(FOTO) Čarobnom dolinom su vladali, ali je nisu pokorili: Putovanje u neko drugo vrijeme

LJEPOTA PRIRODE DOSTOJNA RAJA: Kašmir je zemlja bajnih pejzaža i otvorenih ratnih strahova






Šta se to najednom dogodilo sa surim reljefom koji nas je pratio gotovo još od predgrađa Nju Delhija?!
Za tili čas nestalo je sivih litica, prijetećih kanjona i mutnih bujica. Sa obzorja su nestala i jata zloslutnih pratilaca, neugodnih lešinara. Uplovili smo među topla, meka, zelena brda, čiji vrhovi su počivali u vlažnim monsunskim oblacima. Nestalo je uskoro i oblaka. Iznad nas se razlilo ugodno plavetnilo, čisto, prozračno i okupano sunčevom pjenom. A ispod neba - raj! To odista mora da je raj!
U zelenoj dolini lješkare rižina polja, predivni egzotični voćnjaci i jezero boje smaragda, što se doima poput najljepšeg cvjetnog vrta. Na poljima stada ovaca i razigrani vrani konji. Čuju se i vedri ljudski povici, a u daljini djevojačka pjesma. Mora tako da izgleda - raj!
A u raju – Srinagar, srce i glavni grad Kašmira!
Nekada je ovuda vodio karavanski Put svile. Ovdje, u ovoj čarobnoj dolini umorni trgovci su se napajali ljepotom i izobiljem. Divlji osvajači čeznuli su za ovom prirodnom riznicom i sanjali o njoj u svojim nemirnim snovima. Nikada je niko nije uspio pokoriti. Vladali njome - jesu, zlostavljali, terorisali i mučili - jesu... Sve su to radili, ali pokorili nikada nisu.
JEDINSTVENI VRTOVI: Srinagar je smješten na nadmorskoj visini od 1.730 metara. Najvećim dijelom leži na ljupkim jezerima Dal i Nagin i možda ga zato u svjetskim turističkim bedekerima profano nazivaju - Venecijom sjeverne Indije. Osim jezera Dal i jezera Nigeen, jezera Vular i Manasbal se nalaze sjeverno od Srinagara. Jezero Vular je jedno od najvećih slatkovodnih jezera u Aziji. Grad je već odavno svoja krila raširio s obje strane rijeke Jhelum, jedne od pritoka svetog Inda, najstarije rijeke indijskog potkontinenta.
Srinagar je prije više od dva milenija podigao moćni Pravarasena Drugi, ali su neko vrijeme nad njim gospodarili mogulski carevi Ashoka, Mihirkula, Vikramaditya, čak i nomadski Huni iz centralne Azije. Nakon što je prošao kroz ruke afganistanskih Duranija i Sikha, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, postao je ljetna prijestolnica kraljevstva Dogra. Grad je uskoro postao popularna turistička destinacija među Evropljanima i indijskom elitom, s nekoliko luksuznih hotela i kultnih kuća na vodi. Godine 1952. grad je postao ljetna prijestolnica regije kojom upravlja Indija. Danas se broj njegovih stanovnika vrtoglavo penje, a stare gradske četvrti modernizuju. Njegovo ime na sanskritu (shri-nagara) znači Grad sunca!
U Srinagaru žive najbolji trgovci i zanatlije Istoka. I ne samo to, u Srinagaru žive najljepše žene Azije. U njemu se ispreda najčuvenija vuna na svijetu, izrađuju najčudesnije rezbarije od trešnjinog i orahovog, pravi najmekša koža, štave najljepša krzna, tkaju svileni ćilimi dostojni priča iz “Hiljadu i jedne noći”, a u skladu sa rajskim predodžbama, postoje i najčarobniji cvjetni vrtovi s pravom nazvani – vrtovima ljubavi!...
Da, da, ovdje mora da stanuje - raj!
