(FOTO) Sarajevo je bilo jedno od sretnih mjesta
Mojmilo
Kto je to, Što je to... biti Arhitekt
Arhitekt... kako to gordo zvuči!
Ove dvije parafraze Maka Dizdara i Maksima Gorkog govore mnogo onom ko želi i ništa onome ko ne želi znati.
Kada prosječan građanin kaže arhitekt, uglavnom se misli na osobu koja gradi pojedinačne kuće ili malo složenije objekte. Međutim, biti arhitekt mnogo je više od toga. Čitava lepeza znanja i oblasti koju arhitekt mora poznavati čine ovo jednom od najkompleksnijih i najzahtjevnijih profesija.
Borislav Ćurić/AUTOR!!
Da bi arhitekt mogao kompetentno razgovarati sa ljudima, od investitora do izvođača na terenu, mora posjedovati širinu, strpljenje i nadasve ljubav za profesiju.
Strast i želja
Da li ste ikada razmišljali kako je kompleksan i složen zadatak sagraditi novi dio grada, odnosno dati dom, smještaj ogromnoj masi ljudi, a da istovremeno svi oni budu bar donekle zadovoljni.
Zbog svega ovoga biti arhitekt objedinjuje mnogo više profesija negoli prosječan građanin zamišlja.
Ako ste jedan od ljudi koji treba da nastavi svoj život u novom dijelu grada i samim tim bivate, slijedom okolnosti, na neki način otrgnuti iz sredine u kojoj ste već sve upoznali, onda najveći zadatak i najveća odgovornost je kod onoga koji stvara novu sredinu i novi dio grada da taj prijelaz bude što bezbolniji i da imate barem jednu novu kvalitetu življenja.
Kada kažemo sve ovo, to prosječnom čitaocu na prvi pogled zvuči jako složeno i nerazumljivo, ali ustvari vrlo je jednostavno.
Ako imate dovoljno profesionalnog znanja i hrabrosti, onda pristupate ovom poslu mirno, akribično i savjesno, jer znate da se ne baš mnogo ljudi može igrati ovim stvarima. Kao i svaka igra, tako i ova podrazumijeva strast za dobrim, želju da se ide dalje i na kraju uvijek postoji rezultat.
Dobrinja
Da li ćete rezultatom biti zadovoljni i da li ćete doživjeti da ga vidite, umnogome zavisi ne samo od vas već od niza složenih društvenih i političkih okolnosti na koje često ne možete direktno utjecati, ali nekada, ako iznesete činjenicama i argumentima potkrijepljeno mišljenje o konkretnom problemu, oni koji odlučuju možda i čuju.
Citirat ćemo ovdje velikog švicarskog i francuskog arhitektu Le Corbusiera, rodonačelnika moderne arhitekture, koji je jednom prilikom rekao: “Ako uspijete investitore ubijediti i realizirati što ste zamislili za 30-ak godina i ako to zaživi za 50 godina, onda ste učinili pravu stvar.”
Nemaju svi gradovi tu mogućnost i privilegiju da se stvari i sve okolnosti gore nabrojane slože i da grad dobije šansu da se dalje kvalitetno razvija. Sarajevo je bilo jedno od tako sretnih mjesta gdje su se sve okolnosti poklopile i ovaj grad je dobio šansu da postane jedno od rijetkih mjesta koje je bilo organizator Zimskih olimpijskih igara.
Takva privilegija, kombinirana sa tadašnjim društveno- političkim sistemom, omogućila je da sada već oko 120.000 ljudi živi mnogo kvalitetnije nego do tada. Imati dovoljno prostornih mogućnosti i iznad svega finansijskim tokovima tadašnjeg sistema bilo je moguće pokrenuti ogromnu mašineriju koja će ovu zamisao, ideju i san pretvoriti u stvarnost.
Alipašino Polje
Ostvariti ovakav zadatak u nevjerovatno kratkom roku za ovu vrst posla bio je izazov, ali i pokretačka snaga da danas stanovnici četiri sarajevska naselja žive mnogo kvalitetnije nego što su živjeli prije toga.
Period o kojem govorimo bio je izuzetno plodan i u privredno-finansijskom smislu i mogao je dosegnuti do postavljenog zadatka.
Kada znamo sve ovo, onda moramo znati još jednu stvar, a to je da razvojem privrede i društva rastu i potrebe, odnosno želje i ambicije stanovnika postaju drugačije. Sve ovo bio je slučaj u Sarajevu u periodu prije Olimpijade i prilika da tada socijalistička, odnosno komunistička zemlja, bude organizator ovakvog događaja, poslužila je kao izvanredan katalizator razvoju grada Sarajeva.
Ovaj razvoj omogućila je i dijelom dirigirana privreda i tokovi novca koji u zemljama evropske kapitalističke provenijencije nisu bili zamislivi i mogući.
Sve rečeno ne bi bilo moguće da nisu postojali kvalitetni ljudski resursi i da takav posao mogu ostvariti samo više nego kvalitetno i temeljito obrazovani arhitekti.
