(FOTO) Proslava rođendana u gostima
Zagrebački salon vizualnih umjetnosti slavi 60. rođendan. Zagrebački salon je nacionalna izložba suvremenog stvaralaštva na polju vizualnih umjetnosti, dizajna i arhitekture. To je jedna od najtradicionalnijih takvih domaćih manifestacija, koja je osnovana 1965. odlukom Skupštine Grada Zagreba. Od 1975. na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline.
Na više od 20 mjesta
Najnovije izdanje posvećeno je vizualnim umjetnostima, a organizator je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU). Slavljeničko izdanje održava se pod nazivom “Koreografija za završnu liniju”. Riječ je o nazivu koncepta zagrebačkog kustoskog kolektiva KUĆĆA (Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović), koji je na poziv organizatora osmislio glavnu priču ovogodišnje manifestacije. Ovaj kustoski kolektiv ističe: Salon “izlazi na ulicu, kližući između rizika i igre, ulazeći u dijalog sa suvremenim režimom nesigurnosti – nesigurnim žudnjama, nesigurnim egzistencijama, nesigurnim budućnostima”.
Kustoski kolektiv poručuje: “Iskustvo svijeta transformirano je u mehanizam igre koja postaje sama sebi svrhom, koja traži sve veći ulog emocija, vremena i pažnje”. Kako navode, 60. zagrebački salon traži umjetničke odgovore na sljedeće teme: “Osobne optimizacije i nadogradnje, kronične dosade, neutažive žudnje, tehnološki induciranih kriza identiteta, rizičnih ulaganja u spekulativne financijske tokove, malverzacije i maksimalizacije dioničarske vrijednosti, podatkovnog generiranja subjektiviteta, namještanja igara, neprofitabilnih ulaganja u ekonomiju pažnje – prakse koje će javni prostor grada rastvoriti u poligon ludičke intervencije koje raslojavaju algoritmičko društvo rizika”.
Samo za čitatelje Oslobođenja drito idem po priču Martine Miholić. Martinu dobro poznaju čitatelji našeg lista, jer je riječ o talentiranoj i pametnoj profesionalnoj akademskoj umjetnici o čijim smo uspješnim izložbama dosad više puta izvijestili u subotnjem dodatku Oslobođenja Pogledi. Martina sada govori u svojstvu izvršne producentice aktualnog 60. zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti HDLU-a, upravo je ona osoba koja pomaže svojim kolegama da se što bolje predstave javnosti.
Prvo pitanje za Martinu glasi: Po čemu ćemo pamtiti rečenu Koreografiju za završnu liniju? “Ono što je izuzetno bitno naglasiti za ovogodišnji jubilarni Zagrebački salon je činjenica da je naš centralni prostor za izlaganje, zdanje Meštrovićevog paviljona, u cjelovitoj obnovi nakon potresa. Tako da je čitava organizacija bila izuzetno veliki izazov, gdje se nije željelo odustajati od kontinuiteta, čak bez imanja osnovnih uvjeta za organizaciju takve jedne goleme manifestacije, od prostornih do onih financijskih. Ne samo da je Salon bio izazov, nego zaista on još uvijek to jeste. Programi se dešavaju na nekoliko lokacija u Gradu Zagrebu, trudimo se raditi mala čuda. Sama činjenica da je Salon izmješten na brojna druga mjesta partnera, čini Salon ove godine drugačijim i izuzetnim”, kaže Martina.
Salon je svečano otvoren 7. ovog mjeseca u Oktogonu u centru Zagreba, nakon čega se otvorenje nastavlja u prostoru galerije Srpskog kulturnog društva (SDK) Prosvjeta, također u samom središtu grada, potom i na mnogobrojnim lokacijama diljem Zagreba. Performansi i site-specific intervencije (djela koja se rade za određeni prostor i u njemu; op.a) u sklopu službenog postava 60. zagrebačkog salona, osim u Oktogonu i SKD Prosvjeta, još se događaju na više od 20 mjesta, od pročelja Meštrovićevog paviljona i prostora placa Dolac, do Tunela Grič, Gradskog dramskog kazališta Gavella, Učiteljskog faksa, Bloka Badel, Kapele sv. Jurja... “Imamo stvarno puno lokacija”, konstatira Martina. Tako da... i jako popularni Meštrovićev paviljon je u gostovanju.
