Gdje su nestali pravda i odgovornost?

U prošlonedjeljnom izdanju New York Timesa od 11. jula 2025. godine, objavljen je esej gostujućih autora, internacionalnih eksperata Dunje Mijatović i Kenetha Rotha sa naslovom “Zakon nije dovoljan da zaustavi ratne zločine”. To je u suštini jedan odličan tekst objavljen u povodu 30 godina najsmrtonosnijeg masakra u Europi od WW2, gdje je na primjeru pravde za Srebrenicu problematizirano jedno od najvažnijih pitanja današnjice: zašto zakoni i presude Internacionalnog haškog suda, kao i presude drugih sudova, nisu bili dovoljni da spriječe poricanje genocida i obustave izvršavanje najgorih ratnih zločina.

Autori su na osnovu iskustava Srebrenice pisali o nastanku i reperkusijama novog fenomena – ograničenosti i neuspjeha sudskih presuda za genocid koje nisu, kako je očekivano, potaknule šire, društvene procese priznavanja zločina i eliminiranja mržnje, koja je do njih dovela. Esej Mijatovićke i Rotha suočava čitaoce New York Timesa sa paradoksalnim činjenicama: umjesto opadanja, svjedočimo porastu negiranja genocida, umjesto odricanja od ratnih zločinaca, svjedočimo fanatičnom slavljenju njihova djela, umjesto smanjenja nasilja, svjedočimo njegovom opasnom rasplamsavanju, umjesto normalnog, živimo u abnormalnom stanju svijeta.

Ovaj paradoks modernog sudstva da presude za najteže zločine izazivaju neočekivano suprotan efekat, rast isključivog nacionalizma, autori elokventno potkrepljuju na primjeru neuspjeha presude za genocid u Srebrenici.

“Danas je negiranje genocida u Srebrenici sramotna politika Republike Srpske, većinski srpskog dijela Bosne i Hercegovine gdje su se ubistva dogodila. Osuđene ratne zločince neki javno slave. Nedavni nastavni plan i program historije za osnovne škole prikazao je Mladića i Karadžića kao heroje, a izostavio njihove osude. U susjednoj Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić također odbacuje termin genocid uprkos osudama Međunarodnog tribunala i paralelnoj presudi Međunarodnog suda pravde.”

Uprkos uspjehu kojeg je u svom radu postigao Tribunal za bivšu Jugoslaviju kao i Međunarodni krivični sud za Ruandu, u oba slučaja dešava se, međutim, isti neuspjeh presuda i saglasno tome, autori upozoravaju kako to obeshrabruje smisao svih budućih krivičnih gonjenja počev od budućeg suđenja za Gazu, pa do suđenja za zločine u Demokratskoj Republici Kongo.

Dunja Mijatović i Kenneth Roth napisali su tekst “Zakon nije dovoljan da zaustavi ratne zločine”

-

“Majke Srebrenice, kao najsnažniji glas istine, suočavaju se sa uznemiravanjem i prijetnjama dok istrajno i strpljivo čekaju da njihovo društvo - i njihove komšije - priznaju šta je učinjeno njihovim voljenima”, a u isto vrijeme u “Ruandi svaka javna kritika diktatorske vladavine osuđenog Kagamea - može biti put do zatvora”.

Nada čovječanstva u obnovu snage sudskih presuda danas je, međutim, dodatno snažno pogođena i duboko kompromitovana stajalištima predsjednika Trumpa u vezi sa sudbinom Gaze.

“Trump je pojačao ovo bezakonje nečuvenim nametanjem odmazde tužiocu Međunarodnog krivičnog suda koji je podigao optužnice protiv izraelskih zvaničnika, zajedno s nekoliko sudija. Time ne samo da se pojačava nekažnjivost za masovne zločine, već se i ometaju izgledi za trajni izraelsko-palestinski mir.”

Sa Trumpovim pojačavanjem bezakonja započinje nova epoha predominacije modela poricanja genocida i urušavanja posljednje nade u svrhovitost zakona da ispuni osnovni cilj i osigura pravdu za žrtve.

“Srebrenica je trebala biti model za odgovornost nakon genocida”, zaključuju autori i dodaju: “Umjesto toga, ona predstavlja studiju slučaja kako pravna istina, bez zvaničnog i društvenog priznanja, može samo ojačati i pospješiti isključivi nacionalizam.”

