Fenomeni Brigitte Bardot

Lik nije jedan, nego je u jednoj ikoni nekoliko fenomena. U “Zaljubljenom rječniku filma” za Brigitte Bardot (28. septembar 1933, Paris - 28. decembar 2025, St. Tropez) stoji da je “simbol posljednjih lijepih dana Francuske, kad je još uvijek bila poštivana”. Biografi tvrde da je B.B. “apsolutna Francuskinja, iz zemlje koje više nema - žena koja se prelijeva na sve strane”.

Opsceni spektakl

Nakon školovanja u baletskoj školi, u nadi da će postati primabalerina, na majčin prijedlog, kod prijatelja dizajnera Brigitte je predstavljena kao maloljetna manekenka za šešire. Zahvaljujući urednici časopisa Elle, koja je vizionarski uočila njene neslućene kapacitete, 2. maja 1949. Brigitte je osvanula na naslovnici specijalnog broja, na kojoj je pisalo: “Jesu li mlade djevojke odvratne? Jesu li mlade mame besprijekorne?” Pozirala je u prugastoj bluzi sa visokom, bijelom kragnom i kravatom, šalicom čaja u ruci, stojeći iza majke, i postala maskota časopisa.

Familija - pariška buržoazija bogatih industrijalaca iz XVI arondismana, striktna, uštogljena i konzervativna, nije sa radošću dočekala Brigitteine prve korake u medijima. Ali, majčin otac je bio oštrouman: “Ako je malenoj suđeno postati jednog dana kurva, biće to s filmovima ili bez njih. A ako joj nije suđeno, film to neće promijeniti. Dajmo joj priliku, nemamo pravo odlučivati o njenoj budućnosti.”

Brigitteina filmografija nije posebno privukla, jer je bila oskudna. Malo je ostalo od njenih filmova “Normanske rupe” 1952, “Portreta svog oca” 1954, “Velikih manevara” René Claira 1955… Njihova protuteža, koja se po svemu izdvaja, je “I Bog… stvori ženu” (Roger Vadim, 1956): u Francuskoj je, zbog eksplicitno golišavih scena, bio zabranjen mlađim od 16 godina i njegova četvrtina cenzurirana, kao i u Velikoj Britaniji. Film je naljutio Vatikan, a u SAD-u je izazvao kampanju protesta u katoličkoj crkvi. U Filadelfiji su inspektori vršili racije u kinima i u skladu sa zakonom, koji je zabranjivao “opscene spektakle”, konfiskovali kopije. Nadbiskup Lake Placida je pokušao otkupiti sve ulaznice, da niko ne bi vidio film.

Ali, box office je bio neumoljiv: film sa prvim scenama golišave Brigitte, “plavokose Ciganke”, u SAD-u je pogledalo rekordnih 16,5 milijuna ljudi. Postao je slavan zbog St. Tropeza, gdje se moglo voljeti i živjeti nag, kao nigdje, i Brigittenog škandaloznog, lascivnog tam-tam plesa na stolu, a ona poznata koliko i Eiffelov toranj. Na Jelisejskim poljima je na plakatima filma, uz naslov “I Bog stvori… ženu” pisalo “I đavo Brigitte Bardot”.

U filmu, koji je svijetu otkrio St. Tropez, Brigitte je Juliette, mlada djevojka bez roditelja, koja živi u udomiteljskoj familiji, u ribarskoj varošici. Senzualna i slobodna, svojim ponašanjem je uzdrmala i luku i sve muške redom, a naročito trojicu, zaludivši ih odbijanjem povinovati se društvenim normama. Naivni lik Michel, kojeg glumi Jean-Louis Trintignant (1930-2022), postaje njen muž. Film je označio prekretnicu u ženskoj emancipaciji.

Osim što je asteroid 17062 nazvan po njoj, oktobra 1956. Bardot je u Londonu primila kraljica Elisabetha II, povodom Royal Command Performancea, godišnjeg gala prijema, kad je Brigitte srela Marilyn Monroe, koja ju je impresionirala.

Slijedili su intrigantni filmovi, Clouzotova “Istina” (njen najdraži) i “Prezir” Jean-Luca Godarda.

