Evropa se budi i buni zbog Gaze, a gdje je Balkan... i šta je sa BiH?
Područja svijeta koji priznaje palestinsku državu
“Ono što radi Netanyahu, sramotno je”, rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron, pripremajući se da 18. juna na specijalnoj konferenciji u sjedištu UN-a prizna Palestinu kao suverenu državu. Ukoliko ga u tome ne spriječi američko-izraelska diplomatska mašinerija, Francuska će biti prva velika zapadna sila koja to čini.
Barcelona je pravi primjer
Do tada će se predsjednik Macron truditi da mu se pridruže Britanci, Holanđani i Belgijanci. I još više članica EU. Malta se već odlučila. Norveški premijer Jonas Gahr Store objavio je da je njegova zemlja spremna priznati državu Palestinu i njeno odgovarajuće mjesto u UN-u. Pri tome se misli na punopravni status u svjetskoj organizaciji, u kojoj je Palestina pridružena članica, kao Vatikan koji je takođe priznaje kao nezavisnu zemlju. Prošle godine su Norveška, Irska i Španija koordinirano objavile da priznaju Palestinu prema granicama prije 1967. s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom, što je za Palestince osnovni uslov svih priznanja i rješenja kad su se već odrekli dijela okupiranog prije te 1967. Švedska je još 2014. postala prva država zapadne Evrope koja je priznala Palestinu. I Međunarodni krivični sud priznaje je kao članicu.
Bilo bi posebno važno da Palestinu prizna Ujedinjeno Kraljevstvo, koje ima i istorijsku odgovornost za njeno sadašnje stanje. Bog zna, da uoči 14. maja 1948. mandatnu Palestinu nisu napustili posljednji britanski vojnici, možda ne bi iste večeri bila proglašena država Izrael, a sutradan je napalo pet arapskih država. Kao što i u odnosu prema pokušajima da se razbije Bosna i Hercegovina vlada u Londonu njenoj stabilnosti i suverenitetu pruža odlučniju podršku od Bruxellesa, tako se i prema Palestini odmiče daleko od tradicionalnog anglo-američkog pristupa i suludog nauma američkog predsjednika Trumpa da Gazu pretvori u rivijeru bez Palestinaca. Razlikuje se i od Evropske unije, s čijeg vrha se tvrdi samo da Izrael ima pravo da se brani u Gazi. Upravo tako je jednom rekla Ursula von der Leyen, a nemoguće je da nije vidjela stravu koju izraelska armija sije po Gazi, dok njena komesarka za vanjsku politiku Kaja Kallas uobičajenu frazu o nesrazmjernoj upotrebi izraelske sile u Gazi cinično tumači kako “izraelski napadi nadilaze ono što je potrebno za borbu protiv Hamasa”.
Ovih dana bio je još jedan znak da se Evropa ipak budi, ali i buni zbog genocidnog rata koji Izrael nastavlja u Gazi. Gradsko vijeće Barcelone prekinulo je institucionalne veze s izraelskom vladom i otkazalo sporazum o prijateljstvu s gradom Tel Avivom. Pozvalo je vladu da prekine sve zvanične odnose s Izraelom dok se ne uspostavi poštivanje međunarodnog prava i osnovnih prava palestinskog naroda. Barcelona je, kao rijetko koji drugi evropski grad, pokazala odnos prema kršenju međunarodnog prava u Sarajevu 1990-ih godina, pa me ne iznenađuje puno takav stav prema Izraelu. Kao ni to što je Španija priznala palestinsku državu, a bila je i posljednja evropska zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom. Tek 1986, ali je istovremeno u Madridu otvoreno i predstavništvo PLO-a.
Studenti Cambridgea protestom tražili prekid investicione veze sa izraelskim kompanijama/ANADOLIJA
Iako će razloge za to zaostajanje proizraelski krugovi tražiti u politici diktatora Franca prema Jevrejima, i Adolfo Suarez, prvi premijer poslije Francove smrti, izjavio je da Španija neće uspostavljati odnose s Izraelom dok se ne povuče sa Zapadne obale i ne dozvoli uspostavljanje palestinske države. Gotovo osam vijekova pod islamskim vladarima, uprkos inkviziciji, nije u Špancima iščililo toliko da bi iz svojih kulturnih korijena iščupali i na zemlji srušili tragove onoga što se naziva hispano-arapskim nasljeđem. Takav se odnos održao do danas i prema Palestincima. Negdje sam krajem 1970-ih pisao u beogradskoj Politici o tome kako je jedan palestinski pjesnik, koji živi u Madridu i piše na španskom, proglašen najboljim španskim pjesnikom jedne od tih godina.
