(FOTO) Čarobni Istanbul: Lutanje Zlatnim rogom između prošlosti i vječnosti

Ničim izazvan kupim avionsku kartu i bukiram hotel te se nađem u Istanbulu. “Sam sa sobom ko s najvećim gospodinom”, što bi rekao jaro Šagolj, citirajući neimenovan kafanski izvor. Dolazio sam u ovaj grad dosta puta, ali prvi put sam došao s jednim ciljem, a to je da nemam cilja. Jedino sam naciljao da vidim kafić Pierra Lotija na čuvenom šumskom groblju Eyüp u kvartu Eyüpsultan. A to sam želio da vidim jer sam, meščini, gledao Zuku Džumhura kako stoji negdje na ovom groblju i govori u kameru emisije “Hodoljublje”. Moram reći da je glavni razlog zašto sam zavolio Carigrad bio taj što sam čitao Zuku Džumhura. Neke njegove rečenice sam odmah zapamtio i znao sam da ću kad-tad vidjeti/zavoljeti ovaj grad.

Ribari Zlatnog roga

“Voda pod Fanarom bila je bajata i stara. Vizantijska.” Piše Zuko, a ja citiram prema sjećanju, ili: “Zvijezde nad Stambolom su bile velike i tople kao pilići.” Ko ne bi momentalno zavolio takav grad, ili čitajući opise Galate, Yüksek kaldrme u knjizi “Nekrologij jednoj čaršiji”. Pomalo zaboravljen pisac, karikaturista i televizijski novinar Zuko Džumhur pokazuje nam u kako oskudnom vremenu živimo, jer ni izbliza se nije pojavio putopisac i šeret njegovog formata. Možda se i pojavi za nekih stotinu godina.

Svaka priča počinje od početka, ali moje priče su drukčije. Da nisam otišao vidjeti Pierra Lotija nikad ne bih vidio pravi oblik Zlatnog roga, a to vam je jedan krak moreuza Bosfora, koji ima oblik roga, pa kontate zašto je i dobio ime. Također sam vidio i dva ostrva na samom kraju zaljeva koji se na turskom zove Haliç (Halić).

Prvo sam bio u kvartu Beyoglu ili Pera po predotomanskom imenu. Hotel nije bio treš jer sam imao terasu na vrhu zgrade i, premda nisam mogao vidjeti more, mogao sam vidjeti dupli križ crkve koju ovaj put nisam istražio, ali naredni sigurno hoću. I inače su ovaj kvart i legendarna turistička ulica Istiklal prepuni crkvi, dokazajući kako je ovo, ipak, bio centar znanog ljudskog kosmosa. Moje znanje o nevidljivom gradu produbiće knjiga Emre Örtema “Secret Istanbul” koju sam kupio u knjižari u kvartu Eminönü, koja ima terasu odakle možete gledati brodove kako vrtlože plodonosno Mramorno more. Čitati knjigu, bacati pogled na valove i pojesti ukusni bagel fumeli (s dimljenim suhim mesom), iako je simit od dvadeset lira (manje od jedne KM) bolji od bilo kojeg izvikanog njujorškog bejgela.

Moj hotel u blizini Taksima toliko je bio blizu Istiklala, da sam mu opraštao zlatnu treš kategoriju. Jer čim zakoračiš van hotela odmah izbijaš na ovu vibrantnu ulicu i raspoloženje ti se momentalno popravi. Čim se uliješ u rijeku ljudi noge te ponesu nizbrdo, nizvodu (rekli bi riječni ljudi), pa tako dok ne ispadneš na Galata most koji sam opisao u svom zadnjem romanu.

