(FOTO) Ararat: Avantura na najvećem vrhu Turske
“Šta će vam čeona lampa za Arefat?”, pitala me prodavačica. Objasnila sam joj da ne idem na Arefat, već na Ararat, najveću planinu u Turskoj, i da se kreće usred noći da bismo dočekali izlazak Sunca na vrhu.
Tehnički, ova ekspedicija nije previše zahtjevna, ali kondiciono jeste. Ne trebaju vam sajle, kaciga i ostala alpinistička oprema, već samo dobre gojzerice, prilagođena odjeća i dobra kondicija.
Uz Gafu i Odiseju
Volim planinarenje i već godinama se pridružujem raznim turama, ali ovo je prvi put da se penjem na 5.137 metara. Od ramazana sam bila na tri planinarske ture u Bosni i Hercegovini, što nije dovoljno. Pitala sam se jesam li fizički spremna iako redovno treniram snagu i trčim po Vrelu Bosne i Darivi. Nedavno sam bez problema istrčala 10 kilometara, pa sam se tješila da će biti sve uredu.
Za mentalnu pripremu čitam knjigu slavnog bosanskohercegovačkog alpiniste Muhameda Gafića “Odiseja 7.000 m”, u kojoj opisuje svoje penjanje na Mount Everest i druge vrhove. Jedna rečenica mi je ostala posebno u sjećanju, a to je da ako se želiš popeti na vrh, trebaš pobijediti samu sebe. To me držalo. Cilj mi je pomjeriti granice vlastite izdržljivosti. Posebno me obradovalo saznanje da će Muhamed Gafić biti dio naše ekipe. Njegovi savjeti, posebno o tehnikama disanja na velikim visinama, bili su dragocjeni. To je važno radi prevencije visinske bolesti i manjka kisika u zraku.
Bila nas je ekipa od 18 planinara iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske u organizaciji planinarskog društva Gorštaka. Svi se upoznajemo na aerodromu u Sarajevu. Rješavamo pitanje roaminga i mobilnog interneta. Letjeli smo preko Istanbula za Van, na istoku Turske. Na aerodromu nas je dočekao naš vozač koji nas je prevezao do Doğubeyazıta. Pitamo ga da li ima klimu. Vozač odgovara “klima normal”, što znači samo ventilacija bez hlađenja. Bez obzira na visoke ljetne temperature, uživali smo u prizorima Vanskog jezera i krajolika istočne Turske. Približavajući se Doğubeyazıtu, ugledali smo planinu Ararat sa snježnim pokrivačem. Svi naši pogledi su usmjereni ka Araratu. Valja se tu popeti!
Ararat je neaktivni vulkan na istočnoj granici Turske prema Iranu i Armeniji. Ravna dolina Ararata je ispresijecana oštrim, kamenitim planinskim grebenima. Doğubeyazıt nije samo poznat po planinskim predjelima i Araratu nego i po tome što se tu ukrcala Nuhova lađa nakon potopa. Prvi dan posjećujemo lokaciju Nuhove lađe gdje nailazimo na školjke. Sitne školjke su već prvi suveniri. Simbolika Nuhove lađe kao i planine Ararat su svugdje prisutni, pa čak i taksi-štand ima u pozadini Nojevu arku kao logotip. Naravno da se u gradu prodaju majice sa slikom planine Ararat, bandane, privjesci, magneti i kompletan pribor za planinarenje.
Zatim posjećujemo zadivljujuću Ishak-pašinu palatu iz osmanskog perioda 18. stoljeća na nadmorskoj visini od 2.000 metara. Arhitektura i ukrasi na palači su fascinantan spoj utjecaja seldžučkih džamija starih 500 godina, armenskih crkava i savremenog osmanskog stila. Prostorije su male da se zimi mogu grijati otvorenim kaminom. Još uvijek postojeći zračni kanali koji prolaze kroz zidove pokazuju da su mnoge prostorije bile povezane s centralnim sistemom grijanja i hlađenja. Postojali su čak tekuća voda i kanalizacijski sistem. Stara pozlaćena vrata su pod ruskom vlašću početkom 20. stoljeća odnesena i danas se nalaze u Ermitažu u Sankt Petersburgu. Rusija je više puta pokušala zauzeti taj dio Turske. Poznato je da je Berlinski kongres 1878. godine odlučio o sudbini Bosne i Hercegovine, tako je i za grad Doğubeyazıt tada odlučeno da će ostati u okviru teritorije Osmanskog carstva i neće pripasti Ruskom carstvu. Današnje stanovništvo čine Kurdi, Turci, Azeri i Čerkezi. Naši vodiči su bili Kurdi, simpatični, topli, sposobni i otporni Enver i Hajder, te konjovođa Erdogan, koji nas je počastio, kako je on nazvao, kurdskim čajem na otvorenoj vatri, a Burhan i njegov sin Ramazan su nas također pazili i vodili računa da uspon ide po planu.
