je Gisèle radila cijeli život), navodno došao provjeriti mjerilo i dvanaestogodišnju djevojčicu omamio eterom. A 2010. je bio uhvaćen da olovkom, na kojoj je kamera, snima ispod suknji žena. Prošao je sa neznatnim posljedicama: 100 eura globe. Na tome se stvar završila. Da se policija pravovremeno udubila u slučaj, možda se ova monstruozna decenija perverzije, silovanja i zluradosti ne bi dogodila.

Na dan izricanja presude, prepuna čekaonica sudnice je bila Babilonska kula novinara. Preko 300 profesionalaca, 80 iz inostranstva, uživo su, na svim jezicima, prenosili kraj vanserijskog suđenja. 50-orica muškaraca je osuđena zajedno sa Pelicotom. Poslije se jedan žalio, tvrdeći da je on žrtva, a ne krivac: za njega je silovanje nasilan seks na parkingu. U ponovnom procesu je, umjesto prethodnih devet, osuđen na deset godina. “Kažu da su to obični, prosječni ljudi: sigurno nisu. Oni su došli sa čvrstom namjerom silovati ženu.”

Nedavno je neka gospođa Gisèlei rekla: “Znate šta je problem s vama? Niste ni depresivni, nemate ni samoubilačke tendencije.” Javnost očekuje da bi “prava, dobra žrtva” morala biti drugačija. Gisèle nije plakala, ostavljala je dojam da je njena patnja minimalna, a prava žrtva bi se trebala stropoštati i odustati od borbe.

Javno suđenje

Gisèle je o svom životu i užasu kojeg je preživjela, na 230 stranica, skupa sa spisateljicom Judith Perrignon, napisala knjigu koju je nazvala “I životna radost”. Izašla je 17. februara. Za kratko vrijeme postala je junakinja borbe protiv nasilja nad ženama. Knjiga je istovremeno objavljena na 22 jezika: njemački, engleski, italijanski, španjolski, portugalski sa verzijom za Brazil, holandski, grčki, katalanski, danski, norveški, slovački, češki, slovenački, litvanski, mađarski, poljski, švedski, turski, japanski i korejanski. Tiraž francuskog izdavača iznosi 150.000. Autorica naglašava da nije žrtva i da nije ikona feminizma, nego osoba koja je tražila da suđenje bude javno. Do te odluke je sama došla nakon četiri godine iščekivanja suđenja, da bi, kako je formulirala spisateljica Michelle Perrot (1928), “probudila duhove”.

Htjela je da javnost vidi lica silovatelje u njenoj spavaćoj sobi, otkrije njihov identitet i da sramota promijeni adresu. Traženjem da suđenje ne bude iza zatvorenih vrata javnost je saznala njihove imena i profesije. “U sudnici je žrtva silovanja uvijek sumnjiva i nužno kriva. Pored mene tako nisu bili osumnjičeni, nego su oni postali žrtve, a ja kriva.” Odvjetnici silovateljā su bili bijesni zbog njene neočekivane odluke. Pokušali su je destabilizirati. Opisala je kako su optuženi insistirali, uprkos snimcima, dokaznom materijalu i činjenici da nisu dobili pristanak za seksualni čin, da je nisu silovali, jer je njen muž bio prisutan. “Pelicotova ruka je držala moj mlohavi vrat da pomogne gadu da ugura penis u moja usta. Na njegovom prstu je sijao vjenčani prsten, dok je stavljao spolovilo stranca u moje. Obojica su bila u sudnici.”

Njen pravni tim ju je pripremio na takvu vrstu suđenja, jer je trebala pregledati snimke silovanja, koje do tada nije vidjela. “Nisam pokušavala spasiti obraz, ni poštediti majku ni suprugu, koja sam bila. Ta supruga nije vidjela ništa, vjerojatno nije mogla, nije znala zaštititi djecu. Ležala je skoro mrtva pred nama, na tri velika ekrana, i na drugom u susjednoj prostoriji otvorenoj za javnost, sa istaknutim upozorenjem da je pristup zabranjen maloljetnima, a da se osjetljivim osobama preporučuje napustiti salu.” Silovanu osobu nije prepoznala, izgledala je bez duše i svijesti, mrtva.