“Došao sam ovdje da bih se izgubio u ljudskom mravinjaku i prestao pripadati ljudima. Šetao bih do iznemoglosti i upijao prizore koje sam uvijek vidio kao prvi put. Pustio da me vode rijeke-ulice, sve dok ne bih izbio na Juksek kaldrmu. Tad bi nastupio vrhunac. Preda mnom bi se upalile mirijade zvjezdica. Pogled je bio kao da si došao na rub svijeta, dalje nije bilo ničega vrijednog pažnje. Dalje je bio ponor, ždrijelo kosmosa, tričarija. Kad ugledaš Galata most i shvatiš da su se gradska svjetla pomiješala sa svim tim pulsarima, divovima, zvjezdanim patuljcima, i da zajedno sijaju na drugoj strani, a između se ljulja Mramorno more. I građani ribari načičkani na ogradi mosta koji strpljivo i ćutke slave život. Gledaju vrhove štapova ili dole prema vodi, ljudi kojima je more izbrisalo klasne razlike.

Tu si mogao dodirnuti svemir, dovoljno je bilo da se propneš na prste sa kupole Aja Sofije. Zvijezde iznad Istanbula bile su tople i želatinozne. Prsti su ti prolazili kroz njih kao kroz tkivo meduza iz Mramornog mora. Meduze su bile veliki, bijeli lampioni što su se zibali sred tamnih valova…”

Ovaj put sam došao tačno znajući šta želim da dobijem od ovog grada, naravno, nisam došao ničim izazvan, to je samo varka prve rečenice. A želio sam da mi grad da energiju koja je bila toliko ogromna i potentna, da mi je prosjek hodanja stalno bio oko 15 kilometara dnevno, i pri tome nisam osjećao umor.

Stambul (kako ga zovu Poljaci), takav je grad u kojem život traje od nula do dvadeset i četiri puta 365.

Svaka fotografija Istanbula momentalno postaje razglednica s ovog, onog ili ko zna kojeg svijeta. Evo nekoliko razglednica od riječi.

Ulica u kojoj je moj hotel cijelu noć miriše na hranu s roštilja.

U Istanbulu uvijek imam osjećaj da dan neće završiti, da će vječno trajati dnevna svjetlost. I tačno znam zašto su zaljev Bosfora nazvali Zlatni rog, zbog svjetlosti, možda i zbog zlatnih kupola Bizanta, ali za mene je to zbog zlatnih fotona.

Kada sam se prvu noć spustio na Galata most i kad su pukli ezani, jedan za drugim iz brojnih džamija, sjetio sam se rahmetli oca i kako bi on bio zadivljen da može čuti ovaj kosmički ezan. Onda sam shvatio da ga on i čuje. Duša je posvuda istovremeno, pogotovo duša najbližeg.

Na Karaköyu lik grabljama struže dagnje s mola kojeg zapljuskuje more, otišao je onda kada je nastrugao punu plastičnu kesu. U blizini su bili braća ribari, i tu je nemoćno plutao mladi galeb čekajući smrt. Lice mu je bilo tužno, krila potonula, samo je glava davala znake života. Naredni dan ga je more već progutalo.

Nikad jasnije nisam vidio ljude. Ono što jesu, što predstavljaju ili žele biti. Zapisivao sam ove rečenice/razglednice u folder Zabilješke na mobitelu. Kao i zabilješku kada sam sjedio na balkonu slastičarne i restorana, te gledao kako padanjem noći počinju da svijetle velika slova razapeta između minareta Aje Sofije: “La illahe illallah”.

Pričao sam s prijateljicom kako je nemoguće biti u Istanbulu, a ne osjetiti božanski duh, dah, prisustvo, svojevrsno ganuće koje nužno ne mora ni biti religijske prirode, ali to je ona energija koju sam želio dobiti dolaskom u ovaj grad. I dobio sam je u velikim količinama toliko da sam došao na ideju da dođem ovdje i napišem knjigu koja će se zvati “Ribari Zlatnog roga”. Možda od toga neće biti ništa više od ovog naslova, ali i to mi je bio dovoljan ushit.

Pričajući s Esrom iz Istanbula, govorio sam joj kako sam jednom u reportaži o ovom gradu napisao da je Sarajevo kao neki ispodprosječan kvart Stambola (namjerno pretjerujući kako bih izlječio boljku provincijalizma), a ona mi je rekla: “Nisi vidio Sultangazi naselje. U Istanbulu postoje ljudi koji nikad nisu vidjeli more i nikad nisu bili na Taksimu.”

