Duhovni put kroz Tibet: Kako misao postaje život i otkriće vlastite unutrašnje snage

Duhovnost je širok pojam, sa prostorom za mnoga različita tumačenja. Radi se o konceptu dubokog vjerovanja u nešto što je veće od našeg sebstva, pronalaženju duhovnog mira i zadovoljstva, duboke milosti i životnog sazrijevanja, poimanja u svjesnosti i znanju. Ukratko, to je definisanje stvarnosti, otkrivanje sebe i prepoznavanje svojih spiritualnih moći. Duhovnost uključuje i istraživanje određenih univerzalnih tema – ljubavi, altruizma, života poslije smrti, astralnih projekcija, telepatije, dubokih mudrosti i životnih istina. Može se prakticirati na mnogo načina, uključujući meditaciju, yogu, mantranje, isposništvo, molitvu, pjevanje molitvenih stihova... Jednako tako, može se povezivati s duhovnom muzikom, harmonijom prirode (žubor vode, šapat prirode i dr).

Za neke ljude, duhovnost je od najranije mladosti vezana za njihova vjerska uvjerenja, koja po pravilu uključuju pridržavanje određenih vjerskih kodeksa. Za druge se više radi o pronalaženju dublje svrhe i smisla u životu, kroz lično sazrijevanje i buđenje ljubavi prema samom sebi. Drugim riječima, duhovni razvoj nam pomaže da sagledamo širu sliku sopstvenog jastva: šta je smisao našeg života? Kuda nas vodi, možemo li ga učiniti boljim i smislenijim?!

ŠTA KAŽU SVETE KNJIGE: Prema svetim knjigama, međutim, duhovnost je duboka želja i spremnost da svojim životima ugađamo Svevišnjem i usvojimo Njegov način razmišljanja. Duhovna, odnosno produhovljena osoba nastoji živjeti u skladu s Božijim sistemom vrijednosti i dopušta da je On vodi kroz životne labirinte. Složenije gledano, duhovni razvoj ili duhovno buđenje je praksa ili putovanje otkrivanja duboke veze sa univerzumom i traženje istine o našim životima. To je praksa samorefleksije i razvoja svijesti.

TIBETANSKE PJEŠČANE MANDALE: Umjetnost, duhovnost i ljepota nestalnosti. Ova zamršena, umjetnička djela imaju duboku simboliku i nude jedinstven uvid u budističku duhovnost i filozofiju

Radi se o učenju o razumijevanju sopstvenih potreba i želja, prepoznavanju svojih mentalnih energija, slabosti i samosvjesnosti, te učenja kako koristiti to znanje za pozitivne promjene u sebi. Riječ je o razumijevanju različitih stanja i pokušaju da se mentalno praktikuju u životu. To su tibetanske lame i redovnici davno savladali. Stoga drukčije od nas razumijevaju svijet koji ih okružuje.

Za vrijeme svojih boravaka na Tibetu, što me je inspirisalo da napišem knjigu “Tajne Tibeta”, boravio sam u najstarijim lamaserijama i posjetio najčuvenije biblioteke, poput one u Sakiji sa više od 80.000 starih spisa, koje pokrivaju širok spektar zanimljivih tema, od meditacije i ritualnih praksi do filozofskih rasprava o prirodi stvarnosti. Razgovarao sam s mnogim lamama o složenim tajnim učenjima i obrazovnim sistemima koji se temelje na duhovnostima i temama o kojima se na Zapadu, sve do pretkraj prošlog stoljeća, gotovo ništa nije znalo. Prvi univerzitet u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, pominje se prije skoro hiljadu godina i bavio se prenošenjem učenja iz stare bon religije, astrologijom, ezoterijskim učenjima, prirodnom medicinom, duhovnošću, filozofijom…

Dogodilo se da sam u Sakiji bio svjedok jednom nevjerovatnom događaju. Zajedno sa svojim prijateljima, članovima prve YU novinarsko-naučne ekspedicije, stajao sam ispred našeg domaćina Velikog lame Tosinga Ginsa, i on nam je upravo objašnjavao o mudrostima tibetanskog misticizma i duhovnim vrijednostima mantri, mandala i sačuvanih okultnih znanja u starim spisima, kada se u dubini knjižnice pojavila prozračna sjenka, neka vrsta duhovne spodobe, koja me diskretnim pokretima desne ruke pozivala da joj priđem.

