Dvije pobjede pod jednim krovom

Sada kada se pomalo sve sleglo, može se pisati o fenomenu bosankohercegovačke nogometne reprezentacije. O fenomenu dvije pobjede na penale protiv teških protivnika, o fenomenu proslave u Sarajevu i drugim bh. gradovima.

Euforija nastala zadnjim izvođenjem penala na Bilinom Polju, koji je izveo mladi Esmir Bajraktarević, zahvatila je svaku poru društva, ako ne računamo one kojima su susjedne zemlje bitnije od vlastite.

Kolumna

Kodeks ratnika-sjenke

Uspjeh je opipljiv

Tim osobama nema spasa, niti na njih treba računati kao na gradivno tkivo ove zemlje, čak i kad doprinose njenom dobitku, a što se dešava vrlo rijetko ili nikako. Nećemo spominjati međeda u odijelu, jer ova proslava treba proći bez spominjanja njegovog imena. Ko je taj međed nije teško pogoditi.

Ako se ostavimo divljih životinja u redovima domaćih političara, možemo se osvrnuti na neviđene pobjede i još neviđeniju proslavu ispred Vječne vatre i duž Titove ulice. Procjene kažu da je bilo prisutno 100.000 ljudi. Nisam bio tamo, ali sam sa balkona stana gledao kako u crvenoj ili narandžastoj boji gori nebo iznad centra grada od silnih baklji koje su zapalili navijači. Nisam nikad držao baklju u ruci, dovoljne su mi bile puške, ručne bombe i druga ubojna sredstva, kako bi rekao rječnik bivše JNA. A imam želju držati baklju u ruci i mahati dok ona boju širi iznad moje glave.

Moj prvi susret s navijačkom bakljadom seže u daleku 1986. kada je splitski Hajduk igrao protiv Dundee Uniteda na Poljudu u 3. kolu Kupa UEFA. Tada smo ja i moj školski jaran Kasim otišli vozom iz Bosanske Krupe do Splita, i kao pravi amateri ušli na Sjever, gdje se, naravno, nalazi Torcida. I kada je krenula bakljada ispod nas, nismo mogli znati da će vjetar pogurati dim pod mali dio nadstrešnice koja je pokrivala istočnu tribinu, a djelomično i Sjever, gdje smo se bili namjestili. Malo je reći da nas je panika uhvatila, jer dim je stao iznad nas i mislili smo da ćemo se ugušiti, plus su navijači stalno gurali jedni druge, pa su kao valovi ljudi udarali u gelendere i mi smo pokušavali izbjeći da nas masa ne nabije na neki od gelendera. Dim se razišao, a utakmica je završila neriješeno, bez golova. Kapiten je bio brkati Zoran Vulić, igrao je možda i Aljoša Asanović, u napadu Miloš Bursać. Google bi mi to sad lako rekao, ali neka me na nesigurnom tlu sjećanja.

Zapravo je Edin Džeko kao igrač, sa svojom sudbinom dječaka kojem je mati spasila život jer mu nije dala jedan dan da se ide igrati s drugom djecom, taj dan će sva ta djeca poginuti od granate, prava metafora, ili simbol (ako je tako lakše) cijele ove zemlje, naše ratne i postratne borbe. Ono što smo mi davali na ratištima, to smo očekivali da igrači daju na terenu, nakon što rat završi. Da se bore za svaki pedalj terena, da izgaraju na zelenom travnjaku, što se, naravno, vrlo često nije dešavalo. Zato smo svi voljeli Sergeja Barbareza a ne jednog drugog igrača iz njemačke Bundeslige, jer je Barbarez bio vođa, komandant igrača, fudbaler s karakterom koji se borio i nije lako odustajao.

Edin Džeko je ta Bosna i Hercegovina, ona koja se nije savila, koja nije posrnula, koja je uspjela, na najteži mogući način, ali je uspjela. Nije bez razloga Džeko vazda proglašavan najpotcjenjenijim napadačem planete u zadnjih nekoliko decenija. Iako po učinku kao napadač spada u sam svjetski vrh već godinama i decenijama. Možda je to i do njegovog karaktera, jer je samozatajan, i jer se nije hvalio niti pravio mit od sebe, kao mnogi lošiji igrači od njega, ali koji su punili stupce novina.

Džeko je svoju slavu zaslužio na terenu, znojem i golovima koje je postizao gdje god je igrao. I stalno smo imali taj osjećaj da je nekako zakinut, da ga trener ne voli, da bez razloga grije klupu. To je logično kada si navijač i kad voliš nekog igrača. A ovoj zemlji je očajnički nakon rata trebao bilo kakav uspjeh, bilo ih je, čak i većih od bilo kakvih, ali glad za uspjehom je bila upravo proporcionalna patnji koju smo proživjeli tokom četiri ratne godine. Nije nas bilo lako zadovoljiti uspjehom, pogotovo sportskim.

