(FOTO) Finska, gospodarica prstenova
Ako upitamo internet koliko Finska ima jezera, on pobroji stotinu najznačajnijih i doda da ima 187.888 manjih, a 56.000 većih od jednog hektara. Finska jezera su većinom glečerskog porijekla.
Čini mi se da se iz geopolitičkih razloga o Finskoj zna vrlo malo: da je parlamentarna republika sa 5,5 milijuna stanovnika, da je Helsinki glavni grad, da ima naročito dobro organiziran obrazovni sustav, i da je jedan od najznačajnijih filmskih redatelja današnjice Finac Aki Kaurismäki (1957).
Zimski rat(nici)
Na SFF-u je 2023. prikazan njegov briljantni film “Jesenje lišće”. Najavljen kao romantična komedija, meni je više djelovao kao tragedija sa primjesama neuništivog optimizma. Neočekivano, na platnu je oskudno opremljena i minimalno namještena kuhinja djelovala kao Albanija pedesetih. Pogled kroz maleni prozor je odavao krajnje sumornu sliku, sve dok glas finskog spikera sa prastarog radija nije progovorio o ratu u Ukrajini. Iz kina smo izašli u najmanju ruku ošamućeni. Film je 2023. na Kanskom festivalu dobio nagradu žirija, pobijedio je na Međunarodnom filmskom festivalu u San Sebastianu, a Nacionalno udruženje filmskih kritičara SAD-a ga je proglasilo za najbolji film 2023. koji nije na engleskom jeziku. Govori o nepresušnoj ljudskoj potrebi za ljubavlju, uprkos svemu. Kao za slobodom.
Kako god okrenemo, jedna od najznačajnijih finskih karakteristika je da sa Rusijom dijeli 1.340 km granice, koju nadgledaju dronovi, kamere i patrole. Finska i Rusija imaju ukupno 11 graničnih prijelaza. Od ruske invazije na Ukrajinu tovarnim kamionima registriranim u Rusiji i Bjelorusiji nije dozvoljen ulazak u Finsku. Željeznički promet je prekinut. Finci su vrlo rado vikende provodili u susjednom Sankt Petersburgu, rodnom mjestu Vladimira Putina. Voz Allegro, koji povezuje Helsinki i Sankt Petersburg za 3h30, sa zaustavljanjem u Lappeenranti, od 27. marta 2022. ne prometuje. Prijevoz tereta je obustavljen na neodređeno vrijeme. A Rusi su vrlo rado zalazili u kupovinu u finske trgovačke centre, baš u Lappeenrantu, na pola puta između Sankt Petersburga i Helsinkija, i u prosjeku trošili milijun eura dnevno.
Ruska invazija na Ukrajinu februara 2022. pokazala je da su Finci prisiljeni imati odlično pamćenje i odlične udžbenike iz povijesti.
Pet stoljeća su Švedska i Rusija vodile ratove na području današnje Finske. Trećina švedskog teritorija je potpala pod kontrolu Petra Velikog (1672-1725), koji se našao na čelu najveće sile na Baltičkom moru. (Tri stoljeća poslije, 9. juna 2022, da bi objasnio svoju imperijalističku politiku, Vladimir Putin je natuknuo: “Petar Veliki nije ništa uzeo, samo je svoje vratio.”)
Poslije je ruski car Aleksandar Prvi (1777-1825) 1809. zauzeo Finsku i dao joj status autonomnog Velikog Vojvodstva Ruskog carstva. Ali Finci nisu više htjeli biti ni Švedi ni Rusi, nego Finci. Švedska elita je govorila finski – što je ruska vlast bagatelisala, misleći da finski nikada neće postati dominantan jezik. A za to je trebalo samo 20 godina. Vojvodstvo je uvelo nacionalnu valutu finsku marku, izgradilo željeznicu, uspostavilo svoju poštu i počelo ubirati carinske poreze.
Da bi umirio finski nacionalizam, Sankt Petersburg je odobrio da se u Helsinkiju uspostavi Parlament. Nekoliko mjeseci nakon što je odstupio “Nikola II, car svih Rusija”, Senat u Helsinkiju je 6. decembra 1917. proglasio neovisnost Finske. Lenjin je, u uvjerenju da će se boljševici kad tad dočepati Finske, prihvatio odluku finskog Senata.
