Forsiranje kišnog kanjona

Mislio sam da ću devet sati kasnije pazariti upalu pluća. Grlo me nije grebalo, nije probijao hladan znoj, nisam se tresao, noge su me nosile kao uvijek što me nose, ali vjerovao sam da je upala pluća upisana. Ako me ona baš i promaši, onda neka snažna prehlada ili gnojna angina sigurno neće. Bio sam vreo, pogotovo iznutra, iako je rakija bila više užasna nego loša, a rijeka je bila led ledena i sa takvim sabircima zbir može biti samo jedan. Ali, Tara me nije ni ranila, ni ubila.

Na zbornom mjestu

Krenuli smo u tri sata iza ponoći. Klašnice, Doboj, Zenica, Sarajevo. U Vojkovićima smo, u svanuće, napravili prvu pauzu. Mezili smo pečenu piletinu i domaći paradajz na haubi Jevđinog peugeota. Na bilbordu pored mosta poziv na 19. svesrpski sabor kulturnog stvaralaštva otadžbine i rasijanja Pjesmo moja, mili razgovore. Put nas je dalje vodio prema Foči, ukletim Šćepan poljem, kojim sam posljednji put prošao prije desetak godina. Ne moram ponovo narednih deset.

Počinje kiša

Došli smo na zborno mjesto kada i zora. U povelikoj konobi već je bilo nekoliko gostiju koji su srkali vrelu kafu. Gledao sam malo u plitku i zelenu Taru, a malo više u tmurno i mrzovoljno nebo. Prognoza vremena je najavljivala sunčano prijepodne, ali stanje na terenu nije obećavalo. Naručio sam duplu rakiju, ali neće karta poštenog čovjeka. I Jevđa i ja smo se stresli na pola prvog gutljaja, ali je on bar naručio običnu, a ne alavu duplu poput mene. I loša rakija može da se pije i da se popije, ali ova nije mogla nikako, pa smo je diverzantski vješto prosuli preko terase konobe.

Spuštanje Tarom je i dalje na snazi uprkos sve težim oblacima. Domaćini nas uvjeravaju da kiše neće biti, a ako je i bude, biće kratka i neprimjetna. Neka bude tako. Neka bude spuštanja, pa taman padalo i iz vode i iz neba cijelom rutom. Da lakše podnesemo strepnju - doručak. Pršut, pečenica, domaći sir i jagnjeća džigerica. Ima i pite, ali do nje nisam stigao, pa ne umijem reći kakva je i da li bi imala prednost nad iznutricama. Samo što smo obavili posljednje zalogaje, domaćini nas spuštaju u prizemlje konobe gdje zadužujemo odijelo zvano neopred, čizme, kacige i prsluk u vidu kabanice.

Krećemo kombijem uzvodno. Počinje kiša koja je svakim kilometrom sve jača i sve upornija. Neka je, velim sebi, neka pada, neka topi, samo da ne otkazujemo. Rastao sam uz jednu veliku rijeku, najveći dio života proveo na obalama jedne druge koja je lijepa kao i ona prva i vodom sam naprosto inficiran. Dva puta sam se spuštao kanjonom Vrbasa, ali nijednom nisam splavario Tarom i nikakve kiše, prolomi i potopi neće moći da me istjeraju iz čamca. Nismo bili jedini kojima kiša nije smetala, jer je u rijeku hrabro zagazilo desetak ekipa, a još najmanje toliko ih je, kako nam reče skiper, bilo ispred nas.

Cijelom trasom su nas pratile pauze

Dobili smo precizna naređenja: kad skiper kaže da veslamo jako, svi veslamo jako; kad kaže da vesla samo desna strana, onda vesla samo desna strana; kad kaže da vesla samo lijeva strana, onda vesla samo lijeva strana. Jasno? Jasno. Spuštanje može da počne. Kiša i dalje pada, ne samo da pada, nego i pojačava, ali uzbuđenje je veliko. Neko je ponio i flašu sa mlakom rakijom, pa je kuraž rasla sa svakim novim krugom. Ubrzo smo naišli na prve brzake, na prve serpentine i dreka je bila neminovna.

Spuštanje Tarom

Veslali smo kako smo znali i umjeli, neki nekako, a neki nikako. Tara je bila plitka, sasvim očekivano za to doba godine i nije nam trebao neki veći napor da bismo se izborili sa brzacima. Ipak, nikome nije na pamet padalo da skine kacigu ili da otkači nogu sa sigurnosne kopče na dnu čamca. Jezdili smo Tarom kao da je vranac koji tek povremeno jurne divljim galopom. Kiša je padala i padala, bili smo mokri od do, a tek je prošlo pola sata. Do cilja, do konobe u kojoj nas čekaju kuvani krompir, kajmak i lešo jagnjetina, ima još dobrih dva i po sata.

Uzbuđenje je veliko

Oko nas su šume i kamenolomi, iza nas planine umotane u maglu. Pejzaž je, što bi rekao pjesnik, slikan božjim kistom. Kanjon Tare je, besjedi skiper, drugi najduži kanjon na svijetu. U kanjonu se nalazi oko 80 pećina. Većina njih nikada nije istražena, a u pojedinim u koje su stručnjaci ušli pronađeni su čak i tragovi praistorijskog čovjeka. Tara je plovna u dužini od oko 90 kilometara i spust je moguć gumenim čamcima, kajakom i kanuom, a najdužu tradiciju spuštanja niz rijeku imaju drveni splavovi. Na pojedinim mjestima vide se ostaci starih mostova, mostova koji su odavno srušeni.

22 buka i brzaka

Donji dio kanjona Tare je dugačak 18 kilometara, a kopnenim putem ova dionica je i duža. Na ovom potezu se nalazi 22 buka i brzaka, a najveći bukovi su Braštanovički buk, donji i gornji, Borovi, Ćelije, Mladički, Vjernovićki i Čegrilo. U tom dijelu rijeka ima i najveći pad, pa je ona ovdje i najbrža. Jedna od najvećih atrakcija donjeg kanjona Tare je potok Šipčanica koji su u nju uliva sa desne strane. Tu je i pješčana plaža na koju pristaju čamci sa gostima zbog pauze za kupanje i fotografisanje. Šipčanica izvire na vrhu kanjona Tare podno Zlatnog bora, a ka Tari se spušta niz kanjončić koji čini desetine vodopada i kaskada.

Dobili smo precizna naređenja

Cijelom trasom su nas pratile pauze – kućice i nadstrešnice podignute pored rijeke u kojoj omladina prodaje pivo, sokove i kiselu vodu. Najveća pauza se nalazi upravo na ušću Šipčanice u Taru. Desetine čamaca nasukano je na pješčanu plažu. I dok jedni jure po ledeno pivo, a drugi ka Manitim vrelima, treći se konačno kvase u Tari koja je led ledena. Dovoljno je par zarona i nekoliko zaveslaja, pa da sve što je golo, sve što nije pokriveno odijelom i prslukom, dobrano utrne.

Veslali smo kako smo znali i umjeli

Jedan od onih koji je utrnuo više nego što je mislio jeste onaj koji te iste noći nije oka sklopio uprkos strahovitoj pospanosti, još većem umoru i toploj rakiji koja bi i ledena bila užasna.