Ne iznenađuje me, a trebalo bi, što i u ovom našem balkanskom okruženju vodeće vlasti ne slijede Španiju i navedene evropske zemlje u osudi izraelskog rata u Gazi i podršci Palestincima i njihovoj državnosti. Ustvari, Balkan je podijeljen kao i Evropa, posebno ona koju je obuhvatila Evropska unija, prema stradanju Palestinaca u Gazi i njihovoj ukupnoj sudbini. Teško se može naći oštrija razlika u tom pogledu kao što je između Slovenije i Hrvatske, naprimjer. Slovenski damski dvojac, predsjednica Nataša Pirc Musar i šefica diplomatije Tanja Fajon, uz podršku parlamenta i medija, ne samo u odnosu prema palestinskom pitanju, hrabro unose malo svjetla u mrak kojim neokapitalistička desnica okružuje Sloveniju. Nedavno obraćanje predsjednice jedne članice EU u Evropskom parlamentu popraćeno je dugim aplauzom iz klupa liberalnih delegata, ali i mukom njihovih populističkih protivnika. Rekla je predsjednica Musar: “Ono čemu svjedočimo u Gazi, genocid je, a mi šutimo”. Pa dodala: “Nažalost, kao EU smo pokazali da smo suviše podijeljeni i neefikasni”.
Ne znam na koga je sve aludirala predsjednica Slovenije, a mogla je i na susjednu Hrvatsku, takođe članicu EU, čija vlada samo slijedi šutnju Bruxellesa o genocidu u Gazi i priznanju Palestine. Za predsjednika Hrvatske Milanovića se ne čudim. Samo što Palestincima, kao Bosancima, ne pošalje sapuna da se okupaju. Hrvatska Vlada se od početka invazije na Gazu svrstala uz SAD, Izrael i šačicu zemalja koje su glasale protiv rezolucije Generalne skupštine UN-a kojom se tražilo samo “trenutno, trajno i održivo humanitarno primirje” između izraelskih snaga i militanata Hamasa u Gazi. Hrvatska je bila protiv, rečeno je, jer se u toj “lošoj rezoluciji” nije navela osuda terorističkog napada Hamasa. I tako se držala sve do danas, ne osuđujući jasno Izrael za ono što čini u Gazi, pogotovo ne označavajući to genocidnom namjerom, kao što je glasila presuda Međunarodnog suda u Haagu. Premijer Andrej Plenković ponavlja kako “Izrael ima pravo na obranu od terorizma”, a jedina mu je kritika Izraela kad kaže kako se “Hrvatska protivi svakoj situaciji koja je dovela do civilnih žrtava, osobito djece”. Još se ne oglašava o novim priznanjima Palestine i namjeri da to učini čak Francuska.
Desetine ubijenih svaki dan.../ Anadolija
Ohrabrujuće je ipak što će možda hrvatski mediji i javnost uticati na hrvatsku Vladu da bar djelimično pristup pitanju Palestine promijeni ako već ne može da osudi okupacionu politiku Izraela. Sve do proteklog maja, naprimjer, jedan od dva vodeća dnevnika, Jutarnji list kojeg pratim godinama, gotovo da nije spominjao Gazu, mada se smatra glasilom liberalne lijeve Hrvatske. Nije ni čudo, i desnica, kao i Crkva, zanemarivali su je. Nisam našao da je neki palestinski književnik, ako ne političar, dobio mjesto u hrvatskim medijima. Ali je zato Jutarnji prije godinu ustupio prostor Borisu Havelu, profesoru na Fakultetu političkih znanosti i vodećem proizraelskom intelektualcu, da iznese svoje tvrdnje protiv priznanja palestinske države. “Priznanje palestinske države u ovome trenutku”, napisao je, “nije ništa drugo doli nagrađivanje antisemitskog, džihadističkog nasilja državnošću.”