Na vlasti od 1924, Staljin je vršio pritisak na Finsku da bi preuzeo teritorij na kojeg je kidisao, a Helsinki nije pristajao. Avgusta 1939. tajno sklopljeni njemačko-sovjetski pakt Finsku smješta u sferu ruskog interesa. Novembra 1939. Rusi su bombardovali rusko selo Ма́йнило, na rusko-finskoj granici, i tako proizveli što im je trebalo: casus belli. U diplomatskoj noti koju je potpisao Vječeslav Molotov, tada na poziciji predsjednika Vijeća narodnih komesara SSSR-a, napad je pripisan Finskoj. U radio-obraćanju građanima SSSR-a, Molotov je 29. novembra izgovorio: “Strana štampa, iskazajući neprijateljstvo prema nama, tvrdi da mjere koje preduzimamo imaju namjeru pripajanja finskog teritorija SSSR-u. To je mrska kleveta. Sovjetska vlada nije imala i nema takve namjere. Jedini cilj mjera koje smo poduzeli je da se osigura Sovjetski savez i prije svega Lenjingrad i njegovih tri milijuna žitelja.”
Finska se uzalud branila: nije imala topove sa dometom za takav napad. Najveća na svijetu, Crvena armija, na temelju te laži i s tim izgovorom ušla je u finski teritorij i napala jednu od najmanjih zemalja na svijetu. Tako je započeo “zimski rat”, koji je trajao 113 dana. Staljin je, jednako kao i Putin februara 2022, bio uvjeren da će ratovanje biti kratkog vijeka i da će se završiti njegovom munjevitom pobjedom. Očekivao je da će rođendan 5. marta proslaviti u helsinškom Parlamentu.
Sa svojih 171 milijun stanovnika SSSR je 1939. mogao mobilizirati oko milijun ljudi. Finska je brojala 300.000 loše opremljenih vojnika, u suštini radnika i zemljoradnika. Njihova jedina prednost je bila poznavanje terena, a izrazito niske temperature nisu predstavljale problem. Finski vojnici su pružili kolosalan otpor, za 113 dana rata ubili su 131.000 sovjetskih vojnika, a na finskoj strani je stradalo 24.000 ljudi. Ali to nije bilo dovoljno.
13. marta 1940. Helsinki je nadmoćnoj Moskvi bio prisiljen prepustiti Istočnu Kareliju: Finska je izgubila 10% teritorija, što je izazvalo egzodus 400.000 ljudi iz otetog dijela. Bez obzira na poraz, Finci su bili ponosni što su, onako malobrojni i slabo naoružani, pružili otpor, sami, protiv Crvene armije i spriječili invaziju zemlje. Taj duh “zimskog rata” je ostao u sjećanjima: ideja da su se u borbi protiv kolosa, i uprkos poziciji slabijeg, kad je sve izgledalo nemoguće, borili i žrtvovali za domovinu. O periodu 30. novembar 1939. – 13. mart 1940. u ruskim školskim udžbenicima ne piše ništa posebno. Sve ratne arhive su prenesene pod ključ u Kremlj.
Nakon “zimskog rata” Finska je jako skupo platila svoje usmjerenje. Da bi vratila Istočnu Kareliju i izbjegla sovjetsku invaziju, 1941. se udružila sa nacističkom Njemačkom protiv SSSR-a. Sa Nijemcima je učestvovala u operaciji Barbarosa, u kojoj je stradalo 70.000 Finaca. Na kraju Drugog svjetskog rata Helsinki je na strani poraženih. Pariškim ugovorom iz 1947. se obvezuje isplatiti 300 milijuna dolara odštete SSSR-u, ustupiti mu Istočnu Kareliju, teritorije uz jezero Ladoga i prolaz Petsamo - čime joj je odsječen izlazak na Arktički ocean. SSSR je dobio pravo uspostaviti vojne baze na poluotoku Porkkala, pored Helsinkija. Sovjetska inspekcija, koja je imala zadatak provjeravati poštivanje Pariškog ugovora, sa Helsinkijem je 1948. potpisala Sporazum o prijateljstvu, u kojem su se zemlje obvezale na suradnju i međusobnu pomoć (YYA). Da bi se SSSR zaštitio od napadā, Finska je morala “ostati izvan sukoba interesa velikih sila”.