Brigitte je ostala vjerna svojoj ulozi pomalo perverzne i naivne djevojke. Nikada konvencionalna i nikada banalna, u susretu sa filmadžijama kao riba u vodi, poslije je objasnila: “Razmišljala sam kako to da opišem i sjetila sam se jedne Balzacove rečenice: Elegancija je izgledati onakvi kakvi jesmo.”

Svoje crte je posudila bisti Marianne, alegoriji Francuske Republike i fundamentalnih vrijednosti: slobode, jednakosti i bratstva. Marianne je 1968. u Francuskoj sveprisutna slika: u državnim uredima, na poštanskim markama i poslije na kovanom novcu od 1 i 2 eura, te 5 centi. Bista Marianne je prvo predstavljala narod, demokraciju i otpor monarhiji, a s vremenom je evoluirala ka republikanskim idejama.

Bardot je prva francuska glumica koja je velikodušno pokazala svoje čari, uznemirila maštu srednješkolaca i studenata i slavnog generala De Gaullea, do 1969. predsjednika Francuske (mada je razbjesnila njegovu gospođu): dvije ikone su se 1967. srele na večeri u Jelisejskoj palači. De Gaulle je tada imao 76 godina. B.B. se pojavila u husarskoj uniformi i napravila senzaciju. Taj jedini njihov susret je učinio da Bardot “posudi” svoje crte bisti Marianne, čast bez précédenta za filmsku zvijezdu. Tako je amblem ženske nesuzdržanosti i seksualne slobode, inkarnacija antikonformistične i često – fatalne ženke, turbulentne 1968. osvanula u svim francuskim školama i općinama. U mnogima je i danas.

Svojstvene fotogeničnosti, snimala je sa velikim redateljima i interpretirajući likove ležerne elegancije postala sex-simbol. U približno 21 godinu karijere, ukupno je snimila 45 filmova. Nesumnjivo je, skupa sa Eiffelovim tornjem, francuski mit, proslavljen u svijetu. Jednu od posljednjih biografija o njoj je napisao Yves Bigot, predsjednik - generalni direktor kanala TV 5 Monde i TV kroničar. Strastvena analiza nosi naslov: “B.B, najljepša i najškandaloznija”. Autor konstatuje da je provokativna, buntovna i nepredvidiva B.B. potresla šezdesete godine, zaprepastila svojim izgledom i kontroverznim izjavama izazvala tsunami na svjetskoj ljestvici. Bigot smatra da je “B.B. najveća međunarodna zvijezda Francuske ikada, a da nije nogometaš”, imala najveći impakt na feminizam u svijetu - iako nije bila feministica - i jedina koja je zasjenila Marilyn Monroe.

Zabilježila sam izjave ličnosti koji su je poznavali: “B.B. je događaj, tijelo koje se pojavilo, počelo govoriti na originalan način i izazvalo polemike.” Jedna od njenih biografkinja, producentica na France Culture Simonetta Greggio, prenosi da je B.B. “cijena koju žena treba platiti da bude slobodna i utre si put u svijetu muškaraca, i to u ono vrijeme”.

Antoine de Baecque, profesor povijesti filma na Ecole normale supérieure, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik Cahiers du cinéma i urednik za kulturu Libérationa, autor knjige “Bardot”, navodi da je B.B. “permanentni paradoks”, “nametnuvši slobodu kojom će birati muškarce koje će voljeti”.

Pojavu B.B. su studirali i o njoj pisali intelektualci - čuveni redatelji François Truffaut (ako ništa, Oscar za “Američku noć”) i Jean-Luc Godard (“Do posljednjeg daha”, “Prezir”, dobitnik svih velikih svjetskih filmskih nagrada). Zajednički imenitelj je da je B.B. novi način kako biti žena, “moderna i suvremena na filmu”, koja je izazvala eksploziju, zemljotres društvenih konvencija. Teoretičarka feminizma Simone de Beauvoir je zabilježila da Brigitte “slijedi svoje želje, jede koliko je gladna i vodi ljubav sa jednakom ležernošću, istovremeno grabljivica i plijen”. Pjesnik Jean Cocteau je napisao da B.B. “živi kao svi drugi, ali nije nalik ni na koga”.

