(FOTO) U zagrljaju Durmitora: Dragulj koji obara s nogu

Kuća kojoj se planinari redovno vraćaju, jednom ili više puta godišnje, i prošlog vikenda bila je ispunjena srcima koja brže i drugačije kucaju pri pogledu na nepregledne ljepote njenih šuma, jezera i stjenovitih masiva. Ko jednom očima upije bar tračak Durmitora, redovno mu u zagrljaj hita.

Pogled na gorske oči

Dok se odraz prvog vrha kojem smo se uputili oslikavao u tirkiznoj boji ledničkih talasa, na obali Cenog jezera, zatezali smo svoje gojzerice i provjeravali ruksake. Samo jedan pogled prema zaobljenoj stijeni bio je dovoljan da se izazov prihvati i koraci upute prema Malom međedu.

- Pred nama je zahtjevna, ali i izuzetno lijepa dionica, kazao je Edo Mulić, vodič PD Borašnica iz Konjica i pozvao ekipu da ga slijedi stazom koja se u početku protezala duž jezera, a potom odvojila u borovu šumu.

Dogovor je kretati se umjerenom brzinom, sa kratkim pauzama svakih 45 minuta. Duži odmor planiran je na prvom vidikovcu, odakle pogled pada na polaznu tačku, ali sa suprotne strane i mnogo veće visine. Sedam je sati ujutro, a naši koraci puni samopouzdanja i odlučnosti grabe zemljanim stazama i na trenutke se zaustavljaju pored neodoljivih borovnjaka i grmova šumskih jagoda. Zelena idila borove šume pravila je hladovinu prvih dva sata kretanja, a potom nas izvela na travnatu poljanu ukrašenu klekom i ponekom stijenom. Rastom nadmorske visine, travnate površine prelaze u kamenite, a pred očima umjesto zelenih, nižu se bijelo-sivi pejzaži.

Prvi umor polako nam je usporavao korake, što je bio znak da je vrijeme za pauzu i lagani doručak. Pogled na gorske oči i obalu na kojoj smo nabacili ruksake i napravili prva kuckanja štapovima, jutarnjem obroku daje posebnu čar. Smješteno na 1.416 metara nadmorske visine, Crno jezero nam je izgledalo daleko i mirno, ali jednako privlačno i veličanstveno.

Kratki predah i pogled prema sedlu kojem se trebamo uputiti bili su dovoljni da nas podignu na noge i pokrenu prema teže pristupačnim terenima. Štapove pakujemo u ruksake, a ostatak puta se rukama pridržavamo za stijenu ili sajlu i pažljivije gazimo svaku narednu stopu. Mic po mic, stižemo do prvog vrha naše dnevne ture, gdje sretni i zadovoljni spuštamo stvari i prepuštamo se ljepotama prostranstava, koja se otvaraju sa 2.223 mnv. Radost uspona na vrh Mali međed podijelili smo sa planinarima iz Zagreba.

- Već deset godina dolazimo na Durmitor i popeli smo skoro sve vrhove, kazao nam je jedan od članova PD Runolist i pokazao da će svoje kretanje nastaviti do dva vrha Velikog međeda, što je bio i naš plan, ali i produžiti do vrha Terzin Bogaz.

Ta se ideja dopala i dijelu naše ekipe, pa su im se odlučili pridružiti i na tom dijelu planine. Jedni na sjevernom vrhu Velikog međeda, drugi na južnom vrhu Velikog međeda, a treći na Terzinom Bogazu, planinari iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske pravili su fotografije kojima će dopuniti riznice svojih uspona.

- Jutros smo oko 7 pošli sa obale Crnog jezera i nakon 5 sati hodanja i nekoliko pauza, 11 planinara PD Borašnice iz Konjica popelo je tri planirana vrha, a neki i četvrti, koji se nalazi na 45 minuta od nas, referisao nam je vodič Edo Mulić i dodao da je uspon i kondiciono i tehnički bio veoma zahtjevan.

Uspon i kupanje

S obzirom na to da je dan dug, nije bilo potrebe da se žuri nazad, pa je i pauza prije obaranja nadmorske visine bila prilika da se napune baterije i još jednom sa 2.287 mnv, koliko je visok Veliki međed, upije očaravajuća ljepota kojom Durmitor zrači. Povratak je bio lakši. Staza nas je vodila stjenovitim grebenom koji se pružao suprotnom stranom u odnosu na onu kojom smo se popeli i lagano spuštala korake prema travnatim predjelima.

Ulazak među stabla borovine značio je da do šuma talasa ima još dva sata hoda i da ćemo stići na kupanje u tirkiznoj vodi Crnog jezera. Osvježenje na kraju puta bila je zaslužena nagrada za umorna stopala.