Na suđenju, koje je pokazalo sa kako teškom patologijom je bila u braku, sve je djelovalo kao da je ona optužena, a u sali 51 žrtva. Citirala je dr. Bensoussana: “Pelicot je bez empatije, narcisoidni perverznjak, koji je razvio skoro sve oblike parafilije: voajerizam, seksualni sadizam, sklonost ka odnosima dominacije i podređenosti, nekrofiliju, fetišizam i kandolizam, devijantnost koja se sastoji u sticanju seksualnog uzbuđenja gledajući partnera sa drugima.” Precizirao je da je rascjep ličnosti bio takav da bi introspekcija bila naročito teška.

Izlasku knjige je prethodila impresivna promotivna kampanja u svijetu, nikada viđena za neku francusku knjigu: Gisèle Pelicot se zatekla na stranicama New York Timesa, Der Spiegela, El Paisa, BBC je snimio s njom intervju, Le Monde je objavio, kao svjetsku pretpremijeru, isječke iz knjige, koje Oslobođenje donosi u nastavku. Gisèle je na naslovnici British Voguea, pozvana je u francuski centralni dnevnik u 20h. Do prije godinu i pol dana, potpuno anonimna osoba, odlikovana je francuskom Legijom časti, britanska kraljica Camilla joj je osobno pisala, a peticiju, kojom se za nju traži Nobelova nagrada za mir, potpisalo je 200.000 ljudi. Za petak, 20. februara, na sceni Royal Festival Halla, na specijaloj večeri, najavljeno je njeno obraćanje, a dijelove knjige čitaju glumice Juliet Stevenson i Kristin Scott Thomas. Knjigu u zvučnoj verziji na engleskom, sa nazivom “Himna životu”, snimila je britanska oskarovka Emma Thompson. Nakon Londona, Gisèle će prisustvovati predstavljanju u Hamburgu, Berlinu, Munichu, Madridu i Barceloni, a početkom marta putuje u Italiju, Kanadu i New York.

Vjerujem da je bivša gospođa Pelicot unekoliko prevaziđena događajima. Radni vijek je započela kao daktilografkinja i cijeli život bila tajnica u elektrodistribuciji EDF. Njena knjiga je riječ rezervirane i diskretne osobe koja je naročito malo govorila (za sve vrijeme suđenja govorila je ukupno 4 minute) i stekla status ikone protiv svoje volje. Na suđenju nijednom nije podigla glas, a dva puta nije izdržala i izašla je. Danas bi budućim studentima prava, koji će jednom braniti nekog optuženog, rado poručila: “Predano branite vašeg klijenta, ali poštivajući žrtvu. Ona nije ništa kriva.” Iako je medicinski vještak na suđenju iznio da Gisèleino tijelo trpi, “to su refleksi bola”, jedna odvjetnica je, gledajući snimke, primijetila da drogirana Gisèle pomiče karlicu: “Znači, uživa u odnosu.” Gisèle je izašla iz sudnice. Drugi je rekao da ima “silovanja i silovanja”. Treći se nije mogao načuditi što elegantna dolazi na suđenja. Jedan od optuženih je na pitanje zašto je to uradio, izjavio: “Bio je period Covida, na tržištu nisam našao bolje, pa sam se poslužio onim što je bilo u ponudi.” To je drugi put da je Gisèle izašla iz sudnice.

Knjiga poziva na zajedničko razmišljanje o prevenciji, dokumentovanju i priznavanju žrtava. Postavlja i pitanje: koliko ovakvih kriminalaca nikada ne budu otkriveno?

Citiram je: “Sramota je prva riječ koju izgovore sve žrtve silovanja. Postoji dvostruka patnja, zločin koji se dogodio i osjećaj krivice zbog onoga što se dogodilo. Osjećaj potpune samoće je užasan. I strah da bude svedena samo na silovanje. Žrtva potpuno izgubi samopouzdanje.”