Drugi dan ekspedicije krenuli smo prema baznom kampu na 3.000 metara. Prepakujemo naš prtljag sa kompletnom opremom i odjećom za naredna četiri dana koliko će trajati uspon. Nakon uobičajenog slikanja kompletne ekipe, vozimo se kombijem u nacionalni park Ararata i na odredištu stižu planinski konji koji će nam transportovati naš prtljag, a mi nosimo u ruksacima što nam treba za uspon do baznog kampa. Krećemo sa visine otprilike 2.000 metara, a penjemo se na 3.000 metara gdje se nalazi bazni kamp. Topao je ljetni dan. Mažemo se zaštitom od sunca, stavljamo ruksake na leđa i svako u svom tempu se kreće na prvu dionicu kroz livade i pašnjake na podnožju Ararata koji izgleda tako daleko, a tako blizu.
Stižemo poslijepodne. Čeka nas bogata sofra sa turskim specijalitetima u šatoru za zajednički objed. Šatori gdje ćemo biti smješteni za planirana dva naredna dana sastoje se od dva metalna jednokrevetna okvira sa spužvama i dva stolića. Još je samo falilo da je ćilim prostrt, ali to je dobro jer će oluja, kiša i snijeg dva dana kasnije sve to pokvasiti. Alpinista Gafić kaže da je iznenađen ugođajem i komocijom. I mi smo. Lijepo vrijeme, vedro nebo, ne moramo spavati na podu, imamo prostora da se presvučemo i da ostavimo naše stvari - šta hoće planinarska duša više? Noć je pokazala da se može dobro spavati.
Sutradan se penjemo do drugog kampa na visini od 4.200 metara da organizam navikne na tu visinu i da se aklimatiziramo. Strepim da li ću dobiti visinsku bolest. Ništa. Odlično se osjećam. Dok se penjemo na drugi kamp, dolaze nam drugi planinari u susret i svakog pitam da li su se uspjeli popeti na vrh. Većina odgovara da se nisu mogli popeti do vrha zbog padavina i jakog vjetra. Naravno da nam najgori scenarij prolazi kroz naše glave. U procesu aklimatizacije je planirano da se nakon uspona na drugi kamp vratimo na bazni kamp. Za vrijeme spusta počelo je grmjeti, nekontrolisan vjetar iz raznih pravaca, grad, i bez obzira na to što smo imali kabanice, vjetrovke i kišobrane, niko nije ostao u potpunosti suh. Ali to je planina. Vrijeme se naglo mijenja. I sve je to priroda. Postalo je pohladno. Toplimo se. Oblačimo više slojeva i naravno svi provjeravamo vremensku prognozu za naredni dan kada je planiran ponovni uspon do drugog kampa i zatim završni uspon do vrha Ararata na 5.137 metara. Dok večeramo, naveliko komentarišemo hoćemo li, kako ćemo i šta ćemo?
Sutradan se budimo uz vjetar i snijeg. Kako se popeti po ovom nevremenu? Iskusni kurdski vodiči su odlučili da ćemo pauzirati jedan dan jer je najavljeno razvedravanje. Tako je i bilo. Oko podne se razvedrilo. A mi, kao pravi Bosanci, odlučili smo se počastiti, sakupili pare i zamolili da nam pripreme janjeće pečenje. Pokazujemo glavnom kuharu kako izgleda sač i kako bismo mi voljeli da se ispeče. Tako je i bilo. Dobro smo se najeli. Imali smo još jedan dan aklimatizacije i bili smo spremni za konačan uspon na vrh Ararata.