Spisateljica Marguerite Duras ju je predstavila: “Kraljica Bardot se drži tačno tamo gdje se završava moral i odakle se otvara džungla ljubavne amoralnosti.” Pisac Lucien Bodard je u časopisu Elle 1974. izjavio: “Brigitte Bardot je mala, trijumfalna venera, žena na hiljaditu, koja je izmislila egocentrizam tijela, umijeće moderne senzualnosti, vrlo jednostavne stvari, užitak bez srama, ljepotu, mladost tijela, seks okupan suncem, Mediteran; ona nema ništa od povijesnih uzora.”

Lomila je kodove jedan za drugim: vjernica, u tajnosti se, noseća, u haljini na roza i bijele kockice, udala, i poslije tri godine razvela, odustajući od materinstva. Vozila je bijeli Rolls kabriolet, najčešće hodala bosa, plažu St. Tropeza i ples u bikiniju je više voljela od svih mondenih okupljanja i prezirala uzuse konzervativnog društva.

Vrijeme je provodila sa viđenim muškarcima, koje je mijenjala kao japanke: glumac i redatelj Roger Vadim, koji ju je otkrio kao glumicu (u braku 1952-1957), glumac Jean-Louis Trintignant, pjevač i kompozitor Gilbert Becaud, pjevač Sacha Distel, glumac, producent i slikar Jacques Charrier (u braku 1959-1963), glumac Sami Frey, multimilijunaš - nasljednik Opela, sportista, fotograf i playboy Günther Sachs, zapamćen po 10.000 ruža kojima je iz helikoptera zasuo njeno imanje La Madrague uoči vjenčanja u Las Vegasu, navodno jedini koji ju je impresionirao (u braku 1966-1969, poslije oženio Sorayu Esfandiari, bivšu gospođu iranskog šaha), kompozitor i kantautor Serge Gainsbourg, koji ju je nazvao B.B. i za nju komponovao hit hitova “Harley Davidson”, brazilski pjevač i producent Bob Zagury, glumac Patrick Gille, glumac i kipar Miroslav Brożek, diskretni barmen Christian Kalt, sve do udaje 1992. za Bernarda d’Ormalea (1941), poslovnog čovjeka, koji je bogatstvo od tekstila stekao u Africi. Bavio se filmovima i avijacijom, a bio je savjetnik Jean-Marie Le Pena. Brigittena naklonost i otvorena podrška ozloglašenom ekstremno-desničarskom Nacionalnom frontu je time i zapečaćena.

Predmet svih polemika, Brigitte je od 1949. do 1996. samo na naslovnici časopisa Elle zasjala 62 puta. Procijenjeno je da je diljem svijeta objavljeno približno 300.000 naslovnica novina i magazina sa Brigitte Bardot.

Neobično, ali istinito: film nije bio njena želja. Tamo su je odveli Roger Vadim i život. Ali, njena veza sa muzikom je vanserijska: Bob Dylan (dobitnik Nobelove nagrade za književnost) je svoju prvu pjesmu, sa 15 godina, napisao za B.B. i nazvao je “Song to Brigitte”. Imenovao ju je u pjesmi “I Shall be free” (1963), kad je predložio Kennedyju da B.B. bude rješenje za napredak Amerike, ilustrirajući učinak kojeg je, kao muza, imala na njegovo stvaralaštvo.

Bila je neprikosnoveni idol Johna Lennona i Paula McCartneya na početku karijere, prije Beatlesa. Brassens, Nino Ferrer i Jacques Brel su pisali pjesme za nju, ali ih je odbila, ponizno tvrdeći da vjeruje da bi ih upropastila. Pjevanje je za Brigitte bila rekreacija, a stručnjaci su tvrdili da pjeva “tačno”: sve njene numere su snimljene iz prve, a ima ih preko 80. Bigotu je prenijela: “Bila sam previše stidljiva, zazirala sam od publike.” Jedini put kad je nastupila u pozorištu, a mnogi žale što nije nastavila, pretvorio se u katastrofu, jer je zaboravila tekst.

