(FOTO) Simfonija u Sinju
S izložbe
Dva vrhunska umjetnika, dvije ugledne muzejske ustanove i jedna stvarno famozna izložba. Muzejski hit ove sezone u Hrvatskoj. Postav kakav se rijetko viđa. Pod visokim pokroviteljstom predsjednika Republike Zorana Milanovića u srijedu, 24. prošlog mjeseca, u Sinju je otvorena velika izložba “Vanja Radauš i Stipe Sikirica – dijalog učenika i učitelja”. Govori o dvojici slavnih umjetnika, međusobnom uvažavanju, povjerenju, univerzalnoj energiji istinskog arta i prijateljstvu kao izvoru snage i nadahnuća.
Briljantna djela
Izložba je rezultat suradnje Gradske galerije Sikrica u Sinju i Gradskog muzeja Vinkovci, gdje se čuva najveći dio umjetničke ostavštine jednog od najistaknutijih i najoriginalnijih umjetnika Hrvatske i Jugoslavije 20. stoljeća, kipara, slikara, pjesnika, sudionika Narodnooslobodilačke borbe (NOB) u 2. svjetskom ratu, sveučilišnog profesora, akademika Vanje Radauša (Vinkovci, 1906 – Zagreb, 1975). Ovo je premijera Radauševih remek-djela u Sinju. Ima i ekskluziva. Uz čuvene skulpture pokazani su nedovoljno poznati virtuozni crteži, zatim grafičke mape, među njima i slavna mapa linoreza “Mi pamtimo” koju Radauš radi u partizanima 1943, za koju piše i uvodni tekst, a koju se jako rijetko može vidjeti na svjetlu dana, te dijelovi serijala Flora Croatica.
U postavu je isto tako slavan Radaušev kiparski ciklus “Krvavi fašnik” (1965) koji je u cijelosti izložen, kao i radovi iz ciklusa “Panopticum croaticum” (1961) za koji teoretičari danas tvrde da je životno djelo ovog umjetnika. U postavu su i radovi Stipe Sikirice iz ranog “Alkarskog ciklusa” (1962) u kojem je po obradi forme prepoznatljiv utjecaj profesora Radauša. Izloženo je briljantnih gotovo stotinu djela, od toga 87 dolazi iz vinkovačkog Muzeja.
Kako ističu priređivači, osnovna zamisao i nit vodilja je osvijetliti umjetničke linkove između Vanje Radauša u čijoj klasi Stipe Sikirica (Jabuka kraj Sinja, 1933) diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1958, završava poslijediplomske studije i ostaje šest godina suradnik u Radauševoj Majstorskoj radionici na zagrebačkom Zmajevcu. U to vrijeme Radauš stvara neke od svojih najpoznatijih kiparskih ciklusa kao što su “Tifusari” (1959) i “Panopticum croaticum” koji posvećuje tragično preminulim značajnim ličnostima iz hrvatske povijesti (August Cesarec, A. G. Matoš, Vatroslav Lisinski, Ivan Goran Kovačić i dr).
Ono što najviše intrigira priređivače izložbe u Sinju jest utjecaj profesora Radauša, njegov način promišljanja arta i života, na učenika, kasnije suradnika i prijatelja Sikiricu. Za autore sinjskog postava pogotovo je impresivno njihovo veliko prijateljstvo koje traje sve do kraja Radauševog života. Ispada da je to nikad do kraja ispričana priča. Ili priča za sva vremena.
Ovu krajnje inspirativnu muzejsku storiju realizirala je ekipa kustosa Dragana Modrić i Ana Žanko iz Gradske galerije Sikirica i Zoran Šimunović iz vinkovačkog Muzeja. Taj kustoski tim ujedno je i dokaz istinitosti poznate izreke da samo ljudi koji se vole prave dobre filmove. Ovdje, to je uspješna međumuzejska suradnja, a kako se rodila ideja o izložbi, samo za čitatelje Oslobođenja objašnjava Zoran Šimunović. Kaže da s kolegicom Modrić iz Sinja surađuje dugi niz godina: “Tako da smo se odlučili da radimo ono što znamo najbolje raditi, a to je da zavirimo u naše depoe. Kao kustosi i čuvari kulturne baštine, naš poziv nije samo da čuvamo i kontroliramo uvjete tog čuvanja, nego da izvučemo artefakte na svjetlo dana i stvaramo priču o onome što je duboko zakopano. Ono što je bitno za grad Sinj je Sikirica, ono što je bitno za grad Vinkovci je Radauš, i mi smo kao prijatelji i kolege zaključili da su oni profesor i učenik, i da bi bilo jako dobro i korisno da ih povežemo i napravimo priču oko toga”.
