Džamiju su pečatili, a sada je osuđen mještanin: Krivi što udišu hercegovački zrak?!
Tucakovića džamija u Rabranima/Edin Barimac
Malo povratničko selo Rabrani, smješteno u neumskom zaleđu, posljednjih godina u žiži je javnosti. Preciznije, otkako je počela obnova Tucakovića džamije, a koja je svečano otvorena prošle godine uz prisustvo velikog broja zvaničnika iz vjerskog, društvenog, političkog i javnog života u Bosni i Hercegovini, kao i diplomatskih misija i međunarodne zajednice. Sa otvorenjem džamije nisu završile i pravne zavrzlame koje su pratile njenu obnovu, kao ni glavobolja mještana.
Zdravo za gotovo
Opštinska inspekcija u nekoliko navrata zapečatila je džamiju, stavljajući na nju žutu traku zbog “proširenja i nadogradnje objekta bez dozvole”. Krajem jula Općinski sud u Čapljini je, “zbog skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka” po optužnici Kantonalnog tužilaštva iz Mostara donio presudu kojom je Ejub Tucaković, stanovnik Rabrana, oglašen krivim. U presudi se navodi, između ostalog, da je Tucaković izvođačima radova naložio da nastave da rade iako je znao da je gradilište zatvoreno. Sud je Tucakoviću izrekao uslovnu kaznu. On neće otići u zatvor na tri mjeseca ukoliko u narednoj godini, od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo krivično djelo.
Ejub Tucaković bio je među prvim koji se vratio u Rabrane. Prisjeća se da su svi objekti bili uništeni i da su ostali samo zidovi.
- U tom periodu mi smo džamiju djelimično renovirali, stavili smo samo krovnu konstrukciju da bi mogla služiti svrsi, govori nam Tucaković.
Dvadeset godina nakon povratka, dodaje, naša dijaspora je bila glavni inicijator da se pokrenu obnova, renoviranje i dogradnja džamije.
- Mi kao mještani smo se tu uključili moralno i materijalno, a Islamska zajednica je preuzela odgovornost i angažovala izvođača koji je radio objekat. Međutim, radnici koji su radili rekonstrukciju krova tog dana, kada ih je inspekcija popisala, bili su, kako bih rekao, nasavjetovani u svojoj firmi da daju izjavu, ali da ne pominju firmu, nego da kažu da su ih angažovali mještani. Na pitanje koga znate od mještana, spomenuli su samo moje ime i tužiteljica je to prihvatila zdravo za gotovo. Znači, ja sam ih uveo u posao, angažovao i ja sam krivac. To nema nikakvog smisla, niti sam vlasnik, niti sam izvođač, niti sam ovlašten, niti sam projektant, nemam nikakvu ulogu. Jednostavno, kao svi ostali mještani, ja sam tu bio, priča nam Tucaković.
Ejub nam kaže da je prvostepenu presudu dobio 3. avgusta te da će uložiti žalbu, a koju namjerava predati danas Sudu u Čapljini.
- Ići će žalbeni postupak, pa vidjet ćemo na šta će sve to izaći. Nisam zadovoljan ovim procesom. Rekao sam mom advokatu kako bi me odbranio da sam kriv? I otkazao sam mog advokata. U drugostepenom postupku ići sa drugim advokatom i pokušat ću dokazati moju nevinost. Ja sam i na sudu rekao da ne tražim oslobađajuću presudu, nego tražim da se optužba u potpunosti odbaci. Po meni, to je tako. Ne vidim druge elemente. Ne vidim nikakve razloge da ja, kao pojedinac, u čitavom ovome lancu odgovaram. Nisam, znači, investitor. Čak je i Sud naveo da nisu tražili investitora. Zna se vlasnik objekta, nek’ preuzme odgovornost i odgovara nadalje, kaže Tucaković.
Mještani Rabrana koje smo zatekli ne kriju razočarenje zbog prvostepene presude, ali ni podršku Ejubu. Govore nam da je Ejubova jedina krivica ta što je od prvog dana povratka tu u Rabranima.