Alipašin Most
Jedan od njih za kojeg, osim privatnih prijatelja, malo ko u novim dijelovima Sarajeva jeste ikada čuo, jeste arhitekt Milan Medić.
Ovaj čovjek je praktično skoro 40 godina živio svoj profesionalni san i doživio da ono što su bile ideje, crteži, dileme, skice, razgovori, žestoke polemike i izazovi, ima svoje ostvarenje u materijalnom smislu.
Put jedne arhitektonske ideje, od zamisli do materijalizacije, dugačak je, složen i pun neočekivanih preokreta koji su u slučaju Sarajeva uglavnom dali dobar rezultat i nove kvalitetne okoliše za život.
Kako na početku rekosmo, široka je lepeza arhitektonskog zanimanja i da bi doživio ono što je arhitekti Mediću pošlo za rukom, čovjek mora biti spreman da profesionalno, argumentirano, istovremeno djeluje na mnogo više nivoa nego što bi bilo ko mislio mogućim, istovremeno ne gubeći kontrolu nad cjelinom i držeći se osnovne ideje vodilje.
Da bi stanovnici, građani jednog grada, u ovom slučaju Sarajeva, mogli znati zašto stvari jesu takvim kakvim ih sada vide, obaveza i dužnost svakog stvaraoca je da ostavi pisani, sistematizirani trag o onome što je radio. Arhitekt Milan Medić, koji je knjigu “Niz ulica grad” dugo nosio u sebi, ostavlja nam dokument kojim svjedoči o tome kako nastaje i koliki posao je stvoriti novi dio, odnosno nove dijelove grada.
U ovom svjedočenju arhitekt Medić suvereno se kreće od područja i argumentacije prostornog planera, urbanističkog projektanta, pa sve do inžinjerskih detalja fizičke realizacije.
Alipašino Polje
Misliti istovremeno na niz faktora koji utječu na kvalitetu života u jednom novom naselju, podrazumijeva poznavati sve od inžinjerstva i konkretnog rada na realizaciji na terenu, preko geomorfoloških osobina zadatog prostora, do toga da, imajući u vidu broj budućih stanovnika, treba misliti na stvari od grijanja, saobraćaja u mirovanju, telekomunikacijskih potreba, pa do zadovoljavanja dnevnih, životnih, kulturnih i zdravstvenih potreba. Istovremeno gledajući u budućnost i ostavljajući dovoljno prostora za smještaj novih funkcija, koje u trenutku gradnje i stvaranja nisu ostvarive, arhitekt planer čini ovo mogućim, kao što je npr, tramvaj za Dobrinju i gle čuda, danas svjedočimo tome da realizacija tramvajske linije za Dobrinju i aerodrom postaje stvarnost, a sve to vremenom dovodi do neminovne integracije novih dijelova Sarajeva u jedno, neovisno o političkim okolnostima i pretpostavkama, koje, kao što reče veliki Le Corbusier, mogu biti za 50 godina drugačije nego danas.
Akribički pristup arhitekte Medića u detaljnim opisima realizacije pojedinih funkcija, sve do specifikacije namještaja u Olimpijskom naselju, čine da dašak prošlosti i sistema koji više ne postoji ponovo zaživi u nama koji smo živjeli taj sistem. Onom sistemu kojim smo živjeli poznajemo sve prednosti i mane, odnosno svjedočimo problemima koji, prelaskom na novi i insistiranjem na čisto tržišnom pristupu, ponovo otvaraju niz dilema i čine da život i okolnosti neminovno traže prilagođavanje novom.
Knjiga “Niz ulica grad”, ustvari, govori o nečemu što se prije modernog perioda podrazumijevalo, a to jeste da ulica živi i omogućava društvenu integraciju svih onih koji imaju pristup njoj.
Postavljanje individualnog motornog saobraćaja na rubnim područjima naselja čini da, uz neminovni rast integriranog zelenila, ulica ponovo postaje ono što je i prije bila, mjesto susreta i zajedničkog života.
Stavljajući u parter novosagrađenih zgrada sve moguće potrebe koje se pojavljuju u dnevnom životu jednog naselja, ovo još više čini ulicu ponovo živom i neminovnim mjestom susreta, razgovora i integralnog života, koji je nekada postojao u starijim sarajevskim kvartovima, a koji je, nažalost, iz ovog ili onog razloga bio prekinut.
Policentrični razvoj novih sarajevskih naselja Otoka, Alipašino Polje, Dobrinja, Mojmilo, pokazuje da vrijeme jeste vrlo bitan faktor razvoja pravog i nepatvorenog urbaniteta koji čini da nova naselja žive punim životom, ne zovući stanovnike da za svaku sitnicu jure u stari centar grada. Ovakav policentričan razvoj jedna je od osnovnih zamisli arhitekte Medića u planiranju novih dijelova Sarajeva i pokazuje se da je imao itekako pravo da strpljenje neminovno nosi sobom da doživimo ono što svi zovemo dobrom kvalitetom života. Razvoj Sarajeva opet nam pokazuje da uzimanje onoga što je dobro iz starijih dijelova i integracijom toga u nove dijelove, dobivamo mjesto dobrog življenja.