Na stanje u Gazi uglavnom se gleda samo kao na humanitarnu katastrofu
Sve do ovih dana, dakle, kada primjećujem kako Jutarnji naglo okreće list i počinje otvoreno kritikovati vladu zbog stava o ratu u Gazi. U osvrtu o odbijanju Hrvatske da glasa protiv rezolucije UN-a, kao i Evropskog parlamenta. Uz isticanje osnovnog stava Plenkovićeve vlade kako je Hrvatska jasno definirala da smatra napad Hamasa zločinačkim činom, te da Izrael ima pravo na samoobranu, navodi se izjava Tončija Tadića, fizičara i političkog analitičara, o toj “jako mučnoj situaciji”. On smatra da je za zauzimanje takvog stava problematična hrvatska povijest. “Uvijek je sustiže”, kaže. “Kad bi se Hrvatska jače angažirala na humanitarnim problemima ljudi u Gazi, onda bi se istoga trenutka izvukli NDH i progon Židova u Drugom svjetskom ratu, što, naravno, Hrvatska ne želi.”
Gdje u gazi naći sigurno utočište? /Anadolija
Ima i toga, hrvatski se predsjednici gotovo klanjaju pred Yad Vashemom u Jerusalemu, moleći za oprost ne samo zbog ustaških progona nego i izjave svog prvog predsjednika Franje Tuđmana da se ne bi oženio Srpkinjom ili Židovkom. Doduše, Tuđman je aludirao na Tita, čija je supruga bila Srpkinja, i Antu Pavelića koji se oženio Židovkom. Ali, “mučna situacija” je mnogo širi povod da se Izraelu i Palestini drukčije pristupa. Redatelj Nenad Puhovski je 23. maja putem Facebooka poručio premijeru Plenkoviću: “Ovim putem želim izraziti duboko gnušanje nad odsustvom bilo kakve jasne i nedvosmislene osude Vaše Vlade povodom genocida, masakra, ubijanja i izgladnjivanja civila, osobito djece, u Gazi, a za koje je odgovorna izraelska vlada”. A na jednom portalu se javila i Marija Mileta, aktivistkinja inicijative Nepokorena Palestina, koja je nedavno bila i privedena zbog protesta ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu. Ona kaže: “Ponašanje Hrvatske u ova dva rata (ukrajinskom i u Gazi) licemjerno je i ne mogu vjerovati da se tako postavila naša Vlada. Strašan je svaki rat, ali ta dva rata treba razlikovati. Ukrajina dobiva svu vojnu i humanitarnu pomoć svijeta, dok je u Palestini na djelu klasičan genocid”.
Svakodnevno ubijanje Palestinaca/Anadolija
Tako se bar mediji i javnost Hrvatske, ako ne Vlada, bude. Jedna druga aktivistica s propalestinskih skupova javlja da je na Indexu, naprimjer, 95 posto ljudi u komentarima zgroženo stanjem u Gazi i stavom Hrvatske. “Ali kasno i nedovoljno”, kaže.
Srbija, kao najveća balkanska zemlja, svakih nekoliko godina mijenja kurs prema Palestincima i Izraelu. Često se koristi nasljeđem Titove Jugoslavije kako bi se dodvorila muslimanskim zemljama, posebno da bi ih odvratila od priznanja Kosova. Ubjeđuje ih u podršku Palestincima, a istovremeno ugošćuje i daje diplomatske pasoše njihovim investitorima iz zalivskih emirata, protivnicima palestinske vlasti u Ramalahu. O odnosima s Izraelom dovoljno je podsjetiti na komičnu scenu potpisivanja obaveze da prebaci ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem, koju je predsjednik Aleksandar Vučić dao pred predsjednikom Trumpom u njegovom prvom mandatu.