Pročitala sam dijelove knjige, koja autoricu otkriva javnosti, često zluradoj i nezdravo radoznaloj. Upoznajem je: dostojanstvena je, jednostavna, ne očekuje suosjećanje ni divljenje. Ne izražava ni mržnju ni ljutnju, a nije izbjegla preteške teme: traume iz djetinjstva, ljubav sa Pelicotom s kojim je podijelila pola stoljeća života, grupna zlostavljanja koja joj je priređivao barem deceniju, i nakon otkrića užasā - raspad njihove familije. Nastoji sačuvati uspomenu na ono što je bilo dobro i zdravo, jer: “Ako mi se iščupa 50 godina mog života, znači da nisam postojala. Znači da sam mrtva.” Na posljednjem ispitivanju na suđenju, Pelicot je rekao da je htio “pokoriti nepokorenu ženu”. Gisèle je uvijek radila, bila finansijski neovisna i znala je reći ‘ne’. Smatra da je u tom odgovoru Pelicot htio reći da nije mogao realizirati sve svoje seksualne fantazme.

“Rublje koje sam nosila na snimcima je bilo upravo ono koje sam odbijala kupiti. Podvrgavanje kemijskim sredstvima je bio odgovor na moje odbijanje. Čovjek sa kojim sam vjerovala da živim nije bio u sudnici.”

“Predmet ovog suđenja je kultura silovanja”, rekao je Gisèlein odvjetnik u završnoj riječi. Jedan od sinova se na kraju u sudnici obratio tati, gledajući ga u oči: “Uvijek si govorio da je mama svetica. Ti si sotona.” Na dan izricanja presude, ujutro ju je nazvao policajac Laurent Perret, koji je prvi priveo Pelicota zbog snimanja ispod ženskih suknji, septembra 2020, da kaže da će je čekati na izlasku iz suda: “Biće mi čast obezbijediti vašu sigurnost.” Novinarima je izjavila da joj nije žao što se suprotstavila zatvorenom ročištu, u suprotnom bi “žalila cijelog života”. Ovaj sudski proces je tako postao povjesni. Trebalo se suočiti sa neumoljivim očima podozrivosti, sumnjičavosti, koje su na svaki način tražile da dokažu da je bila svjesna i da je uživala u seksu. “Sada je na cijelom društvu da razmisli i da se promijeni. Ostaću ono što jesam, bez mržnje, nesposobna suprotstaviti muškarce ženama, jer vjerujem da smo stvoreni skladno živjeti zajedno. Sve dolazi od vaspitanja, poštivanja i pozornosti prema drugom. Vjerojatno ću razočarati poneku aktivisticu.”

Godinu dana nakon medijatizacije ovog slučaja, u Kanadi je objavljena istraga pod naslovom “100 muškaraca spremnih imati seks sa ženom koja spava”. Četrdeset osam sati nakon publikacije oglasa na stranici za upoznavanje, od više od 100 muškaraca koji su prihvatili, samo su se trojica potrudila provjeriti pristanak žene. Na ovo Gisèle odgovara da je silovanje kemijskim podvrgavanjem univerzalan fenomen. U Lilleu je otkriveno da je desetak muškaraca silovalo sediranog petogodišnjeg dječaka, u Njemačkoj se saznalo da postoji lokalni Pelicot. Nakon Mazana, na aplikaciji Telegram je razotkrivena skupina od 70.000 muškaraca koji su razmjenjivali recepte za kemijsko podvrgavanje. To govori o muškarcima, njihovoj seksualnosti i viđenju žene. Svaki dan se otkrivaju afere u kojima je kemijsko podvrgavanje sredstvo nasilja. To je i pokazatelj da borba na individualnoj razini može doprinijeti rješavanju zajedničkog, univerzalnog problema.