Priča ide ovako: Vanja Radauš studira od 1924. do 1930. u Zagrebu na Umjetničkoj akademiji, diplomira u klasi Ivana Meštrovića, studije nastavlja u Parizu. Od 1932. član je Udruženja umjetnika Zemlja, grupacije mladih slikara, kipara i arhitekata angažirane na političkom planu u progresivnom duhu, s kojom izlaže sve do policijske zabrane 1935. Angažman Vanje Radauša nije bio nimalo salonskog tipa, kod njega su zaista umjetnost i život bili jedno i međusobno se preplitali, pišu kroničari (jer su umjetnost i život jedno, rečenica je iz Manifesta Zemlje, op. a). Izradio je ciklus crteža Dance Macabre o temi stradanja u Španjolskom građanskom ratu (1936-1940).
Od prve samostalne izložbe snažno socijalno intonirane u zagrebačkom Salonu Urlich 1939. do odlaska u partizane 1943, prošle su samo četiri godine, notiraju kroničari. Kao što je Goya slikao strahote rata, tako je i Radauš bilježio rat i njegove učinke, zaključuju. Radauš je autor niza spomenika borcima NOB-a u kojima artikulira patnju i žrtvu. Radauš ih osobno pamti, a ono najosobnije viđeno i zapamćeno iskazuje ciklusom skulptura “Tifusari”, ocjenjuju tumači njegovog djela.
Radauš predstavlja Jugoslaviju na izložbi svih izložbi Bijenalu u Veneciji (1950), od 1947. član je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), od 1945. redovni profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kipar pjesništva – pjesnik kiparstva, tako Radauša nazivaju likovni kritičari. Uz rad u mediju skulpture, piše poeziju i romane (“Let u bezdan”, “Vihori u virovima”, “Requiem za tifusare” i dr). Piše u ritmu nabacivanja gline, tvrde čitači i tumači, poput pjesnika koji su pisali u ritmu jazza. Paralelno stvara profinjene akvarele, među najboljim ikad viđenim na likovnoj sceni, radi i ogroman crtački opus nevjerojatne strasti i snage, čiji se dio može vidjeti sada i u Sinju.
Kustos Zoran odgovara na pitanje što su sve izvukli iz paučine muzejskog depoa: “Imamo veliku zbirku Radauševih radova. Njega ima svugdje, ali najveći dio je kod nas. U fundusu Muzeja grada Vinkovci imamo 1.308 djela Vanje Radauša. Količinski najviše su to crteži i grafičke mape, kao i 24 skulpture koje su u našem vlasništvu. Mi smo izvukli sve skulpture i dopremili ih u Sinj. Ono što je perfektno radio, to su skulpture u vosku, imamo jednu, ali njezin transport je vrlo rizičan tako da je ta vrijedna skulptura ostala u Vinkovcima”.
Šaltamo se u Sinj. Kustosica Dragana Modrić, ujedno i ravnateljica Gradske galerije Sikirica, za Oslobođenje kaže: “U našem dugogodišnjem radu istraživanja i prezentiranja umjetničke ostavštine Stipe Sikirice često nam je iskakalo ime Vanje Radauša kao umjetničke i ljudske veličine koja je značajno utjecala na Sikiričin stvaralački put. Vremenom nam se logično i prirodno nametnula ova izložba”. Dalje kaže: “S obzirom na to da je Radauš slovio kao iznimno kontroverzna i konfliktna ličnost, zanimljivo je da je Stipe Sikirica ostao najdulje od svih polaznika njegove Majstorske radionice, čak šest godina. Za tih šest godina, Radauš je radio nekoliko ciklusa, između ostalih i ‘Tifusare’ i ‘Panopticum croaticum’, ali te veze se nikad nisu iščitale u njihovim umjetničkim opusima, izložbom smo htjeli staviti naglasak i na te biografske poveznice, ali i na njihove međusobne umjetničke utjecaje”.
Kustosica kaže da ima dosta tih zanimljivih poveznica. Nabraja. “Ono što nam je na prvi pogled bilo zanimljivo, to je da su i Stipe Sikirica i Vanja Radauš rođeni na isti datum, 29. travnja. Radauš 1906, a Sikirica 27 godina kasnije, 1933. Obojica dolaze s periferije: Radauš iz Vinkovaca, iz Slavonije, a Stipe Sikirica iz Dalmatinske zagore. Rođeni su obojica u prvim desetljećima 20. stoljeća, i obojici je djetinjstvo obilježeno iskustvom rata, bilo da je riječ o 1. ili 2. svjetskom ratu.” Otkriva također, kako ističe, zanimljivu poveznicu s rijekama. “Radauš uvijek spominje Bosut, kaže da je od ilovače koju je izvadio iz rijeke Bosut napravio svoju prvu skulpturu. Kad smo čitali njegovu biografiju, vidjeli smo tu snažnu poveznicu sa svojim zavičajem, s Bosutom. Jako je slična situacija i sa Stipom. Tako se i Sikirica uvijek vraća na svoju Cetinu, isto tako se sjeća da je prvu skulpturu napravio od drveta breze koja raste uz rijeku Cetinu.”