Palestinci pretražuju ruševine u potrazi za preživjelima i tijelima stradalih/Anadolija
Bivši diplomata Srećko Đukić kaže: “Naša država mora da ima jasan stav, ne ambivalentan. Stav koji Srbiji odgovara je stav koji izražava Evropska unija. Mislim da je on najbliži interesima Srbije”. A tu ambivalentnost profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Filip Ejdus tumači ovako: “Srbija je tokom 1990-ih bila međunarodno izolovana i okrenuta sebi, a od 2000. godine do danas često deluje dezorijentisano na međunarodnoj sceni zbog politike laviranja i balansiranja”. Većina srbijanskih medija ne krije šta se sve događa u Gazi, a Peščanik jedini u regionu prenosi sve što piše Gideon Levy, koji se izlaže smrtnoj opasnosti zbog bespoštedne kritike izraelske vlade.
Podrška iz Sarajeva
A šta je s Bosnom i Hercegovinom? Javnost i mediji osuđuju genocidnu politiku Izraela i invaziju Gaze, i podržavaju Palestince i njihova prava na državnost. Na razne načine se izražava ta podrška u Sarajevu i drugim gradovima. Ali uglavnom u jednoj polovini zemlje, kao i na njenom političkom vrhu. Član Predsjedništva Željko Komšić je bio izložen žestokoj kritici izraelske ambasadorice, koja BiH pokriva iz Albanije, samo zbog jedne riječi - zato što je rekao da upad Hamasa i masakr koji je tamo počinio treba posmatrati “u kontekstu”. Koliko sam saznao, član Predsjedništva Denis Bećirović je rekao Palestincima da bi rado otišao u Ramalah da se sastane sa Mahmudom Abasom. S druge strane, Milorad Dodik, možda je tada bio takođe član Predsjedništva, šalje čestitku Benjaminu Netanyahuu prilikom jedne od ranijih invazija Gaze.
Zbog svojih unutrašnjih podjela BiH je bila uzdržana čak i prilikom glasanja u UN-u o prijemu Palestine kao nepunopravne države 2012. godine. Tada mi je Mahmud Abas rekao, i u Sarajevu i kasnije u Ramalahu, da razumije razloge uzdržavanja, ali da zna da narod podržava pravo Palestinaca na punopravno članstvo u UN-u države koju priznaje i Bosna i Hercegovina.
Od zemalja nastalih na tlu bivše Jugoslavije priznanju palestinske državnosti još se Hrvatska, Sjeverna Makedonija i Kosovo nisu pridružili više od 140 članica Ujedinjenih nacija. Brojka će biti preciznija ako se pridruže Francuska i još neke zemlje nakon konferencije u UN-u. Samo poslije invazije Gaze to su učinili Meksiko, Armenija, Slovenija, Irska, Norveška, Španija, Bahami, Trinidad i Tobago, Jamajka i Barbados.
U redu za hranu /Anadolija
Ima i drugih oblika osude Izraela i podrške Palestincima, poput onog iz Barcelone koju bi, da je drukčije, mogli slijediti i organizatori raznih trgovinskih sajmova u Zagrebu, Beogradu, pa i našem Mostaru koji je jednom od žestokih izraelskih pristalica Netanyahuove politike široko otvorio vrata investicija u najvećoj firmi Aluminijum i formira posebnu komoru za saradnju s Izraelom. Barcelona na svom sajmu nije dozvolila da se otvore paviljoni izraelske vlade niti kompanije koje su uključene u trgovinu oružjem ili profitiraju od rata Izraela protiv Gaze. “Patnja i smrt u Gazi tokom proteklih godinu i po, kao i nedavni napadi izraelske vlade, čine bilo kakav odnos neodrživim”, rekao je gradonačelnik Jaume Collboni. A za vrijeme agresije na BiH, španski bataljon UNPROFOR-a je posebno tražio da bude smješten u Mostaru.
Fino zvuči i dobronamjerna je inicijativa predsjednika Macrona koja bi mogla privući još više evropskih zemalja da priznaju palestinsku državnost. Ali malo je izgleda da će to suštinski poboljšati tragičan položaj Palestinaca. Na njihovo stanje i u Gazi uglavnom se gleda kao na humanitarnu katastrofu. Suštinske promjene i stvaranje uslova da Palestinci žive u svojoj nezavisnoj suverenoj državi, uz izraelsku, ne može doći dok Izrael vodi ekstremna cionistička vlada i dok njen premijer prošlog jula, dakle, prije nego što je Donald Trump postao predsjednik, prilikom govora u američkom Kongresu doživi 58 stojećih ovacija.
