(FOTO) Iskustvo jedne turneje: Pacman u Božijoj kancelariji
Faruk Šehić u Leipzigu /Thomas Meinicke
Dugo sam putovao, i kada sam se vratio, zatekao sam isto, ako ne i gore stanje prije polaska. Na šta bi se ova rečenica mogla odnositi? Na vremenske prilike ili političko stanje u zemlji? Na čistoću/prljavštinu glavnog grada? Na sve nabrojano ili na ništa konkretno.
A krenuo sam za Berlin preko Beča. Kad čovjek sleti u Beč, u povratku, zna da ga od kuće i smoga iznad sarajevskog aerodroma dijeli džinovski korak koji će načiniti avion za pedesetak minuta. Čim sletim znam da sam u Bosni, čak i kada bih bio slijep. Miris ti govori da si stigao u prijestolnicu slabe, mekane i države mikronskog suvereniteta, te nanometarskog teritorijalnog integriteta. Sve to osjetim u mirisu smoga i magle iznad Sarajevskog polja. Osjetim i vjetar i hladnoću po licu, ili sunce žestoko prži pa moraš ganjati hlad. Opet, vratio sam se kući, a to mora biti kakva-takva radost.
Put na književnu turneju
Ovaj put Beč je bio naredni korak prema Berlinu. Toliko vrtoglavo sam mijenjao hotele i gradove da mi ni tijelo nije znalo u kojem se tačno gradu nalazim dok spavam u čistoj posteljini hotela čije ime nisam stigao ni zapamtiti. Ionako imam sve zapisano na papiru. Detaljnu rutu putovanja, brojeve ICE vozova i onih regionalnih, satnice nastupa, aviona, vozova, metroa, S-Bahnova…
Kada sam iz S-Bahna izronio na noćno svjetlo zvijezda i ulične rasvjete, ugledao sam ruševinu terminalnog kolodvora Anhalter Bahnhofa. Ona je konzervirana, to jest onaj dio koji je ostao uspravan, pročelje kolodovora, njegov manji dio. Stoji tu kao da ga je neko bacio iz svemira, pa se zabio u šturu berlinsku travu. A uništen je savezničkim bombardovanjem i sovjetskom artiljerijom. Ostaje zabilježeno da je iz ovog kolodvora obavljena deportacija 55.000 berlinskih Jevreja u logore smrti.
Nisam se mogao baviti istorijom ruševina jer sam vukao kofer od dvadeset i tri kilograma i pun ruksak na leđima. Put na književnu turneju ima sva obilježja odlaska u nepoznato, gdje te čekaju čari golog preživljavanja, iako sam imao detaljno razrađen svaki sekund boravka u ovoj zemlji, koju je nekad, jedan jaro, prozvao: Allahova kancelarija. Misleći na sve dobrobiti koje je ova zemlja pružala i još pruža svim našim emigrantima. Ali ima i dodatak da je ovaj nadimak stvar prošlosti, te da i u raju dolazi do određenih problema.
Ponajviše usponom ultradesnice koja će imati značajan udio stolica u Bundestagu, ali se njen čudovišni utjecaj ogleda u tome što prvi put ekstremni desničari kao saveznike imaju državu Izrael, koja provodi genocid nad Palestincima, a on nikako da prestane. Zaista je prava moda ako si desničar, neofašista ili neonacista da se kuneš u vlastiti filosemitizam i za sve optužuješ mrske “islamiste”, kako radi i naš veliki filosemita Milorad Dodik – Mićko Dodik kako mu je tepao nekada šef socijaldemokratije u BiH.
Berlin Alexanderplatz
Golema je to moda, hajp – u novom, modernom jeziku omladine. Desničari hajpuju ljubav spram Jevreja i posebno Izraela, jer je islamofobija u Njemačkoj samo izraz neizrecivog antisemitizma. Citirao sam njemačko-jevrejskog filozofa, ali sam zagubio bookmark, koji mi je čuvao njegovo ime i prezime. Realno, u Allahovoj kancelariji nije sve toliko crno, jer, moram priznati, bilo mi je drago kada sam pored ulaza/izlaza iz S-Bahna u Leipzigu vidio mlade djevojke sa kefijama kako na tepihu instaliraju TV i zvučnike kako bi puštali dokumentarac u znak podrške pozorištu iz Jenina na okupiranoj Zapadnoj obali Palestine.
Ali, ovo bi trebala biti putopisna reportaža o književnoj turneji kroz Božiju kancelariju, i zaista ta turneja je bila upakovana baš kako treba. Pitao me jaro u Buybooku: “Kako su te dočekali Nijemci?” A ja spremno rekao da su me dočekali za svaku čast.
