Genocid kroz pravo i historiju: Studija Enisa Omerovića otvara ključna pitanja

Etiologija modernog pojma genocida, kao terminus tehnicus, ukazuje na stare korijene u antičkom tkivu, kao terminus ex turpi causa/nečasne okolnosti/, kada postepeno dolazi do izgradnje prava na rat /ius ad bellum/, dok srednjovjekovlje definitivno izgrađuje ius in bello - prava na vođenje ratovanja ili pravila ratovanja, što donosi početke prvih oblika međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Konstrukciju modernog pojma genocida ustanovio je 1944. godine Poljak Rafael Lemkin (1900-1959), a Generalna skupština Organizacije Ujedinjenih nacija rezolucijom broj 260A, od 9. decembra 1948. godine, prihvatila i uvela u međunarodno pravo.

Nacionalne naočale

Od tada pa sve do danas historiografija je prepuna rasprava o genocidu egipatskog faraona nad jevrejskim narodom (prema Bibliji), krstaša nad muslimanskim stanovništvom Bliskog istoka, španjolske kraljice Izabele nad Mavarima i Jevrejima, francuskih kraljeva nad katarima i hugenotima, nad Indijancima Sjeverne i Južne Amerike, sve do savremenih rasprava o Jasenovcu, genocidu u Armeniji, Vijetnamu, Kambodži, do Bosne, Ruande, ISIL-a i Gaze. Tome su doprinijele i različite izvedenice osnovnog pojma - od kulturocida, ekocida, politicida, sociocida, urbicida i femicida, ali i različite interpretacije sa biološkim, antropološkim, rasnim i sociološkim aspektima, do sadašnjih rasprava o vidljivim propustima međunarodnog prava u zaštiti čovječanstva uopće.

Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda 2002. godine, u članu 6 propisuje da se genocid vrši u namjeri uništenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, što je i danas vidljivo, ali sa različitim “nacionalnim” naočalima! Podsjetimo da je Sud, za genocide u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija u Srebrenici, oglasio odgovornim jedan pravno-politički entitet unutar države Bosne i Hercegovine, a to su organi entiteta Republika Srpska, o čemu govori i najnovija studija “Genocid nad Bošnjacima - međunarodnopravna analiza”, mladog autora Enisa Omerovića.

Recenzenti su prof. dr. Vedad Gurda, prof. dr. Ajdin Huseinspahić i doc. dr. Sedad Dedić

Autor studije je dr. Enis Omerović, vanredni profesor Međunarodnog krivičnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici i gostujući predavač na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji odnedavno vrši i dužnost dekana Pravnog fakulteta u Zenici. Rođen je 1981. godine, završio sarajevski Pravni fakultet, magistrirao u Glasgowu, a doktorirao u Zenici, pod mentorstvom prof. dr. Vesne Grotić Crnić sa Riječkog sveučilišta. Autor je tri knjige i oko 70 naučnih i stručnih radova, a dvije godine je proveo kao predavač Međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Princ Sultan University u Rijadu, Saudijska Arabija.

Knjiga je posvećena svim žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini, s nadom i uvjerenjem da će sjećanje i pamćenje biti štit protiv zaborava, kako autor kaže u uvodu, štampana je prošle godine u Hrvatskoj i izazvala je živo interesovanje naučne javnosti. Knjiga je strukturirana na zamašnih 446 stranica, sa ukupno 412 bibliografskih jedinica, sa predgovorom dr. Merise Karović-Babić o historijskom kontekstu genocida nad Bošnjacima. Uz bogati uvod (strana 35-53), autor prelazi na dio posvećen Međunarodnim obavezama za države i međunarodne organizacije iz Konvencije o genocidu (53-94), sa posebnim naglaskom na dva posebna režima odgovornosti: krivična odgovornost pojedinca i međunarodnopravna odgovornost države (95-99).

Radnje izvršenja (actus reus) genocida su analizirane kroz ubistva, nanošenje fizičkih povreda, seksualno nasilje, do prisilnog premještanja djece (99-162), uz definiranje pojma zaštićene skupine (163-169.). Posebno su obrađene dvije odrednice: znatnost i značajnost - zahtjev za uništenjem znatnog i značajnog dijela skupine (175-191), uz namjeru za fizičko-biološko uništenje skupine, zasebno je obrađeno i etničko čišćenje, te sličnosti genocida i zločina protiv čovječnosti (191-210). Autor pozorno analizira kategoriju specifične namjere (mens rea) genocida kroz sudsku praksu (211-254), te plan ili politiku izvršenja genocida (255-274). U završnom dijelu autor se vraća Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, tzv. sigurnim zonama UN-a u Bosni i Hercegovini, te izvršenju genocida na području Srebrenice, uz analizu postupka revizije presude, te završne faze - poricanja genocida (275-410). U zaključnim promišljanjima Omerović ističe dvije dimenzije ove rasprave; onu teorijsku - namijenjunu stručnom dijelu javnosti, i onu stvarnu sa obilježjima počinjenog genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

Neostrašćena analiza

Ova studija dr. Enisa Omerovića je značajna kako za domaću pravnu struku, tako i za javnost uopće, jer na razložan i neostrašćen način analizira činjenično stanje utvrđeno presudama Tribunala, prati primjenu međunarodnog prava na takvo utvrđeno stanje i analizira elemente presude. Ona je tim značajnija što se danas upravo međunarodno pravo nalazi na svojevrsnoj raskrsnici, izloženo brutalnom napadu velesila, kada je dovedena u pitanje i njegova opstojnost, a kamoli primjena na nekadašnje mirno rješavanje sukoba u svijetu, što nam se danas čini utopističkim. S druge strane, upravo stručna analiza presuđene kategorije genocida u praksi međunarodnog Tribunala je itekako dragocjen materijal za budućnost i ustava svim negatorima i stručnjacima koji bi ga sveli na “grozan ratni zločin”, koji su, zaboga, vršile sve strane!

Evo svježeg primjera: Jeste li znali da u Beogradu postoji ustanova časnog naziva Muzej žrtava genocida?

Krasno, reći ćete! Izraz poštovanja žrtvama nije nikad dosta! U Muzeju osnovanom još 1992. godine sa adresom Trg Nikole Pašića 11, Beograd, Srbija, stoji napisano da je osnovan “radi trajnog sećanja na žrtve genocida nad Srbima... muzej se može baviti i genocidom nad Jevrejima, Romima i pripadnicima drugih naroda i nacionalnih manjina” (velikodušno, nema šta!). O žrtvama utvrđenog i presuđenog genocida iz komšiluka ni riječi! Eto zašto je dragocjena knjiga Enisa Omerovića.