Energija grada i njegovih arhitektonskih elemenata

Arhitekti često razmišljaju, barem oni koji imaju savjest, i tada se stvaraju razne ideje i maštarije, a nešto od toga možda, ako se okolnosti slože i dopuste, postane i stvarnost.

Grad, kao krajnji izraz čovjekove kreativne građevne sposobnosti i vrhunac kolektivnog života zajedno, neovisno o političkim sistemima i društvenim uređenjima, uvijek je posjedovao svoju energiju i svoj šarm, a sve to ovisilo je o tome da li grad emituje pozitivnu ili negativnu energiju.

Vjerujem da se upravo sada pitate šta to on priča i o čemu govori, ali svaki grad, pa i Sarajevo, ima svoj šarm i svoju jedinstvenu energiju. Ova energija ono je što ljude privlači ili odbija, dakle pozitivna je ili negativna, i na taj način čini neke gradove dobrim mjestima za život, a neke ne.

Fenomen težine

Da bi grad imao pozitivnu energiju i zračio privlačnošću, šarmom i onim što zovemo kvaliteta življenja, mnogo faktora treba da se složi i da djelujući zajedno čine taj grad mjestom vrijednim življenja.

Izvori ove vrste energije i polja u kojima ona djeluje ono su čime arhitekti sebe odvajkada zaokupljuju i što na kraju i daje dobru ili lošu kvalitetu života i bivstvovanja u datom gradu i često neobjašnjivu želju da to mjesto posjetimo ponovo ili više puta.

Da li je Sarajevo takav grad i zbog čega je baš takva energija ono što posjetioce zove nazad …ko se jednom napije vode sa Baščaršije, sigurno se vraća nazad… pokušat ćemo malo detaljnije razmotriti, izdvajajući jedan od energetskih momenata koje svaki grad ima, a to bi bio fenomen težine u građevnom i arhitekturi koji zajedno čine gradsku strukturu i ono što mi stručno zovemo tkivom grada.

Dr. Fehim Hadžimuhamedović

Nama koji taj grad poznajemo više nego dobro i pored profesionalnog imamo i emotivni odnos sa njim, tkivo grada Sarajeva višeznačno je i mnogostruko kodirano, tako da, kako zbog mjesta na kojem jeste, okolnosti u kojima je nastao i razvijao se, pa sve do neželjenih momenata tokom povijesti kada energija grada postaje prekoncentrirana i mora doći do pražnjenja, ovaj grad čini jedinstvenim.

A to poznajemo kao trenutke kada grad zbog vanjskih ili unutarnjih okolnosti jednostavno hoće da iskoči iz sebe i njegovi stanovnici, građani, to zovu lošim vremenima, jer prethodno uspostavljena energetska ravnoteža biva poremećena i odjednom to više nije mjesto dobrog i harmoničnog života... već može biti i opasno po život, egzistenciju i daljnji razvoj prestaje, sve do uspostave nove energetske ravnoteže.

Ovi momenti čine da dotični gradovi postaju drugačijim i ponovo počinje proces traženja harmonije, da bismo se ponovo našli u mjestima dobroga življenja.

Struktura gradova, pa tako i Sarajeva, jeste na kraju manje ili više harmoničan skup građevina koje imaju, priznali mi to ili ne, ipak svoj život neovisno o stanovnicima.

I njihova interakcija ono je o čemu ljudi i ne razmišljaju, ali taj fenomen je tu i mi ga samo možemo konstatovati, prihvatiti ili ne, ali kuće žive svoj samostalni dugi i kompleksni život i često su nemuštim svjedokom promjena, kako političkih tako i društvenih.

Kuće posjeduju energiju i ona je rezultat višestrukih međuakcija strukturalno-tektonskih elemenata, kao i područja, odnosno lokacija na kojim su kuće izgrađene. Bile one samostalne, kuće u nizu ili u pojedinim gradograditeljskim oblicima, ta interakcija proizvodi energiju koja na kraju djeluje na ljude koji prolaze pokraj njih ili na stanovnike koji u njima žive.