Toliko sam bio zaokupljen svojim poslom, koju ću košulju obući, a koje čarape, kako ću izgledati na stejdžu da je sve drugo padalo u treći plan. Bio sam u modelu preživljavanja na literarnoj turneji dugoj jedanaest dana. Tri grada, četiri hotela i šest nastupa, jedanaest majica kratkih rukava, jedanaest bokserica, čarapa, dvoje hlača… Sijaset sitnih predmeta koje treba pokupiti kada migriraš kao mikroorganizam iz jednog u drugi hotel. Biti skoncentrisan i ne gubiti energiju na “mali razgovor” sa milion ljudi na Lajpciškom sajmu knjiga, jer je to neminovno kada dođeš do naših štandova, do Tradukija i velikog rumunskog štanda, a tu poznaješ sve ljude što se vrzmaju oko balkanskog dijela hale broj 4.
Nije da ne volim razgovarati s rajom i ljudima koje znam i s onima koje ne znam, ali onda, naveče, shvatam danak tome (utrošak snage), kada treba da radim svoj posao najbolje što znam i umijem. Usto, plaćen sam dobro za svoj posao. U šali kažem prijateljici da sam ja neka vrsta književnog Pacmana, a promocije su trešnje koje kao junak videoigrice gutam krećući se kroz labirinte gradova i zemalja. Naravno, trešnje su danas u obliku novca. Literarni Pacman koji proždire honorare za javne nastupe.
Memorijalna crkva kaisera Wilhelma II
Moj moderator na dva nastupa, u Berlinu i Kielu bio je njemački pisac Clemens Meyer, i on se zaista dobro pripremio, briljirao je u predstavljanju moje knjige “Von der Una”, što je njemački prevod naslova “Knjiga o Uni”. Izdavač mi je Voland & Quist, agilni nezavisni izdavač koji se baš trudi oko svojih knjiga, i oni su, pored Tradukija, i organizatori mog rokenrol književnog tura. Imao sam i prije sličnih turneja, ali ova je, ipak, bila jedinstvena.
Bilo je momenata kada sam mislio da neću izdržati. Fotografija s nastupa u Lofft Theateru to pokazuje. Kao da me neko fotografisao i onda fotografiju propustio kroz aplikaciju koja vas postari i poružni. Jedva sam izašao pod reflektore sa ukrajinskom spisateljicom, s kojom sam se slagao i dobro razumijevao, i uradio svoj dio posla u programu Late Night Show. Svetlana Lavočkina i ja smo bili partibrejkeri jer je od naše priče prepuno gledalište utihnulo, i izrazi lica su se drastično promijenili, nije da nismo bili i zabavljači, bili smo, ali nam je energija bila stroga i crnohumorna.
Zoološki vrt kolodvor
Pacman je nakon što je pojeo četiri trešnje na Lajpciškom sajmu sjeo u voz do Berlina, tamo boravio dvije noći, šetao, sjećao se jednogodišnjeg boravka u ovom gradu, oživljavao stare rutine. Pio kafu po terasama berlinskih kafića i slušao/gledao ljude, kao što i inače voli raditi. Tako nastaje svekolika dosada, zijev, pukotina iz koje nastaju književna djela.
Plavetnilo Baltičkog mora
Onda je Pacman sjeo na voz za Kiel, a to je na samom sjeveru Njemačke, vrlo blizu granice s Danskom, što se jasno vidi po nazivima usputnih stanica, uticaj danskog jezika na nazive njemačkih gradića i sela. I tu je Baltičko more, providno kao lijepa meduza. Luka, sivi vojni brodovi, hotel Maritim u kojem sam odsjeo, i koji se nalazi na brežuljku iznad mora, i čija soba je tako dobro konzervirala interijer sedamdesetih, a to Pacman baš voli. Podsjeća ga na intimnost samoće i tišine djetinjstva. Čim sam ušao u sobu, ostavio sam stvari, napravio kafu na kapsul-aparatu i sjeo na sofu. Nisam mogao oči odvojiti od azura Baltičkog mora. Soba nije imala vanjske zidove prema moru i na lijevoj strani, nego staklene, pa sam sve vidio panoramski. Šturo zimsko plavetnilo Baltičkog mora koje nema teški miris Jadrana ili Sredozemnog mora. Bilo je dovoljno da nahrani oči i dušu. Naveče je bio nastup u Literaturhausu gdje smo ostavili srce na terenu, jer tako treba da se uradi. Ujutro dva voza do Berlina, pa dva aviona do povratka u voljeno blato. Petnaest sati putovanja i Pacman je završio svoju inostranu funkciju.
Anhalter Bahnhof
Tako da nisam razmišljao o Mićku Dodiku ni ovima što bi kao da ga uhapse. Imao sam preča posla. Tijelo mi je ovdje, ali razum je još po poljima i brežuljcima između Hamburga i Kiela. Po berlinskim ulicama i metro stanicama. Možda je najljepši prizor koji sam vidio, bio onaj u Hamburg Altoni, kada mi se od groblja učinio botanički vrt. Time je putovanje ispunilo svoju svrhu. Dalo mi je jedinstvenu sliku i trenutak.