Iznad grada su uzdiže Shankaraharija Hil sa ostacima drevnog hrama starog više od dvije hiljade godina. Ta još uvijek dobra očuvana građevina koju su kroz minula stoljeća nazivali i Takhit, i Sulaiman, i Solomonov tron, a koju je podigao Ashokin sin Jaluka, najveći je vidikovac u okolini. S njenih kula opažane su daleke trgovačke karavane, osvajači i vojske, poplave i nevrijeme. S njenih filigranski izrezbarenih otvora kašmirski pjesnici su skidali zvijezde, a srinagarski momci s čežnjom pogledali u snene odaje nesuđenih dragana. Samo su se silni mogulski imperatori naslađivali u čaroliji svojih cvjetnih vrtova.
U vrijeme kada nisu ratovali i osvajali, dakle, još od vremena Ashoke, koji je u budizmu našao utjehu za krv koju je prolio na azijskim bojištima, mogulski imperatori su u svojoj prostranoj carevini podizali objekte za neko drugo sretnije vrijeme, a u slavu ljubavi i sreće. Njihova djela su i prekrasni vrtovi rasuti od Teherana do Tadž Mahala, ali najljepši su, kako to i pristoji, u rajskoj kašmirskoj prijestolnici.
U Srinagaru ih ima više, ali je najimpresivniji Shalimar, koji je u spomen svojoj prekrasnoj ženi Nur Jahan, čije ime u slobodnom prevodu znači Svjetlost Svijeta (a kako će drugačije?!), podigao veliki mogulski imperator Jehangir 1616. godine. Danas se taj jedinstveni raskošni cvijetni vrt s pravom naziva Vrtom ljubavi i već odavno je sastajalište zaljubljenih parova iz cijelog svijeta.
Nekoliko dana smo proveli na jezeru Dal. Lješkarili smo na ugodnim šiljtetima u šikarama (duge gondole) i, nenavikli na takve ugođaje, činilo nam se da se sva ta ljepota dešava nekom drugom, a nikako nama, pristiglim hodoljupcima sa Balkana. Srećom ili ne, uskoro smo morali dalje, prema drevnom Lehu, putem koji najviše podsjeća na - oštricu britve. Morali smo uskim kozijim stazama, preko visokih kašmirskih planinskih prevoja, krivudavom cestom što se izvija poput zmije i u nama budi strahopoštovanje.
OPASNI PUT: Od nevelikog gradića Sonamarga, podignutog na samoj ivici pitome doline, izlokana asfaltna traka počinje svoju vrtoglavu igru iznad visokih kanjona i ledenjaka, penjući se prema prevoju Zoji La, visokom 5.606 metara, koji je prekriven vječnim ledom i suhim snijegom. Već tu, u čudesno hladnom ambijentu, gdje osim urlika sjevernih vjetrova nema drugih šumova, doživljavamo prve neugode što ih sa sobom donosi visinska bolest - podmuklu glavobolju, gubljenje osjećaja za prostor, vrtoglavicu i silno lupanje srca...
Put prema Lehu prohodan je samo za vrijeme kratkog i prohladnog ljeta. Ako se u tom periodu ne uspijete vratiti u Srinagar, ostaćete u pustošnom kraju da čamite u dosadi koja se ovdje taloži već stoljećima...
Duž cijelog puta naš vozač Musa se raspituje da li je cesta prohodna. To je prirodno, jer gotovo da i ne postoji dan a da se na neku dionicu ne sjuri lavina, da negdje bujica ne odnose most, da ne popusti asfalt... Sjeverno od krivudavog puta, u nestvarnom divljem ambijentu prostire se takozvana Sjeverna teritorija, poprište nekadašnjih, a i sada povremenih indijsko-pakistanskih sukoba. To područje povremeno svojataju i Indija i Pakistan, pa se stoga, s vremena na vrijeme, začuju topovi. Bude i mrtvih.
Baš iz tih razloga, a i zato što nije definisana granica ni sa sjeveroistočne strane, prema Kini, u Ladaku su smješteni brojni vojni kampovi iz kojih Indija kontroliše svoje daleke granice. Zbog tih kampova i onog što se krije pod okriljem vojnih tajni, put prema Lehu sve do prije nekoliko mjeseci bio je zabranjen za strance i njime se moglo samo uz specijalne dozvole koje su izdavale stroge vojne vlasti.