Ova zadnja rečenica mi je stalno bila u mislima do kraja boravka u gradu gdje dodirujući kamen drevnih građevina možeš putovati kroz vrijeme i prostor ne samo u prošlost, nego i u budućnost.

Čarobnost Carigrada

Ironično sam na Instagramu pisao komentare ispod fotografija noćnog Istanbula, prve noći kad sam se spustio na Galata most, da sam došao u ovaj grad prije nego bude bombardovan, aludirajući na bombardovanje Teherana i na barbarsko uništavanje baštine cijelog čovječanstva kada bombarduješ kulturu koja ima višemilenijski kontinuitet i sjajne artefakte.

Zapad i njegova kasarna Izrael su barbari današnjeg doba. Ubice djece i ljudske ljepote. Onda sam shvatio kako se dopisujem s drugaricom koja je u Harkovu, dok jedem fistikli baklavu i pijem turski čaj. I kako postaje sasvim normalno dopisivati se s nekim ko je pod napadom dronova, raketa i aviobombi dok ti sjediš u luksuznoj franšizi gdje pršti od sjaja i ukusne hrane.

Takav je naš današnji svijet, raspolućen i šizofren divljačkim imperijama Zapada i Istoka, koje, iako navodni neprijatelji, imaju zajednički cilj, da prihvatimo globalne ratove kao fistikli baklavu u Istiklalu u luksuznoj slastičarni. Da budemo robovi rata i konzumenti lažnih vijesti koje će nas uvesti u zapadnjački raj, gdje ćemo biti bombardovani onako kako se prohtije imperatoru u Bijelom dvoru.

U Istanbulu žive ljudi koji nikad nisu vidjeli more, iako im je ono bukvalno pred nosom. Nisu od siromaštva, ne zato što ga ne žele vidjeti. Pri tome istanbulski gradski saobraćaj (metro, bus, tramvaj i brodski prevoz) je na nivou većem od berlinskog, samo što je u odnosu na potonji skoro pa besplatan. Za jedan euro možeš redovnom gradskom brodskom linijom ploviti dva sata do krajnje tačke Bosfora na Crnom moru, do Anadolu Kavagi ili Rumeli Kavagi. Tamo možeš pojesti izvrsnu ribu ili balik ekmek/durum za tri eura. Užitak kakav dobiješ za jedan euro putujući božanstvenim Bosforom gledajući morske džamije, palače, utvrde i naselja je jedinstven. U Veneciji bi za ovo platio nekoliko stotina eura, ali prizori ne bi ni izbliza imali magiju Bosfora, iako je Venecija magična na svoj način.

Zadnja tri dana sam proveo u kvartu Fener (Fanar na grčkom što znači svjetionik), koji je prožet s Balatom. Tu je sjedište Ekumenske i Pravoslavne patrijaršije, i Haliç Sanat, drevne kuće stanovnika s vizantijskim/grčkim korijenima koje su zadržale utjecaje stare arhitekture, i danas su spomenici kulture. Ime hotela ne smijem otkriti, ali znam da sam otkrio hotel u koji ću stalno dolaziti, možda i da pišem o ribarima Zlatnog roga.

U jednom lutanju, dok se još nisam stacionirao na Feneru, došao sam u ovaj kvart da provjerim Zukinu rečenicu o bajatoj, vizantijskoj vodi. Osjetio sam čarobnost ovog dijela Carigrada i upijao zlatnu svjetlost Zlatnog roga. Svjetlost je bila starija i od Vizantije.

Vidio sam Hidrovo drvo, džamiju letećeg kovčega, crkvu svetog proljeća, agiasme – sveta podzemna vrela i hrišćanska svetilišta, mauzeloje čudotvoraca, svece i svete pijance koji su pripadali i islamu i pravoslavlju; sav taj šareni i sinkretički Istanbul, gdje se spajaju mnogostruke stvari. Sve ono što volim simbolizira ovaj grad. Život ovdje vibrira nečim što je veće i od samog života. Kao da za trenutak možeš ugledati vječnost, kao zlatni trak svjetlosti što pada u susjednoj ulici, i dok dođeš tamo ona je već nestala.