Ovca i vukovi
- Tu sam od početka renoviranja ove džamije. Uključen sam isto kao i Ejub. Što se tiče tog njegovog angažmana po bilo kojem osnovu, znam i tvrdim da nikad nije nikome ni platio, nikoga uveo u posao, ništa. Sav proces izgradnje je išao preko Muftijstva mostarskog, oni su ljude uvodili u posao i isplaćivali, a Ejub je kriv kao i ja i svi mi ovdje u selu. Mogli su povesti postupak protiv bilo koga od nas kao protiv Ejuba. Ejub je jedino kriv što je od prvog dana ovdje, od prvog dana povratka, ogorčen je Almir Tucaković.
Ipak, strah od mogućeg negativnog ishoda je prisutan.
- Znamo šta mi priželjkujemo, ali znam i da kad vukovi jednu ovcu iz stada izdvoje, da joj se ne piše dobro, govori Almir i poručuje: “Nećemo stati”.
- Mi ćemo ga kao mještani poduprijeti svim mogućim sredstvima, da čovjek dokaže ono što je na licu mjesta. Nema tu nikakve krivice, nikakve apsolutno. Jer svi smo mi krivi isto ko i on, ponavlja.
Dok listamo presudu, Ejub nam govori kako mu najteže pada to što je pušten niz vodu.
Za Oslobođenje iz Muftijstva mostarskog navode kako smatraju da je sudski proces koji se vodi protiv džematlije Ejuba Tucakovića neutemeljen i da nema nikakvih elemenata za odgovornost imenovanog.
- Adaptacija i dogradnja Tucakovića džamije u Rabranima je izraz vjerskih prava i sloboda na koje su se pozivale tamošnje džematlije, što se perfidno pokušalo ometati od lokalnih organa vlasti (HDZ-a), ali je takva rigidna politika zaustavljena i osujećena sinhronizovanim aktivnostima Islamske zajednice, odnosno Muftijstva mostarskog i međunarodne zajednice, ponajprije Ambasade SAD-a i Ureda visokog predstavnika. Muftijstvo mostarsko pružilo je pravnu zaštitu džematliji Tucakoviću i alarmiralo relevantne domaće (Ministarstvo za ljudska prava BiH) i međunarodne adrese (OSCE, OHR, američka ambasada) da prate sudski proces, navodi se u odgovoru na naš upit.
Drugačiji život
I nije ovo jedini problem koji muči mještane u povratničkom selu Rabrani. Krenete li iz pravca Stoca posjetiti ovo selo, velika je vjerovatnoća da ćete promašiti skretanje ukoliko ne poznajete ovo područje Hercegovine i tako završiti u Neumu. Saobraćajna signalizacija neće vas odvesti do Rabrana. Table sa putokazima postavljene uz novoizgrađenu cestu Stolac - Neum ne pokazuju skretanje za Rabrane. Tek kada skrenete na raskrsnici, navođeni navigacijom, pedesetak metara niže vidjećete tablu na kojoj piše Rabrani. E, onda postaje lakše.
- Po pitanju sigurnosti, iskreno, nemamo nekih problema. Ali, nas se uporno sabotira tamo sa putokazima. Nama koji smo mještani ne trebaju putokazi, nego ljudima koji dolaze većinom petkom da obave namaz. Uskraćuje im se na svaki mogući način dolazak. To uklanjanje putokaza traje konstantno, od samog početka. Ujutro stavimo putokaz, a već popodne ga nema. Pokušava se sakriti selo, kao da ne postoji, govori nam Almir.
Mještani nam sa sjetom govore kako je u Rabranima prije rata život bio drugačiji. Bilo je znatno više ljudi - 17 kuća u kojima je živjelo blizu 100 stanovnika, a koji su se bavili poljoprivredom, stočarstvom, uzgojem duhana... Danas je slika ovog hercegovačkog sela znatno drugačija. Tek nekoliko porodica tu živi, ali odlučnost za očuvanje onoga što im već stoljeća pripada veća je, kažu, nego ikad.