Ovo čak i pojedina područja u samim gradovima čini privlačnim ili odbojnim, odnosno ljudi i nesvjesno osjećaju pozitivnu ili negativnu energiju koju ove kuće emituju i ponašaju se shodno vrsti energije. Znate sigurno osjećaj nesigurnosti u dijelovima grada visokih zgrada, kada oko vas nema mnogo drugih ljudi i ne postoji kolektivna sigurnost, za razliku od, recimo, podneva kada su ulice pune i interakcija je stalno prisutna.

Takođe i dereliktni kvartovi emituju svoju negativnu energiju i privlače publiku sličnog energetskog naboja.

Sreća je pa Sarajevo nije megagrad, mada nije niti mali, ali, rekao bih, na granici je grada dobrog, ali i lošeg življenja, ovisno o strukturi i međuakciji stanovnika, kako tog područja, tako i slučajnih posjetilaca, a ta međuakcija je često nesvjesno uzrokovana energijom zgrada kraj kojih prolaze, odnosno tektonskih struktura koje emituju svoju energiju neovisno ko živi u njima ili ko je gost.

Prostori koji nastaju na taj način jesu izazov i mogu poticati na agresivno ili tolerantno ponašanje, čineći samim tim i vrstu kvalitete života u pomenutim područjima. Da bi se ta kvaliteta poboljšala koliko god je moguće, moramo ono što emituje negativnu energiju oplemeniti zelenilom i samim tim smanjiti niz negativnih efekata takvoga prostora, kako materijala, tako i tektonskih uticaja građevnih struktura koje čine te zgrade.

I samim tim moramo konstatovati, iako često nismo svjesni toga, kuće jesu bića i imaju svoj život... Kuće žele da rastu u visinu i da lete, intrigantni je moto nove knjige dr. Fehima Hadžimuhamedovića “Fenomenologija težine u arhitekturi”, čija prva promocija je bila u Ateljeu Figure u Sarajevu.

Tekst koji slijedi pročitan je to veče kao prvo promotivno izlaganje o ovoj knjizi.

Kuće koje žele da rastu i da lete

Promišljati prostor i izgrađeni okoliš u kojem živimo zajedno sa više od 75% stanovništva ove naše kugle, nije baš svakodnevno i ljudi koji se odluče na to postavljaju sebi i nama jedan veliki mentalni izazov, koji, ako se odlučite i imate hrabrosti krenuti na tu vrstu putovanja, otkriva nove svjetove i traži da zajedno mislimo o našem okruženju na jedan drugačiji način.

Dr. Hadžimuhamedović, moj dragi kolega i prijatelj Fehim, poziva nas svojom knjigom “Fenomenologija težine u arhitekturi” upravo na takvo putovanje.

Putovati sa Fehimom, njegovim svijetom, znači biti hrabar i ne bojati se, pogledati unutar sebe i oko sebe, pri tome ne zaboravljajući da smo na kraju, mi svi zajedno, ti koji stvaramo, činimo i djelujemo u izgrađenom okolišu koji je oko nas.

Kada govorimo o raznim dijelovima svakodnevnice, umjetnosti, muzici, slikarstvu, često se susrećemo sa izazovom arhitektonike djela ili arhitektonike kompozicije.

Izraz “arhe” (ovdje i sada) potiče iz hinduskog jezika i “tektonika” (sile koje djeluju oko nas) čine izraz arhitektura, a čiji jedan od fenomena razmatramo danas.

Sve to zajedno čini kompletan doživljaj i otvara put misaonom prostoru punom izazova i nepredvidivih pitanja, ali izazova knjige hrabri se ne boje, već rado pristaju na takvu vrstu mentalne vježbe.

Ovaj fenomen prisutan je oko nas već od samih početaka čovječanstva na ovaj ili onaj način. Od prvih skloništa građenih rukom čovjeka, pa sve do megastruktura današnjice.