Iako i jedan i drugi cijeli svoj daljnji umjetnički put nastavljaju u Zagrebu, vlastiti zavičaj im ostaje stalna inspiracija. “I jedan i drugi su i profesori na Akademiji i dekani Akademije u dva navrata, ne vraćaju se u zavičaj na način da dugo tamo žive i provode vrijeme, ali im je zavičaj stalna inspiracija, opsesija zavičajem traje i kad stvaraju svoju umjetnost.” Ukazuje na jednu od najvećih poveznica: Stipe Sikirica svoju prvu javnu skulpturu iz 1957. koja se nalazi u Sinju “Žena na izvoru”, a koju Sinjani nazivaju Luca, oblikuje na način da iz ruku žene izlazi voda. “To je tipologija u kojoj se spaja skulptura i fontana, česma, a to je upravo tipologija koju uvodi Vanja Radauš. Nedaleko od Sinja, u gradu Trilju postavljena je njegova ‘Djevojka s vrčem’ koja je isto skulptura-česma”, otkriva kustosica.
Pitam Draganu što o svemu kaže gospodin Sikirica? “On je jako zadovoljan što smo postavili izložbu, nažalost, zbog zdravstvenog stanja i svih ovih velikih vrućina nije bio u mogućnosti prisustvovati otvorenju. Ali je iznimno sretan što je izložba postavljena, što smo uspostavili ovu suradnju s Vinkovcima i što se afrirmira rad njegovog učitelja.” Pričali su, naravno, o Radaušu. “Rekao mi je da ga doista vežu iznimno nježne emocije i sjećanja prema Vanji Radaušu, da se sjeća dana kada su mu javili da se Radauš ubio, to je i njega iznenadilo te 1975. godine. Kaže, kada je odlazio Vanja s Akademije, zovnuo je Stipu i rekao mu da bi volio da on bude njegov nasljednik, i doista, Stipe je nakon njega preuzeo Katedru na Akademiji, postaje profesor”, govori Dragana.
Stipe Sikirica, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih kipara, suosnivač je Likovne akademije u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini, gdje predaje kiparstvo od 1996. Od početka vjeran je figuraciji u kombinaciji s folklornim elementima zavičajne Cetinske krajine. Autor je brojnih skulptura, spomenika borcima u 2. svjetskom ratu, aktova, figura konja, spomeničke plastike u javnom prostoru Hrvatske i BiH. Proslavile su ga biste (Jure Kaštelan, Slavko Kolar, Nikola Šop i dr).
Ovaj veliki kipar stalno naglašava da su mu zavičaj, rodno selo Jabuka, triljski kraj, Sinj, Cetinski kraj i cijela Dalmatinska zagora bili i ostali nepresušna inspiracija. Nazivaju ga i kiparom Alke. Autor je Spomenika alkaru (1965), zaštitnog znaka grada Sinja, izradio je brončana vrata crkve Gospe Sinjske (1987), isto u Sinju, koja se smatra remek-djelom. Reljefni Štit velikog vojvode alkarskog, alkarski zlatnici i srebrnjaci također su djelo ovog umjetnika.
Knjige u ateljeu
I Radauš je oduvijek i zauvijek zaokupljen rodnom Slavonijom, ovo je vidljivo iz aviona. Istražuje i fotografira kulturno-povijesne spomenike Slavonije, objavljuje dvije fotomonografije. U kontekstu izložbe u Sinju ističe se da je Radaušev stvaralački opus najveći u povijesti hrvatske umjetnosti (radi se o tisućama djela), da je autor najvećeg broja javnih spomenika u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Dragana prepričava razgovor sa Sikiricom od prije nekoliko dana: “Stipe je rekao da je Radauš bio jedan od najnačitanijih osoba koje je upoznao, a on je prijateljevao s brojnim književnicima. Svaka knjiga koja bi došla u Zagreb, prvo je došla u Radaušev atelje. Način na koji je Radauš sklapao rečenice bio je nepogrešiv, uvijek se divio toj njegovoj jezičnoj čistoći, načitanosti, erudiciji”.
Zato je možda i bio na glasu kao kontroverzan, konfliktan i kompliciran, kažem kustosici. Zanima me kako kao kustosica gleda na izložbu o dijalogu profesora i učenika? Dragana odgovara: “Kako radimo stručna vodstva po izložbi, vidim da jako malo ljudi je uopće čulo za Vanju Radauša. To je strašno! Čuli su za Augustinčića, Meštrovića, a za Radauša, jednog od najvećih hrvatskih skulptora, nisu čuli. Poslije sam shvatila zašto je to tako. Zagrebačka kritika ga nije puno voljela i nije ga podržavala.” Izložba koju podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Grad Sinj dolazi sljedeće godine u Vinkovce. Muzejska galerija u Vinkovcima je u fazi obnove, ali nakon obnove ondje će biti predstavljena javnosti još obimnija i studioznija izložba o suradnji profesora Radauša i učenika Sikirice. A do tada, ako želite doživjeti divnu filmsku priču iz života i umjetnosti, ona je u Sinju sve do 28. ovog mjeseca. Zvuči poput najbolje simfonije.