Mir i radost

Gisèle je “mali vojnik sreće”, sva okrenuta ka radosti življenja na koju misli da ima pravo. Naravno da ima pravo. Svi imamo pravo, ali odakle, nakon svega, i u 74. godini, energija i kapacitet za radost – ostaje potpuna misterija. Njena životna radost i elan su savršena osveta svima koji se je zloupotrijebili.

Supružnici Pelicot, nakon što su skupa došli u Komesarijat, 2. novembra 2020, više nikada nisu razgovarali ni bili sami oči u oči. Gisèle nije mogla s njim komunicirati, jer se na suđenju obraćala predsjedniku suda, u strahu da, ako bi gledala u njega, ne bi uspjela reći ono što namjerava. Danas misli da je zbog njihove familije neophodno razgovarati s njim i upitati zašto je to sve uradio i izdao ih. “Trebaju mi odgovori. On mi ih duguje. Razgovaraću sa čovjekom za kojeg sam vjerovala da sam se udala. Ako još postoji, odgovoriće mi. A ako ga već dugo nema, ako je od njega ostala samo patologija, svemoć i manipulacija, osjetiću. Kako god bude, idem naprijed. Taj susret neće biti jednostavan, neće biti slabost, nego će biti zbogom. Neophodna etapa za moj oporavak.”

Gisèle je odbila biti žena žrtva, ponovno je pronašla svoj mir i radost. Srela je čovjeka u kojeg ima povjerenja i s kojim vjeruje u optimističnu budućnost. Zaljubljeni su kao tinejdžeri. “Jer ako ne volim, bezdan će pobijediti i nisam ništa.” Tek na tome joj čestitam.

Naša suradnica Nada Zdravič je priredila prevod isječka iz knjige “I životna radost” Gisèle Pelicot, objavljen u Le Mondeu 12. februara 2026.

Tog jutra nisam čula da telefon zvoni. Sjedila sam na tribinama teniskog igrališta. Charlize je trčala za svakom lopticom, Clémence (druga unučica) i ja smo ju pratile pogledom. Na telefonu se pokazao propušten poziv. Nepoznat broj. Pozvala sam kasnije. “Dobar dan, zvali ste me?” Čovjek se predstavio: poručnik Laurent Perret, Komesarijat Carpentrat. “Saslušali smo vašeg muža. Prije nekoliko tjedana. Znate li o čemu se radi?” Rekla sam da znam, muž mi je sve ispričao.

(To je jesen 2020. Dominique Pelicot je uhvaćen da snima ispod suknji tri gospođe u prolazu, u kabinama za probu u supermarketu Leclerc. Policija je zaključila da je slučaj ozbiljan. On je to priznao ženi, uvjeravajući je da je bio “izgubio glavu”. Nakon zaprepaštenosti i gađenja, oprostila mu je, pod uvjetom da ode na konsultacije kod psihologa. Vjerovala je da se policijski poziv odnosi na taj problem, prvi te vrste u njihovom braku.)

Kao krpena lutka

Moj je odgovor odjekivao u meni kao pobjeda, transparentnost i povjerenje u srcu starog para. Dodala sam da živim 50 godina sa tim čovjekom i da mi nikada ništa ponižavajuće nije uradio.

– Kad se vraćate? - 21. oktobra. Mogu doći do vas u Komesarijat čim se vratim. – Ne, ne, imamo mnogo posla, Dođite 2. novembra sa mužem.

Dakle, stigao je 2. novembar… Samo što smo se prijavili na ulazu, kratko ošišan čovjek se nagnuo prema nama sa ograde na prvom katu.

- Prvo ću razgovarati sa gospodinom Pelicotom, onda sa gospođom, dobacio nam je.