Kad god je imala priliku, B.B. je citirala književnicu Madame de Staël (1766-1817): “Slava je blistava tuga sreće.” Obožavatelji, fotografi i radoznali je nisu nikada puštali na miru. Na setu snimanja zaboravljenog filma “Vrlo dobra i radosna priča Colinot Trousse-Chemise”, redateljice Nine Companeez, B.B. je malu kozu in extremis spasila klaonice i odnijela je u svoju sobu. U glumačkom kostimu se osjetila “grotesknom i prevaziđenom” i te 1973. odustala od filma, slave i javnog života.

To je bilo njeno posljednje pojavljivanje na filmu. “Prestajem sa svim. Do sada sam svoj život davala muškarcima, od sada ga dajem životinjama.” Kao da je čula rečenicu svoje istomišljenice iz Sarajeva: “Životinje su najbolji ljudi.” Poput redovnice, posvetila se svijetu životinja i 1986. utemeljila Zakladu Brigitte Bardot, koja se zdušno borila protiv ubijanja foka, protiv koride, protiv ubijanja životinja radi eksploatacije krzna, za bolju sudbinu konja i brinula se za napuštene pse i mačke. Postala je zviždačica i okupila 75.000 ljubitelja životinja. Na licitaciji je prodala većinu svoje imovine, nakit i odjeću sa vjenčanjā, i živjela asketski, poput njenog idola, sveca Franje Asiškog. Posvetila se svojoj novoj životnoj preokupaciji, borbi za životinje.

Ni ovaj put nije naišla na razumijevanje, a svoju je gorčinu javno i sočno izražavala kad god je bila u prilici: napadala je političare, predsjednike Francuske redom, jer ne vode računa o životinjama, bunila se zbog vjerskih obreda muslimana koji žrtvuju ovce za Bajram. Njen angažman je doveo do usvajanja zakona o zaštiti životinja u Europskom parlamentu: zabrana lova na foke, za dobrobit životinja, udomljavanje policijskih konja, novi aspekt omamljivanja životinja prije klanja.

Njen poziv na bojkot je pridonio europskom stavu protiv konzumacije konjskog mesa, a njena virulentna kritika uvjeta, pod kojima se ovce kolju za Bajram, istakla je nedostatak europskih propisa o omamljivanju, što je dovelo do zakonodavnih i sudskih rasprava. Smatrali su je za “poremećenu”, ali njena Zaklada “za opće dobro” je stekla 300 zaposlenih, podružnice postoje u 70 zemalja i brinu se za 12.500 životinja. Prema njenoj procjeni, to je njena najbolja uloga. Životna. I najljepše naslijeđe “slobodne žene”.

A napadala je i muškarce koji “više ne znaju šta su oni pravi”, nije zaobišla ni homoseksualce, a ni gospođe, koje “više ne znaju šta je ženstvenost” i “čije je mjesto u kuhinji i u bračnom krevetu”. Bunila se protiv TV i filma zbog vulgarnosti i love, zbog koje je St. Tropez postao mjesto za izbjegavanje. Uvredama koje su prštale zaradila je nekoliko sudskih presuda. Antiislamskim stavovima je počela izazivati rasprave u Francuskoj: nekoliko puta je osuđena zbog rasističkih izjava i javnih uvreda, što je vrlo stoički podnijela i nikad odustala.

St. Tropez ima oko 3.500 stanovnika. Ljeti se zna desiti da bude oko 80.000 turista. Na njenom ispraćaju 7. januara je bilo 150.000 ljudi. Zaklada B.B. je objavila da je osnivačica za sahranu željela bijelo, poljsko cvijeće. Osim što su otvoreni hoteli, koji su zimi tradicionalno pod ključem, cvjećari su zatražili pomoć iz Švicarske i susjedne Italije. Prijatelj od 1978, Chico, gitarista Gipsy Kinga, muzikom je, na koju su skupa na morskim žalovima plesali, ispratio Brigitte. Vanka je bila ledena zima, a Chico je izjavio: “Za Brigitte mogu i prst slomiti, nije važno.” Policija je bila puna razumijevanja prema mnogima koji su na ispraćaj došli iz daleka i prespavali u automobilima na parkingu.