Od tada do ruske invazije na Ukrajinu Finska je vojno neutralna zemlja. Na međunarodnoj sceni Finsku smo upamtili po Helsinškom sporazumu iz 1975, koji je jamčio nepovredivost europskih granica i odbacio svaku upotrebu sile i uplitanje u unutarnje poslove država. Danas, u sjeni rata u Ukrajini, Finci se sa gorčinom sjećaju razdoblja fingirane neovisnosti, koje se naziva i finlandizacija: da bi Finska ostala neovisna, spram susjede koja je na svaki način gledala kako proširiti svoju zonu interesa, trebalo je biti više nego taktičan. Dobro su prolazili samo oni koji su nalazili zajednički jezik sa sovjetskim vođama. Personifikacija takve politike je bio predsjednik Urho Kekkonen (1900-1986), izabran 1956. Do tada je bio ministar pravosuđa, predsjednik Parlamenta, ministar unutarnjih poslova i predsjednik Vlade u pet mandata. Blizak KGB-u, ostao je na vlasti 26 godina zahvaljujući podršci Sovjeta. Kad je bilo krajnje napeto, kao 1962. kad je Berlin podijeljen na dvoje, Nikita Hruščov je zaprijetio aktiviranjem Sporazuma o obrani – ako Kekkonen ne bude ponovno izabran. SSSR je krajem novembra 1962. Finskoj uputio notu o krizi, u kojoj izražava zabrinutost zbog pogoršanja međunarodnih odnosa i zahtijeva vojne konsultacije u okviru Sporazuma YYA. Inače, Sovjeti su o Finskoj u javnosti govorili uvijek kao o “dobroj susjedi”.
(Dok ovo pišem, objavljeno je da se Aleksandar Vučić susreo sa Lavrovim, i da su obojica izrazila zabrinutost zbog stanja u BiH. Da li je BiH zona interesa dvojice spomenutih? U Srbiji nezapamćeni masovni protesti, zemlja doslovno vrije, Rusija u krvavom osvajačkom ratu dvije i pol godine, ali su i jedna i druga zabrinute za BiH. Finska o ovoj vrsti zloslutnog upetljavanja u unutarnju politiku svoje zemlje zna sve.) Jyri Lavikainen, istraživač na finskom Institutu za međunarodne odnose, smatra da “oni koji predlažu finlandizaciju Ukrajine izgleda zaboravljaju da je to proces na kraju kojeg će Rusija pokušati dominirati cijelom državom”.
Netom nakon kraha SSSR-a, Finska je 1. jula 1991. podnijela zahtjev za članstvo u EU. Prvog januara 1995. je postala 15. članica Europske unije. “Završili smo sa neutralnošću i izabrali svoju stranu”, izjavio je Alexander Stubb, današnji predsjednik Finske.
Sa propašću SSSR-a prestao je hladni rat. Većina država EU je smanjila investicije u obranu, ali Finska nije. Odmah 1995. kupila je 60-ak američkih lovačkih aviona Hornet, koje je 2021. zamijenila, zahvaljujući investiciji od 8,4 milijarde eura, kupovinom 64 američka aviona F35 (koji imaju sposobnost izbjeći radare). Finska i danas ima vojni rok i sustav ‘totalne obrane’, koji mobilizira društvo u cjelini, a povećala je sredstva posvećena istraživanju Rusije. “Trebalo je razumjeti šta se dešava kod naše susjede Rusije”, prenio je Jyri Lavikainen.
2022, povodom stotinu pet godina neovisnosti, Tytti Tuppurainen, ministrica vanjskih poslova Finske, je izjavila: “Više nismo sami. Imamo na šta biti ponosni. Izgradili smo modernu socijalnu državu sa visokom razinom jednakosti. Rusija je sila na zalasku i svaki je dan sve više izolirana.”