Područje koje autor posebno tretira i istražuje, fenomen težine u arhitekturi, zaslužuje da se malo više osvijetli i dublje pronikne u njega.

Težina u arhitekturi je nešto o čemu se rijetko u svakodnevnici razmišlja, ali koja odvajkada i prvih čovjekovih nastambina, pa kroz istoriju civilizacije, neovisno o mjestu i području, djeluje i šalje dvostruko kodiranu poruku. Slanje jedne ili druge misaone poruke, shodno okolnostima u kojima se dešava, govori kako o svakodnevnici društva tako i o političkom ustroju i kontekstu.

Sa jedne strane, to je poruka o moći i snazi vladara, a sa druge, poruka je običnom podaniku, kmetu, građaninu ili svakome od nas da, ako hoće, ima hrabrosti, onda i može mnogo toga, ali samo ako slijedi pravila koja dr. Hadžimuhamedović u svome djelu “Fenomenologija težine u arhitekturi” detaljno istražuje.

Sarajevo/Damir Deljo

Poći zajedno sa Fehimom na takvo putovanje, uzbudljivo je i traži da pored historijskog predznanja, pored razumijevanja arhitektonike i samih tektonskih sila koje djeluju svuda oko nas, ma iz kojeg dijela našeg okoliša dolazile, mi moramo biti spremni suočiti se sa svojom svakodnevnicom, gdje, nažalost, u BiH dominira kratkoročni politički probitak i enormni ekstra profit po svaku cijenu, ostvariv za kratko vrijeme, ostanak na vlasti i čuvanje svojih privilegija, čak i po cijenu urbicidnih građevnih poduhvata koji opet šalju iste poruke o kojima smo već govorili - poruke vlasti i moći.

Navodeći niz primjera iz historije arhitekture i urbanog razvoja gradskih naselja, Fehim nas vodi putem gradogradnje od prastarih civilizacija i njihovih građevnih poduhvata, putem asirskih, egipatskih i starorimskih društvenih konteksta, pa preko srednjeg vijeka, renesansno-romantičkog perioda i novog društvenog razvoja, koji se odražava u građevnom, pa sve do danas.

Ova knjiga je u najboljoj tradiciji onoga o čemu piše Vitruvije u svom djelu “Deset knjiga o arhitekturi”, pa preko srednjovjekovnog romantizma, kako ga vidi Kenneth Frampton, do onog što promišlja Martin Heidegger u “Gradnja, prebivanje, mišljenje”, do spoznaja Christiana Norberg-Schulza u knjizi “Namjere u arhitekturi”.

Hrabro stojeći uz bok navedenih autora, dr. Hadžimuhamedović ne bježi od onog što je karakteristika Sarajeva, a to je preplitanje građevno-urbanih perioda i strukturalnih uticaja jednih na druge, odražavajući specifičan položaj i povijest urbanog razvoja Sarajeva.

Knjiga dr. Hadžimuhamedovića trebala bi biti obaveznom lektirom svih onih koji imaju želju i mogućnost da promišljaju urbano i arhitektonsko, prije svega ljudi i političara koji utječu na razvoj Sarajeva i gradova BiH, ali i studenata arhitekture i građevno-urbanog razvoja visokih škola u BiH, te da ne bježeći od svoje historije, slobodno i neopterećeno, projektujući nove urbane strukture i razvoj gradova, uzimaju u obzir ono o čemu izvanredno govori ova knjiga i time ostvare ljepši i humaniji građevni okoliš za sve nas.

Svima vama koji imate tu hrabrost i odvažnost i želju da krenete na jedno specifično unutarnje mentalno putovanje toplo preporučujem knjigu dr. Hadžimuhamedovića, koja će vam sigurno otvoriti nove svjetove i dati novi promišljeno-analitički pogled na vlastiti urbani okoliš.

I ne bojte se, ovo putovanje niti boli, niti košta, već samo daje!

Ja sam Borislav Ćurić Kokan, arhitekt i nepopravljivi Sarajlija.