Onaj umjetnički uspjeh naše kulture je bio ogroman, pogotovo uspjeh filmaša, ali to je malo bojno polje, megaznačajno (i sam dolazim iz njega), dok je fudbal nešto što je veće od života. Ne mogu dvije pobjede dovesti ni do kakvog pomirenja među ljudima – kako u euforiji ljudi misle da mogu, ali mogu za jednu jotu, sekundu kosmičkog vremena nas približiti ovoj zemlji, mogu zalijepiti ovu zemlju onim nevidljivim ljepilom koje nas sve i drži na okupu. Mogu raširiti lice zemlje u jedan veliki osmijeh, koji će trajati. Nije džaba plakao Sergej Barbarez nakon pobjede u Cardiffu, jer zna koliko to znači ovoj zemlji.

Uspjeh je supstanca, gotovo opipljiva. Na Twitteru je moj vremenski slijed bio preplavljen snimcima i fotografijama mitskih trenutaka pobjeda protiv Velsa i Italije. Naravno da se radi o algoritmu, ali algoritam ne pravi sve te postove, tekstove, vijesti, analitičke komentare, i nikad BiH nije toliko bila u mislima drugih, stranih ljudi koliko je bila nakon što smo na penale izbacili višestrukog prvaka svijeta, Italiju. Mi koji smo uvijek ispadali u baražu (Portugal je na bosanskom jeziku drugo ime za baraž), brojao sam ih neki dan u glavi (ukupno njih pet), ali to sada zadnja pobjeda na Bilinom Polju baca u zaborav. Na istom onom Bilinom Polju gdje je Kulin ban, vladar Bosne (zajedno sa pripadnicima Crkve bosanske), izvršio takozvanu Bilinopoljsku abjuraciju, to jest prihvatio papsku moć, pravovjernost rimokatoličke religije, i poklonio se pred papinskim izaslanikom Ivanom (Giovannijem) iz Casamarisa. To se desilo 1203. godine 8. aprila. Osamsto dvadeset i tri godine nakon tog istorijskog momenta Bosna je uzvratila udarac i primorala Italiju da padnu na koljena, kao što su i pali nakon zadnjeg penala koji je zabio Esmir Bajraktarević.

Tako smo pobjedom na Bilinom Polju ponovo vratili našu čast da se na stećcima nikad ne vidi da neki Bosanac kleči i moli, kako je napisao Krleža.

Namjerno i slučajno se poklopilo da je Barbarez postao selektor, da je okupio stručni štab od svojih nekadašnjih saigrača, da su skautirali mlade igrače iz dijaspore, koji su iznijeli jednak teret, ako ne i veći, od iskusnijih igrača u timu. Prije penala protiv Italije poslao sam poruku prijatelju da odlučujuće penale trebaju pucati najmlađi igrači, misleći na Alajbegovića i Bajraktarevića. Barbarez je odigrao tu kartu i to je bilo to. Pobjeda na trenutak veća od života. Mada je meni onaj centaršut Alajbegovića i go glavom Džeke u Velsu značio više od svega, više od plasmana na Svjetsko prvenstvo koje moramo igrati u današnjoj Americi. Taj Džekin naklon glavom i pogodak u osamdeset i šestoj minuti utakmice, meni je bio pobjeda. Znao sam da ćemo pobijediti i Italiju.

Urlao sam po stanu: toooooooo, tooooooo… Ostalo će biti povijest.

Povratak otpisanih

Proslava je trajala i traje jer to je više od svake pobjede, to je povratak otpisanih, poniženih, obogaljenih, ako hoćete, to je pobjeda i za one koji više nisu sa nama. I ta himna Halida Bešlića koju pjeva sto hiljada ljudi “Poljem se širi miris ljiljana”, ljubavna pjesma koja je dobila političko značenje. Pa video u kojem su prikazani borci Armije RBiH kako sjede na nekoj livadi i pjevaju ovu pjesmu, pa se taj snimak stapa sa snimkom iste pjesme iz grla 100.000 ljudi ispred Vječne vatre.

Preživjeli smo i pobijedili. Suze su udarile na oči. U virtualni dnevnik na Tvitteru sam 2. aprila napisao: “Činjenica da bh. navijači tokom proslave odlaska na Mundijal nisu pjevali šovinističke ni mrzilačke pjesme, govori puno o ovoj zemlji. To je ta razlika zbog koje je i uništavana nemilice godinama. Znamo mi ko smo i ne treba nam fašizam da bismo to znali.”

Dvije pobjede pod jednim krovom.