Američki, britanski, estonski i letonski vojnici su u maju 2022, skupa sa finskim domaćinima, u Sãkyli učestvovali u vojnoj vježbi Arrow 22. Projekat atomske centrale u čijoj je izgradnji učestvovao ruski Rosatom je poništen maja 2022. Helsinki je 18. maja 2022. zatražio prijem u NATO. Finska je postala njegova 31. članica 4. aprila 2023. Jesenas je Finska zatvorila osam graničnih prijelaza koji vode do deklarativno miroljubivog istočnog susjeda.
Mediji bilježe da je rat u Ukrajini promijenio Finsku. Bojazan od ruskog napada naveo je državnu administraciju da aktualizira savjete i preporuke svojim žiteljima. U novembru su presječeni kablovi teleoperatera C-Lion1 i Arelion na dnu Baltičkog mora. Finska je upozorila da je sukob u Ukrajini proširen na stratešku infrastrukturu i cyberprostor država u susjedstvu.
O finskoj industriji smo već nešto znali: Nokia je najveći europski poslodavac na polju tehnologije, koja napreduje punom parom. Dinamična start up poduzeća sve više inspirira dvostruka upotreba, i vojna i civilna, poput mikrosatelita nove generacije, koje proizvodi Iceye – ledeno oko. Poduzeće se u početku, prije desetak godina, bavilo nadzorom prirodnih fenomena sa kopna, poput pomjeranja santi leda. U međuvremenu su razvili radare koji kroz oblake ili totalni mrak, sa udaljenosti od 500 km, precizno snimaju kopno u bilo kojim meteo uvjetima. Iceye je vrlo brzo stekao mnoge klijente: njegove mikrosatelite Brazil navodno koristi za nadzor i kontrolu deforestacije prostora, a Ukrajina ih je odmah 2022. počela koristiti u vojne svrhe. Iceye je proizveo sustav kolorimetrije, koji omogućava prepoznavanje vojske u akciji i usred gustih šuma siberijskih borova. “Sigurnost države ovisi od očiju koje su sada na nebu”, objašnjavaju u Iceyeu, a proizvod je prodat za vojne potrebe u deset država.
Pored njih, skoro 150 drugih start up poduzeća bavi se izradom instrumenata za obranu: rat na europskom tlu je promijenio finsku tehnologiju. U prvo vrijeme je izuzetno lagani detektor Sensofusion, težak samo 5 kg, bio namijenjen aerodromima, ali je već upotrijebljen na ukrajinskom bojištu, a kupio ga je i Izrael. Za proizvod, čije kućište košta 160.000 eura, zanimaju se NASA i američko ministarstvo obrane. Finska i na polju virtualne realnosti ima europskog leadera, Varjo, koji proizvodi kacige za obuku pilota aviona. Zajedno sa istraživačkom skupinom TurkuNLP i HPLT Sveučilišta u Turkuu, najveći europski privatni laboratorij za umjetnu inteligenciju Silo AI objavio je prvi višejezični model za sve nordijske jezike, Viking 7B.
Start up Kelluu je dobio dozvolu da njegov cepelin, prvo namijenjen za civilnu upotrebu, leti nad preko 1.300 km finsko-ruske granice, sa specifičnim zadacima u svrhu obrane zemlje. NATO, koji već izvodi vježbe na Arktiku, najavio je postavljanje svoje baze na toj liniji. Svi lokalci se slažu da Finska ima dugogodišnju ekspertizu u zahtjevnim i neprijateljskim okolišima, koja je sada postala upotrebljiva. Otkad je Finska postala članica NATO-a, u okviru programa za ubrzanje inovacija Diana, Savez namjerava otvoriti dva poslovna centra u zemlji, a država se obvezala da će u obranu investirati 2,3% BDP-a, tj. 6 milijardi eura, u poređenju sa 1,9% BDP-a, što je prije dvije godine bio zahtjev NATO-a.
U Finskoj se proizvodi konektovani prsten Oura: lokalni dragulj i leader na tržištu. Nosi se na ručnom prstu, bilježi otkucaje srca, i podatke po potrebi prosljeđuje nadležnom liječniku. Izgleda da će ubuduće Finska pronositi slavu prstenova: proizvođač je sklopio ugovor za nekoliko desetaka milijuna $ sa SAD-om, radi opreme američke vojske. Prsten će nadgledati fizičku formu vojnika, i prevenirati patološka stanja koja bi mogla kontaminirati kolege.