Iznad oblaka
Sutradan, naspavani i odmorni, krenuli smo prema drugom kampu. I dalje je bilo hladno, ali se razvedrilo na 4.000 metara. Prvi put u životu sam bila uživo iznad oblaka a da ne sjedim u avionu. Vježbamo kako navući dereze, kako hodati u njima i kako najbolje padati, a da ne povrijedimo sebe i druge planinare opasnim metalnim šiljcima. Dereze će nam olakšati penjanje po snijegu i ledu. Nakon večere smo se smjestili u šatore, dosta manjeg ugođaja, ali znali smo da tu svakako nema spavanja jer je okupljanje bilo tačno u ponoć, a pokret na vrh u 1:00.
Po mraku, sa čeonim lampama, penjemo se po kamenjaru prema vrhu. Korak po korak. Ima više grupa, pretpostavljam oko 30 planinara iz Rusije, Turske i Irana. Dišem onako kako me je Muhamed Gafić posavjetovao. Udišem kroz nos, zastanem sekundu i polako izdišem na usta i tako sve vrijeme kako bi pluća dobila dovoljno kisika. Vidim, ide mi dobro. Nazire se izlazak sunca na horizontu. Kada pogledam unazad, osvijestim se da smo na strahovitoj visini. Grad, naselja i planinski predjeli su kao na tacni - kao da ste u avionu, a niste. Prekrasan prizor izlaska sunca. Gasimo i sklanjamo naše čeone lampe.
Ono što je najvažnije za planinara je da je vedro. Čisto nebo bez oblačka. Prelazimo polako u ledene površine i snijeg. Pravi se pauza da navučemo dereze. Dolazi vodič Enver da provjeri da li sam dobro uvezala dereze i da li je dovoljno čvrsto. Kaže “good”! Oblačim pernatu jaknu ispod gore-tex jakne jer se već osjete minusi u zraku, uzimam štapove i prvi dio naše ekipe nastavlja usponom. Polako, korak po korak, usporenim tempom, jer svako ubrzanje može da podigne puls i da se tijelo počne protiviti. S obzirom na to da se prvi put penjem derezama, dobro mi ide. Moje tijelo me sluša, a i ja vala njega. Sunce je sve jače. Naše samopouzdanje raste jer se prvi dio ekipe osjeća dobro, ide nam, približavamo se vrhu. Snježni prekrivač je obasjan suncem. Prekrasan prizor. Zadnji koraci do vrha i uspjeli smo! Popeli se sa 2.000 metara na 5.137 metara! Popeli se vlastitom snagom na vrh Ararata!
Kao što reče Muhamed Gafić, kad se popnete na vrh, a sunce vas obasja, ko je bio ateista postaje teista. Hvala Bogu! Božija milost što sam uspjela bez problema! Svi jedni drugima čestitamo! Veliki je to uspjeh! Veliki fizički i mentalni izazov! Slijedi slikanje. Zastave planinarskih udruženja se vade, a svakako zastave s ljiljanima i Bosne i Hercegovine. Ko nije doživio, ne zna koja radost i euforija se probude kod čovjeka.
Nakon otprilike pola sata na vrhu polako se spuštamo nazad prema drugom kampu na 4.200 metara. Tek sada uviđamo preko koje vratolomije smo se noćas popeli. Koje li je kamenje ovaj vulkan izbacio iz sebe! Trebat će nam 4 sata da se svi vratimo do drugog kampa. Slijedi kratka pauza. Dočekuje nas kuhar sa lubenicom i orašastim plodovima. Presvlačimo se, pakujemo naš prtljag iz šatora i dalje još 1.000 metara spusta do baznog kampa, gdje ćemo ručati. U roku od 15 sati smo se popeli 1.000 metara i spustili 2.000 metara. Nekoga manje, a nekoga više noge bole. To je manje važno. Svi smo presretni što smo uspjeli pobijediti sami sebe i što smo pomjerili granice naše izdržljivosti. Bravo mi!
A sljedeći vrh je Kilimandžaro, ako Bog da!