Milan Medić je planer, urbanista i arhitekt i u knjizi “Niz ulica grad” opisuje nastanak novih urbanih cjelina i naselja Otoka, Alipašino Polje, Dobrinja i Mojmilo, oslikavajaući njihov socio-kulturni i prostorni okvir.
Knjiga je organizirana u poglavlja koja sistematski prate proces urbanizacije Sarajeva u drugoj polovini 20. stoljeća, od formiranja planersko-urbanističkih koncepata, preko arhitektonskih i tehničkih rješenja do društvenih implikacija razvoja ove vrste stambenih naselja.
Milan Medić, arhitekta, autor knjige
Arhitekt Medić oslanja se na vlastita iskustva i dokumentaciju govoreći o urbanom planiranju kao složenoj disciplini. Pišući ovu knjigu, arhitekt Medić ima lični angažirani i autentični stil, kombinirajući tehničku stručnost sa refleksijama o prostoru i zajednici, čineći ovu dokument-knjigu posebno značajnom za one zainteresirane za urbani razvoj Sarajeva, arhitektonsku povijest i planiranje u društveno-političkom kontekstu bivše Jugoslavije.
Glas struke
Medićeva knjiga-dokument pruža vrijedan, stručan i nostalgičan pogled na urbano planiranje u Sarajevu. Govoreći o dvadesetogodišnjoj posvećenosti ovom poslu, arhitekta Medić još 1977. godine vizionarski i odgovorno upozorava: “Naselja će novih biti, al’ gradova zadugo biti neće...”, iznoseći rezime svoga 20-godišnjeg rada na formiranju novih naselja u Sarajevu, stvaranjem novih gradskih cjelina, arhitekt Medić pokazuje visoko moralni stav i poziva na odgovornost svih društvenih faktora da grad koji živi nisu samo nove zgrade, niti izgrađene fizičke strukture, ma kako kvalitetne one mogle biti, već one samo predstavljaju okvir za ono što bismo nazvali suvremenim rječnikom društveni softwer da počne da djeluje i time integrira stanovništvo, obične građane u ono što zovemo živim gradskim tkivom.
Ovaj proces traži svoje vrijeme i zahtijeva strpljenje, ali jednom kada ga počnete, neminovan je. I uprkos povremenim zastojima, problemima koji sa njim nemaju veze, već su prouzrokovani društveno-političkim okolnostima na koje planer niti može niti ima mogućnost utjecati, ali posjedujući profesionalno znanje jako dobro može odgovorne za ove oblasti na vrijeme usmjeravati i upozoravati na moguće probleme i zastoje, odnosno predlagati najjednostavnija planersko-inženjerska, kao i društveno-softverska rješenja problema koje on vidi unaprijed.
Hoće li njegovo mišljenje i sugestije biti uvaženi, najmanje ovisi o arhitekti planeru, inženjeru, već mnogo više o složenijem faktoru, a to su društveno-političke okolnosti datog trenutka.
Imajući na raspolaganju samo svoje konkretne elemente, planer, arhitekt inženjer sigurno vidi dalje i dublje kroz društvene strukture i politički sistem, jer ne razmišlja na način da svake četiri godine priča počinje iznova, već je koncentriran na jedinku, građanina, stanovnika i nastoji njemu dati kvalitet, a u kojem političkom okviru će se dati kvalitet ovaploditi, apsolutno je svejedno.
Oni koji ovo razumiju znači da vjeruju znanju i struci, te posjeduju kako moralnu tako i društveno-političku odgovornost prema velikim novčanim iznosima o kojima je riječ, ti ljudi nemaju problema kada treba čuti struku i uvažiti njeno mišljenje, naprotiv, najglasniji su zagovornici takvog pristupa.
Na kraju, ovako vrijedan dokument, lično svjedočenje, izlaganja i teze bazirane na stručnim argumentima, govore nam samo jedno, a to je, ako struka posjeduje kvalitet i drži se profesionalnih postavki, onda bilo kakva politika ove ili one vrste u ovom ili onom pravcu niti može, niti bi trebala negirati i zanemarivati preporuke struke.
U svojim zrelim godinama arhitekt Medić jedna je od osoba koje sebi mogu dopustiti da govore istinu i samo istinu, a da imajući moralno čist i jasan profesionalni put, svoja mišljenja ne prilagođavaju trenutnim političkim talasima i olujama, već znaju da će prije ili kasnije stvarnost potvrditi njihove ocjene, prijedloge, kritike i pokazati da ako znate svoj posao, za vaš glas će uvijek biti mjesta.
I za kraj, ja sam Borislav Ćurić Kokan, arhitekt i nepopravljivi Sarajlija.