U knjizi “Ratnici zime” autor Olivier Norek (1975) predstavlja ratovanje malobrojnih, srčanih Finaca protiv Sovjeta, u ratu od 113 dana, započetom 30. novembra, koji je bio uvod u Drugi svjetski rat. Središnji lik knjige je samouki snajperista Simo Häyhä (1905-2002). Knjiga je zamalo dobila Goncourta 2024. a nije - u korist naslova “Hurije”, franko-alžirskog autora Kamela Daouda, čiju umjetnost ne poričem, ali u prvi plan ističem politički trenutak u kojem se ova velika francuska književna nagrada ove godine zatekla. Tako je knjiga “Ratnici zime” Oliviera Noreka dobila nagrade Jean Giono i Renaudot. Iako eksplicitno govori o ratu, ovu drugu su mu dodijelili srednjoškolci.
Ni đavo ne bi razumio
Plodni autor i scenarista Norek je svojevremeno bio policajac, sa 17 godina je postao dobrovoljac Farmaceuta bez granica, a 1994-1995. je učestvovao u misijama UNHCR-a za izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Na početku knjige je zabilježio rečenicu, koja nije dilema: “Moći pucati ili morati pucati. Moći ubiti ili morati ubiti… Kolone topova naspram starih pušaka. Milijun crvenih vojnika protiv radnika i seljaka. Ali stari sukobi svjedoče da je potrebno pet utreniranih vojnika za borbu protiv jednog samog, koji se bori za svoju zemlju, za svoju domovinu i svoje ljude, ruku koje čvrsto drže karabin, i straže iza njegove zabarikadirane farme.”
Legendarni lik Simo Häyhä, zemljoradnik, poljoprivrednik i lovac, kad je SSSR napao Finsku, imao je 20-ak godina. Bio je visok 152 cm, koliko je bila dugačka njegova puška, a za 98 dana, koliko je učestvovao u ratu, pokosio je najmanje 542 Sovjeta, najčešće sa udaljenosti od 490 m i bez nišana za pušku: metu je pogađao prostim okom. Nije čudo da je dobio nadimak Bijela smrt. Smatra se da je Simo Häyhä najbolji snajperista svih vremena.
Kako sam sebe naziva ‘autor sa terena’, Norek je otišao u Finsku istražiti svoju temu i proveo 3 mjeseca, u jednakom periodu kao kad je vođen rat i u prosjeku je bilo minus 40°, na granici sa Rusijom, da bi osjetio jednake temperature, koračao istim putevima finskih vojnika, gdje su kopali rovove, dotaknuo drveće koje ih je štitilo, da bi oživio svoju storiju i što dokumentovanije je dočarao čitateljima. U istrazi je naišao na grobara koji je u svom potkrovlju čuvao nekoliko stranica dnevnika Sime Häyhe i izvješće liječnika koji je Simu operirao i spasio mu život.
Iako tekst podsjeća na aktualni rat kojeg Rusija vodi u Ukrajini, Norek ne spominje današnjicu. Knjiga je posvećena “prolivenoj krvi” bez obzira čija bila. Na početku knjige autor citira ruskog vojnika Tšurkina, iz 150. pješačke divizije: “A ti si sigurno čuo za Pakao? Ovdje je tako. Ali đavo ne bi razumio šta se ovdje dešava.”
Autor pri kraju knjige bilježi: “Finska je bila duboko ranjena, istovremeno žrtva i pobjednica, a rat je, kao nužna zajednička žrtva, bio utemeljitelj njenog nepokolebljivog nacionalnog identiteta.”
Kaže se da su greške jedino one iz kojih ništa nismo naučili. Finci nisu spremni zaboraviti svoju skupo plaćenu “neutralnost”: skupina Digital Defence je objavila da je, ako bi došlo do sukoba, 74% Finaca spremno uzeti oružje i boriti se, što je jedan od najviših procenata u Europi.