To je bio Laurent Perret. Dominique se popeo ne osvrnuvši se, u svojoj neuparenoj jakni. Malo kasnije se pojavio policajac i dao mi znak da uđem. Popela sam se lakim korakom, misleći da ću tamo zateći Dominiquea. Nije bio u prostoriji. Laurent Perret mi je rekao da sjednem preko puta njega, ali na popriličnoj udaljenosti od njegovog stola, tako da sam mogla skinuti covid-masku. Čovjek nasuprot mene je bio visok, sav u jednom komadu, velikog lica i širokih ramena. Savršeno je inkarnirao autoritet, ali je ipak u njegovom načinu ponašanja prema meni bilo nečeg blagog i opreznog. Odmah sam se počela izvinjavati zbog onoga što je uradio moj muž. Naveo me je da se predstavim, kako se zovem, datum i mjesto rođenja. 7. decembar 1952. u Villingenu, u Njemačkoj. Djevojačko ime: Guillou. Ime roditelja: Yves Guillou i Jeanne Prot.

Pitao me je kako smo se Dominique i ja sreli, odgovorila sam da je to bilo kod sestre moje majke, jula 1971, i dodala da je to bila ljubav na prvi pogled. Pitao me je kako bih opisala osobnost mog muža. – On je dobronamjeran i brižan. Super tip, zato smo i danas zajedno.

Pitao je da li nam dolaze prijatelji. Odgovorila sam da nam dolaze redovito. A kad me je pozvao da mu opišem tip večeri kod nas, rekla sam mu da nema rutine, da nismo mali starčići. Pitao me je kad idem spavati i je li to u isto vrijeme kad i moj muž i da li spavam popodne. Bila sam iznenađena njegovim pitanjima.

- Praktikujete li zamjenu partnera?

Više mi ništa nije bilo jasno. Čula sam samu sebe kako odgovaram da ne, nikada, koji užas, čula sam se kako mucam da zamjena partnera za mene nije zamisliva. Da ne bih podnijela da me neko drugi dotakne. Da mi trebaju osjećaji. Pitao me je da li mislim da do te mjere poznajem muža da mi ništa ne bi mogao sakriti. Odgovorila sam potvrdno.

- Pokazaću vam fotografije i video snimke koji vam se neće dopasti.

Osjetila sam u njegovom glasu više od neugodnosti, neobičnu mješavinu opasnosti i zaštite. Obavijestio me je da je Dominique pritvoren zbog teškog silovanja i ubrizgavanja štetnih supstanci (hipnotika i sedativa). Mislim da sam se rasplakala. Približila sam se njegovom stolu.

Ponovno sam stavila masku. Izvadio je fotografiju i pružio mi je. Neka žena sa podvezicama. Leži na boku. Neki muškarac leži pored nje i penetrira je.

- Ovo ste vi na fotografiji.

- Ne, to nisam ja.

Izvadila sam naočale, a on drugu fotografiju. Ista žena na leđima i istetoviran čovjek pored nje.

- Ovo ste vi.

- Ne.

Nisam prepoznala likove. Ni tu ženu. Imala je tako upale obraze. I usne tako mlohave. Kao krpena lutka. Treća fotografija. Čovjek je nosio džemper vatrogasnog uposlenika. Nisam čula šta mi je policajac govorio. Ili prije će biti da sam čula, ali me se nije ticalo. To je bilo kao udaljeni eho nečijeg glasa.

- Ovo je vaša spavaća soba. Zar ovo nisu vaše noćne lampe?

- Pa šta? To nisam ja na fotografijama, nepokretna na tom krevetu. To je fotomontaža. Djelo nekoga ko je nešto zamjerio Dominiqueu...

Policajac je izustio brojku. Pedesettri muškarca su bila kod nas u kući da bi me silovala. Tražila sam vode. Usta su mi bila utrnula. U uredu nam se pridružila psihologinja. Mlada žena.

Daleko sam, iako smo u istoj prostoriji. Ona mi ne treba. Sigurna sam u moju sreću. U našu sreću. Uskoro 50 godina braka i još uvijek jasno vidim naš susret. Njegov osmijeh. Njegov stidljiv pogled. Njegovu loknavu kosu do ramena. Njegov mornarski džemper. On će me voljeti.

Moj se mozak zaustavio u uredu tog policajca Perreta.