U tom kontekstu Mijatović i Roth se osvrću na dva ranija primjera internacionalne pravde, Nirnberški i Tokijski tribunal koji su se bavili procesuiranjem zločina WW2, a sa ciljem da potpunije sagledamo razloge neuspjeha presuda za genocid u Srebrenici, ali i u Ruandi.

Ova dva krivična gonjenja, u Nürnbergu i Tokiju, kojima je određena sudbina poretka zapadnog svijeta i mada “opterećena selektivnošću - ratni zločini pobjedničkih savezničkih snaga su ignorisani, denacifikacija je bila ograničena” uprkos svemu postavili su važan presedan - odgovornosti.

Međutim, na primjeru Srebrenice ovaj presedan odgovornosti, kao civilizacijsko naslijeđe Zapada je – nestao.

“Dok su se Srbija i Republika Srpska godinama izvinjavale, nijedna nije prihvatila presudu Tribunala - i obje nastavljaju veličati ratne zločince i negirati genocid, čak i 30 godina kasnije.”

Gdje, zapravo, autori vide izlaz iz ovog paradoksalnog stanja društva, što nude kao rješenje u izlasku iz pervertiranog svijeta koji slavi bezakonje, a postojeći i već napukli atlantski internacionalni poredak gura u sve dublji ambis?

Prijedlog za rješenje Mijatović i Roth vide u tome da, uz težnju za pravdom, vodeće nacije i internacionalne organizacije, moraju vršiti pritisak na državne i političke lidere da priznaju nedjela svojih vlada, pri čemu ne definišu vrstu i karakter ovog pritiska: da li su u pitanju ekonomske ili političke mjere i sankcije ili pak neke druge, kombinovane vrste pritiska.

Također, autori dodatno sugerišu i sljedeće potrebne političke korake kao što su: sistemsko kazivanje istine kroz obrazovanje i komemoracije, javna izvinjenja, reformu školskih programa, uklanjanje spomenika ratnim zločincima i podršku značajnom sjećanju...

No, sada slijedi naša najvažnija dilema.

Da li je sve to dovoljno kako bi se spriječili počinioci da prepravljaju narativ i da društva priznaju počinjene zločine sunarodnika i povrate presedan odgovornosti!? Ili, mnogo konkretnije: da li se, doista, pritiskom može dobiti čvrsta garancija za istinsko pokajanje i adekvatnu valorizaciju pravde koja bi rezultirala obuzdavanjem genocida i spriječilo njegovo poricanje!?

Suglasno dosadašnjim iskustvima pitamo se: nije li možda isuviše naivno vjerovati kako će primarno zapadni lideri ili zapadne organizacije izvršiti snažan pritisak na Vučića ako već decenijama prešutno tolerišu njegovu čvrstorukašku politiku koja, tobože, stabilizuje region i obuzdava ruski i kineski utjecaj na Balkanu?

Ova vizija Mijatovićke i Rotha o potrebnim političkim koracima kako bi se spriječili počinioci da prepravljaju narativ počiva na ispravnom uvjerenju da će pravda zaživjeti i utrti svoj put... samo ako se izvrše potrebne reforme, korekcije i učini neophodni pritisak izvana. Međutim, autori su propustili da se pozabave korijenom problema u poricanju genocida. A ovaj korijen je u – teritorijalnoj ekspanziji, neokolonijalizmu i zauzimanju tuđih teritorija radi izgradnje nekog, tobože, novog, ljepšeg svijeta.

Ako dobro razumijemo prave razloge Trumpove odmazde za glavnog tužioca ICJ-a i poricanje genocida u Gazi, onda nalazimo kako iza svega stoje neki drugi, viši, ciljevi - transformacije tuđe zemlje u novi divni svijet.

Dakle, iza neuspjeha presuda za genocide bilo u Srebrenici, Ruandi, a sutra, po svemu sudeći, i Gazi, ne stoji u tolikoj mjeri kulturna i mentalna distorzija jednog društva, mitologija čiste rase, koliko teritorijalne pretenzije političkih lidera i njihove ambicije za stvaranjem velikih država ili novih vrlih svjetova.

Dunja Mijatović i Keneth Roth ovim tekstom u New York Timesu ipak su uspješno, preko pitanja presude za Srebrenicu, otvorili neka od najživljih i najtežih pitanja modernog doba – kako vratiti izgubljene civilizacijske tekovine i spriječiti prepravljanje narativa o zločinima u vremenu nad kojim se nadvija avet bezakonja.