Podsjeća da 60. zagrebački salon nije jedina manifestacija, a niti HDLU jedina institucija koja se snalazi, jer je veliki broj muzejskih i galerijskih institucija u Gradu Zagrebu u obnovi nakon razornog potresa, ali i zbog opće dotrajalosti tih objekata. Najveći, centralni izlagački prostor Oktogon, koji pripada Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (bivša Moderna galerija), ustupljen je za organiziranje Salona. “Stvarno im hvala, oni također planiraju obnovu, tako da su nam bili u mogućnosti ustupiti prostor”, otkriva Martina.
Fora je oko Oktogona, objašnjava dalje, da su korištene srebrne cerade, kako bi se malo neutralizirali žuti, derutni zidovi. Ispalo je zanimljivo. I taj prostor bi se mogao nazvati jednom vrstom “umjetničkog gradilišta”, iskreno će. Drugi nešto manji prostor Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, u Preradovićevoj ulici u centru Zagreba, je friško renoviran i vrlo tehnički opremljen, opisuje. Što se tiče ostalih gradskih lokacija, sami radovi su ih na neki način definirali.
“Nažalost, neke suradnje smo morali otkazati. Jedan rad je trebao biti na Zrinjevcu, ali naša procjena je bila da iz sigurnosnih razloga to ipak ne bi trebali napraviti. Radi se o radu Kristijana Kožula, pa je i on smješten u prostoru Oktogona”, priča Martina bez otkrivanja detalja.
Najviše komentara potiče site-specific instalacija Nore Turato (1991) na pročelju Meštrovićevog paviljona. Vizualni dio je gigantski tipografski natpis “Aaaaaaaaaaaaaa!!!” koji bukvalno omotava vanjski dio rotonde iz 1938. genijalnog Ivana Meštrovića, autora idejnog projekta ovog remek-djela modernističke arhitekture, dok se audio segment sastoji od istog uzvika koji se reproducira jednom dnevno, svakog dana u podne.
Kako pojašnjavaju organizatori, riječ je o prvoj samostalnoj izložbi Nore Turato u Zagrebu, gradu u kojem je rođena, ujedno je i najveće djelo umjetnice realizirano u javnom prostoru u Europi. Ističu također da ovo djelo predstavlja snažan i dosljedan odgovor na središnju temu 60. zagrebačkog salona, te monumentalnu završnicu serije pool7 ove autorice, koja je započeta prije godinu dana istoimenim muralom u Kunsthalle Wien u Beču, te izložbom “I Hear You, I Hear You” u Stedelijk muzeju u Amsterdamu.
Iz članaka, razgovora, titlova, reklamnih slogana s kojima se susrećemo svakodnevno umjetnica gradi vizualno-jezične kompozicije kroz videoradove, instalacije, knjige, murale, performanse, vizualni jezik... osobni trag priziva nestajuću intimnost u eri digitalne komunikacije, objašnjavaju instalaciju koja u Zagrebu ostaje do kraja siječnja 2026.
Turato je odrasla u Rijeci, studirala je grafički dizajn u Nizozemskoj, živi i radi u Amsterdamu. Kako navode, samostalno je izlagala u mnogim uglednim svjetskim muzejima, među ostalim u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku i Centru Pompiodou (Beaubourg) u Parizu. Intervencijom Nore Turato HDLU želi, kako poručuju, istaknuti da zgrada Meštrovićevog paviljona, bez obzira na burnu prošlost, i u budućnosti ostaje posvećena izlaganju suvremene vizualne umjetnosti.