(Gisèle Pelicot se iz Avignona povukla na otok Ré i oktobra 2022. saznaje da je njen bivši muž umiješan i osumnjičen u dva druga predmeta, koja je istraživala jedinica za neriješene slučajeve u Nanterreu: pokušaj silovanja agentice za nekretnine i ubojstvo jedne druge, devedesetih godina.)

Kad je te večeri zazvonio telefon, bila sam sklupčana na kauču, imala sam gripu. Jesen je bila hladna i vlažna na otoku Ré. Oklijevala sam odgovoriti, bio je nepoznat broj. A digla sam slušalicu. Na liniji je bio policajac koji se predstavio. “To je u vezi sa vašim mužem.” Klimnula sam glavom, kao da želim reći – da, policija me zove uvijek u vezi sa mojim mužem. Ne, nije riječ o predmetu koji je u toku, precizirao je sugovornik. Radio je u jedinici za neriješene slučajeve u Nanterreu, odmah mi je rekao, i mogla sam pretpostaviti da se podiže nova oluja, Nanterre – to je daleko od Avignona, a jedva sam razumjela. Ali svaka riječ koju je izgovarao tog oktobra 2022. je cijepala moj život. Govorio je o starim neriješenim slučajevima, jednom pokušaju silovanja, i o ubojstvu, devedesetih. Dao mi je imena žrtava, ali ih nisam zapamtila. Obavijestio me je da je Dominique glavni osumnjičeni za oba zločina. To je bilo nestvarno. Kao da je to isfiltrirala gripa. Bila sam skamenjena, nesposobna ustati, ionako u grču na kauču. Tako da se nisam morala boriti da se ne stropoštam, kad je dodao da je Dominique nekoliko tjedana prije priznao pokušaj silovanja.

Nelagoda policajaca

Dva tjedna nakon telefonskog poziva, dva policajca iz Nanterrea su me ispitala u Žandarmeriji Saint-Martin-de Ré. Osjetila sam njihovu nelagodu. Strah da će gnusnom dodati neizrecivo, bojazan da će me dokrajčiti. Kao i u pogledu tolikih drugih, vidjela sam njihovo iznenađenje što sam na nogama. Gripa je bila prošla. Bilo mi je bolje. Vraćale su mi se otpornost i snaga. Slušala sam pozorno: Sophie Narme, 23 godine, agentica za nekretnine. Bila je drogirana eterom, silovana, zadavljena i izbodena nožem, decembra 1991, dok je pokazivala stan u 19. pariškom arondismanu. Osam godina kasnije, maja 1999. jedna mlada žena, čiji je identitet zaštićen, također je upala u zamku za vrijeme posjete jednom stanu. Borila se, sakrila se u plakar i čovjek je otišao.

Poslije je prepoznala Dominiquea na fotografijama. On je negirao, ali je zahvaljujući DNK otkriven i priznao je. Tvrdio je da nema ništa sa ubojstvom Sophie Narme. Policija nije imala nijedan element, jer su njene službe izgubile uzorke mlade ubijene žene. Ali istražitelji nalaze da ima previše sličnosti u metodi i metama kod obje agresije… Istraga koja je otvorena govori drugačije: seksualni predator u lovu. Mlade djevojke pretvorene u mete. Nisam mogla disati. Torzo mi se ukočio. Raspadala sam se, iščašena. U jednom trenu tijelo bez glave juri za idejom da sam ga mogla spasiti od njegovih demona. U drugom, proždirana stidom, glupa žena koja je pustila da je izmanipulira.

(Nakon što je upoznata sa cijelim dossierom o silovanjima, Gisèle Pelicot je u proljeće 2024. odlučila odustati od zatvorenog ročišta na suđenju u septembru 2024. na Kaznenom sudu u Vauclauseu, u Avignonu. To je značilo da će sav dokazni materijal, video snimke i fotografije preko pedeset silovanja moći vidjeti svi koji prisustvuju suđenju).