Varošica, koja Brigitte duguje doslovno sve, ispratila ju je direktnim prijenosom na tri ogromna TV ekrana postavljena u luci, na trgu Općine i na trgu des Lices, poznatom po igri pétanque, gdje su vrijeme provodile zvijezde: Mick Jagger se 1971. baš tu vjenčao sa prvom gospođom Biancom Perez, razbibrigom su se bavili Johnny Hallyday, Karl Lagerfeld, Vanessa Paradis, Leonardo di Caprio, Bill Gates…

Pogrebna povorka u crnom, prema želji B.B. uvijek u crnom u žalosti zbog životinja, prošla je ulicama, gdje je sniman “I Bog… stvori ženu”. Predsjednik Francuske Macron je dao na znanje da želi upriličiti svečani hommage glumici. Zaklada B.B. je odgovorila da je prirodnije da se sve organizira u St. Tropezu, u skladu sa njenom željom. List Canard Enhaȋné je prenio da je njeno okruženje obavijestilo predsjednički bračni par da će se misi u lokalnoj crkvi prisustvovati samo sa pozivnicama (što je na ulazu uredno provjeravao agent sa crnim naočalama i diskretnom slušalicom u uhu), te da državni političari nisu poželjni.

U kovčegu od pruća

Posljednjem ispraćaju, uz zvuke Gipsy Kinga, originalnu muziku Godarovog filma, i onu iz “Casinoa” Martina Scorsesea, prisustvovali su Mireille Mathieu, koja je otpjevala “Panis Angelicus”, a operni pjevač Vincent Niclo je izveo Gounodovu “Ave Maria”. Misa je započela glasom Marije Callas. U povorci su bili ex-ministrica za jednakost prava Aurore Bergé i naravno Marine Le Pen, zajedno sa Paulom Watsonom, ekološkim aktivistom, koji je pet mjeseci proveo u zatvoru na Groenlandu, budući da je Japan izdao međunarodnu potjernicu, jer je ozlijedio kitolovce u japanskim teritorijalnim vodama. Generalni tajnik Zaklade B.B. je u oproštajnom govoru podsjetio da je glumica sa filmskog seta od klanja spasila kozu i da je tako sve počelo.

Iako je sa majkom oduvijek imao buran odnos, sanduk je u crkvu unio jedini Brigittein sin, Nicolas-Jacques Charrier (1960), koji sa gospođom, ex-manekenom Anne-Line Bjerkan, decenijama živi u Norveškoj. Glumica je zapamćena i po otkriću u autobiografiji “Inicijali B.B.” da nikada nije željela dijete, da je trudnoću naročito teško doživjela, smatrala je “tumorom” i u muci je nastojala prekinuti.

U kovčegu od pruća, Brigitte počiva u familijarnoj grobnici, a u blizini je i posljednja ovozemaljska kuća “njenog Rusa”, pigmaliona i prvog muža, Rogera Vadima. Najljepša žena na svijetu, usred najljepšeg pejzaža na svijetu - misle stanovnici St. Tropeza. Nekada davno, u poznatoj emisiji “Bouillon de culture” - Juha od kulture - na pitanje šta bi voljela jednog dana da joj Bog kaže, odgovorila je: “Da mi kaže ‘volim te’.”

B.B. je bila svjetska zvijezda, francuski mit, pionirka borbe za prava i zaštitu životinja, navodno i rasista: lik, čija se umjetnost, kompleksnost, skretanja i pretjerivanja, ako ima smisla, mogu godinama analizirati. U prostoru koji postoji zahvaljujući ljudima koji se žele pokazivati, pretjerivati i to znaju odlično unovčiti, povodom njene smrti, na svjetioniku St. Tropeza, istaknuta je ogromna fotka u boji: nasmijana Brigitte zagrlila svog magarca.

Njen životni moto je bio “Buka ne čini dobro. Dobro ne čini buku.” Ne vjerujem da će se nakon njenog odlaska bruka, buka i bure stišati.