Karakorum je jedan od najviših lanaca na svijetu i proteže se unutar granica Indije, Pakistana i Kine. Planinski lanac je dug blizu 500 kilometara i sadrži preko 60 vrhova viših od 7.000 metara, od kojih je najpoznatiji K2 (8.611m), drugi najviši vrh na svijetu. Na jednoj zaravni podignuta je betonska ploča na kojoj su indijski neimari ostavili duhovit napis: “Na ovom mjestu možete razgovarati s Bogom!”
Sve to zna naš vozač. Zove se Musa, rođen je u Kargilu, a Kargil je najveća varoš na relaciji Srinagar - Leh. Put nema ivičnjaka, i ako vozač naleti na gomilu kamenja ili bujicu, vozilo će sigurno kliznuti sa puteljka i sunovratiti se u duboki ambis. Zbog toga su pored puta česti bilbordi sa upozorenjima: “Ako voliš svoju porodicu, vozi oprezno!” Ili: “Bolje stići sa zakašnjenjem, nego nikada!” “Pazi, iza okuke vreba – smrt!”... Putem od Srinagara do Leha, zapravo, na svakoj okuci vreba - smrt!
ZANIMLJIVI ZAPIS: Ovim istim drumom, koji smo mi savladali za četrdeset sati, nekada se putovalo sedmicama. Ostalo je tako zabilježeno:
“... Išli smo petnaest dana duž jugozapadne strane planinskog lanca Karakorum. Taj put je izuzetno težak i zamoran i na njemu ima mnogo raznih prepreka i opasnih strmina. Čovjek koji posmatra te planine, vidi samo stjenovite bedeme visoke osam hiljada stopa. Kada im se približi, vid mu se zamućuje, a ako bi mu se noga okliznula u trenutku kada bi htio da kroči naprijed, ništa ne bi moglo da ga zadrži...”
Ove riječi Gaoseng Faksianchuana decenijama su bile jedino svjedočanstvo o opasnom planinskom prevoju koji je povezivao dva svijeta. I dva vremena. Na putu od Nju Delhija prema kašmirskoj prijestolnici Srinagaru naše prvo konačište je bilo u Udhampuru. Sipila je dosadna sitna monsunska kiša. Bilo je kasno poslijepodne i varoš je djelovala sivo i pospano. Glavna ulica bila je bez karakteristične istočnjačke živosti, iako je obrubljena brojnim trgovačkim dućanima u kojima se, obično, vode živahni trgovački razgovori. Iz kaljavih sokaka ne čuje se uobičajena dječija graja, nema ni prosjaka, ni musavih mališana što mahinalno prema strancima ispružaju ručice tražeći nezaobilazni bakšiš.
Naravno da je umor učinio svoje. Dvadeset i četiri sata neudobne vožnje po planinskim vrletima sveo je naš interes za Udhampur na bijednu šetnju od autobusa do neuglednog prenoćišta. Skuvali smo čaj, spustili se na prljavu postelju i zaspali.
Ujutro je osvanuo sunčan dan, baš onakav kakav i priliči kada se slavi značajan praznik. Bio je ponedjeljak, 15. august - Dan nezavisnosti Indije. Prazničnu atmosferu osjetili smo već na ulici, kojom su promicala vedra umivena lica djevojčica i dječaka u čistim živopisnim školskim uniformama. U susjednom parku gradonačelnik Udhampura držao je dugi i dosadni govor. Zatim je podijelio nekoliko odlikovanja i priznanja. Odjeknuo je i svečani puščani plotun, a u istom času u zrak je poletio golemi zeleni balon sa indijskom zastavom. Aplauz...
Nismo, nažalost, imali vremena da do kraja pratimo svečanost u Udhampuru. Morali smo dalje, jer su nas čekali naši daleki ciljevi.