Želudac mi se grčio. Redovito sam ostavljala stranice da bih prodisala. Od datumā mi je bilo zlo: sjećala sam se trenutka prije, i onog poslije, mjestā gdje smo bili, šta nam se dešavalo i kako sam vjerovala da smo sretni. To je bilo na moj rođendan, ovo je bilo na Novu godinu koju smo, jednom, proveli sami, to je bilo dan nakon odlaska djece. Prijatelj me pitao: “Kako je tvoje tijelo moglo podnijeti sve to?” Čuti da mi se postavlja to pitanje bez odgovora je bilo uroniti u užas, ali i vidjeti ga kako se udaljava, čuti sebe kako govorim da sam preživjela. Bila sam spremna suočiti se s njim. Moji odvjetnici mi nisu skrivali da je organizacija suđenja i za njih bila neuobičajena i vanserijska: 51 optuženi. 50 muškaraca i onaj koji je bio moj muž. Krdo i Dominique.

Njega sam jedva čekala da vidim pred sobom. A oni - bojala sam se njihovog broja. Toliko da me je, sve više, kad bi se zatvorila vrata sudnice, koja bi me trebala zaštititi od znatiželjnih pogleda i njihovih komenatra - to brinulo. To bi me ostavilo samu suočenu s njima. Zatvorilo bi me s njima. To je bilo nejasan i osjećaj kojeg je teško artikulirati, nisam o tome govorila ni sa kim, ali što se suđenje više približavalo, sve više sam se zamišljala kao zatočenica njihovih pogleda, njihovih laži, njihovog kukavičluka i njihovog prezira. Teške optužbe su im visile nad glavama, dokazi kao nikada. 50 muškaraca u sudnici je bila masa. Njihov glas bi sigurno nadjačao moj. Njihova ramena, jedno uz drugo. Kao zid ispred mene. Da im nisam činila uslugu? Da ih ne štitim, zatvarajući vrata sudnice?

Niko ne bi znao šta su mi uradili. Nijedan novinar ne bi bio tamo da zapiše njihova imena pored njihovih zločina.

Nijedan nepoznat čovjek neće doći zuriti u njih, pitajući se po čemu se prepoznaje silovatelj među susjedima i kolegama, a očito je da ih je tako lako regrutovati. I naročito, nijedna žena neće moći doći i sjesti u salu, da bi se osjećala manje usamljenom.

Ako ja nisam ništa primijetila, onda se to sigurno dogodilo i drugima. Dakle, pod budnim okom sudaca biću samo ja, moja djeca i Antoine et Stéphane (Gisèlein pravni tim), suočeni sa hordom uduplanom sa njihovih 45 odvjetnika… Nakon sedam tjedana suđenja više me nije bilo strah. Čak sam ispravila suca, rekao je da govorimo o “scenama seksa”, a radilo se o silovanju. I rekla sam da nema ‘silovanja i silovanja’, kako se usudio tvrditi jedan odvjetnik. Rekla sam da se u sali osjećam da sam u koži optužene, naspram 51. žrtve.

Nisam tražila riječi. Brusile su se u sudaru sa njihovim. Nahranjene i zagrijane zahvaljujući gomili ljudi, koja je svaki dan bivala veća i pratila me do sudnice. Oslanjala sam se samo na svoju snagu i vjerojatno na zaborav. Ali ta gomila više nije mogla podnijeti zaborav, taj način koji život ima da nas siječe, da nas ostavi same, sa našom nepriznatom boli. Ta gomila me je spasila.

Ona je za mene bila, i ostala, obavijajuća i utješna prisutnost. Ali ona oko mene iscrtava i zabrinjavajući lanac podzemnih drama od kojih sam vidjela samo dio koji se pokaže, došao na suđenje svijetu u kojem mi živimo. Lica su mi se ukazala jasnije, likovi koji ne blijede s vremenom.

Pripremila sam nekoliko bilježaka, riječi koje sam izgovorila prvi put u životu: “Svaki dan mi se zahvaljuje za moju hrabrost, ali to nije hrabrost, nego želja i odlučnost da se promijeni ovo društvo, patrijarhalno i seksističko.”

(Prevela: Nada Zdravič)