Inicijalno, podsjetimo, identična je bila i zamisao Meštrovića. Ali, odlukom vlasti NDH Meštrovićev paviljon je transformiran (1941. – 1844.) u džamiju, pa Zagrepčani i danas ovo fenomenalno zdanje na Trgu žrtava fašizma zovu “džamija”, a nakon Drugog svjetskog rata od 1945. do 1990. ondje funkcionira Muzej revolucije. Martina kaže da je Turato pozvana autorica, a instalacija “Aaaaaaaaaaaaaa!!!” iako je sastavni dio programa Salona nije u selekciji za nagradu zbog svoje veličine i načina financiranja koji je produkcijski nadmašio sve ostale pokazane radove.
Turbo igranka
Lokalni mediji javljaju što se baš mora vidjeti. Osim instalacije “Aaaaaaaaaaaaaa!!!”, među ostalim, preporučuju otvorenje preformativne instalacije 24. ovog mjeseca pod nazivom “Turbo igranka”. O čemu se radi? O projektu koji istražuje turbofolk, ne kao glazbeni žanr, nego kao emocionalni i društveni fenomen, navode. Kroz svjetlo, zvuk i pokret prostor se pretvara u klub, laboratorij i pozornicu istovremeno, a publika postaje aktivni sudionik izvedbe. “Turbo igranka” nije predstava koja se gleda, već ritual koji se doživljava, pišu.
Državni mediji najavljuju da program Salona uključuje od karaoka s morskim krastavcem, kao simbolom queer otpornosti, do skulpture psa Tee Stražičić koja istražuje njegovu evoluciju u igračku itd. Među preporukama je i projekt “Jagodina soba” Nine Kurtela, koji umjetnica otvara 18. listopada u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti. “Jagodina soba” bila je postavljena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a sada je premijerno u javnom gradskom prostoru. Instalacija u prirodnoj veličini reprizira konture nekadašnjeg ateljea filmske i likovne umjetnice Jagode Kaloper i na taj način postaje prostor sjećanja i zajedničkog učenja.
Zagrebački salon, kako poručuju priređivači, istražuje kako rizik i igra oblikuju naše iskustvo stvarnosti, od algoritmiziranih mreža i digitalnih posredovanja do društvenih i ekonomskih neizvjesnosti. Pitam Martinu kako ona kao uspješna umjetnica vidi selekciju Salona? Odgovara da je ona ovdje izvršna producentica. Pa ipak, kaže da bi se cijeli Salon mogao opisati u spomenute dvije riječi: igra i rizik. “Mislim da radovi generalno jako dobro opisuju vrijeme u kojem se nalazimo, rizik ne moram opisivati, a igra sama po sebi podrazumijeva rizik, cijela aktualna društvena situacija kao da je golema igra koja se referira na opću demistifikaciju svijeta”.
Ja se odmah sjetim intervjua s jednom velikom svjetskom zvijezdom arta. Rekla mi je: otkad znam za sebe, uvijek je bila neka kriza. Imala je 90 godina. Svi izloženi radovi na 60. zagrebačkom salonu prošli su selekciju Odbora za odabir u sastavu KUĆĆA, Vesna Meštrić, Tevž Logar, Ida Blažičko i Božica Dea Matasić. HDLU je prethodno raspisao javni natječaj na koji su se mogli prijaviti umjetnici svih genercija s najviše dva djela nastala do prosinca 2021, nova, neizlagana djela realizirana kao odgovor na specifičnu situaciju tj. da je Salon bez konvencionalnog izlagačkog prostora i glavnu temu Salona.
Salon se odvija uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba, Turističke zajednice grada Zagreba, EU projekta CreArt te partnerskih organizacija, sponzora i donatora. Nagrade se dodjeljuju u zadnjem tjednu manifestacije.