SIMBOLIKA ZAVJETNIH MARAMA: Plava, bijela, crvena, zelena i žuta predstavljaju sjever, jug, istok, zapad i centar,
kao i pet mudrosti u budizmu - saosjećanje, mudrost vida, harmoniju, ljubaznost i duhovnu mudrost

Zaboravio sam tog trenutka na sve i kao omađijan krenuo prema fantomskoj sjenci. O tulpama (duhovni pratioci) sam u prošlosti slušao uzbudljiva svjedočanstva. Mnoge tulpe o kojima sam čitao u rijetkim pisanim bilješkama i svjedočanstvima bili su najčešće dobričine, krotka i ponizna duhovna bića. Bilo je, doduše, i onih srditih, o kojima kazuju tibetanski mistici - koji su se znali preobražavati u neukrotive izvore zlobe, pakosti i nasilja. Prema tibetanskim učenjima, tulpe su fantomi poput hudama iz naših duhovnih tradicija. Stvaraju se, navodno, uz pomoć izuzetno jakih meditativnih vježbi. To su neka vrsta duhovnih oblika misaonih procesa. Ako je misaona energija dovoljno snažna, tulpa može biti vizualiziran od svog tvorca i percipiran od strane drugih. To su fantomske forme, stvorene uz pomoć molitvi i koncentrirane ljudske volje.

KADA MISAONE FORME OŽIVE: Zvuči fascinantno, ali da bi se razumjela priroda tulpe, mora se znati da misao za tibetanske lame ima daleko složeniju funkciju od uobičajene manifestacije uma i volje. Ona utiče na “umnu materiju”, koja prožima svijet duhovnosti na isti način kao kad kamen bačen u jezero pravi mjehuriće na površini vode. Obično su ti mjehurići energije umnosti kratkog daha. Oni nestaju kada su i stvoreni i ne ostavljaju nikakve otiske u “umnoj materiji”. Ako je misao posebno snažna ili produkt duboke strasti, želje ili velikog straha, misaoni mjehur gradi umnu materiju u postojanu formu. Tulpe i druge forme misli lame ne smatraju stvarnim, kao što ne smatraju stvarnim ni svijet materije koji nas okružuje, što danas potvrđuje i kvantna fizika.

Ako su opravdana vjerovanja o misaonim formama, onda je lako objasniti mnoga avetinjska događanja na lokalitetima sa snažnom “duhovnom atmosferom”, kao što su mjesta masovnih pogubljenja, stara svetišta i molilišta. Doima se sasvim prihvatljivim da se forme misli stvorene snažnim mentalnim procesima ubice, zajedno sa užasom protkanim emocijama žrtve, mogu zadržavati godinama, pa i stoljećima, na mjestima masovnih zločina. Na ovaj način mogli bi se objasniti i brojni izvještaji posjetilaca nekadašnjih bojišta, koji tvrde da su bili svjedoci strašnih fantomskih predstava i da su slušali očajne krikove. Tako bojište u Nesbiju (Naseby), iz vremena građanskog rata u Engleskoj (1645. godine), u Dijepu (Dieppe je francuska luka koju su saveznici neuspješno napali 1942), kao i na Galipolju (Çanakkale), u Turskoj, gdje su se 1915/16. godine desila užasna ratna stradanja, spadaju u mjesta sa izrazitom avetinjskom reputacijom.

NA MLAĐIMA SVIJET OSTAJE: Stotine mladih tibetanskih redovnika nastavljaju učenja i tradicije svojih mudrih prethodnika

Tulpa nije ništa više od krajnje snažne misli i nije drugačija u svojoj suštinskoj prirodi od mnogih sličnih avetinjskih pojava. Međutim, od normalne forme misli tulpa se razlikuje u sljedećem - ona dobija vitalnost i “život” ne kao rezultat slučajnog, već kao rezultat smišljenog misaonog procesa. Ukratko - tulpa je akt uma i volje!

Na Tibetu smatraju da tulpa ne mora biti u obličju čovjeka, može imati izgled i neke životinje. Ona je uvijek duhovna kopija nekog živog stvora, kome je “stvaralac” podario dio svoje životne energije i vitalnosti. U Bangladešu, rodnom mjestu indijskog okultizma, ova tehnika se naziva kriya shakti (kreativna moć) i najčešće je praktikuju poklonici tantrizma, religiozno-magičnog sistema, koji se bavi spiritualnim aspektima seksualnosti. Iako se mnogi autori s tim ne slažu, smatra se da su tibetanske mistične tehnike potekle upravo iz Bangladeša, domovine čarobnjaštva i okultnih rituala. Zato i postoje sličnosti između fizičkih, mentalnih i spiritualnih vježbi kojima se koriste jogini iz Bangladeša i tajnih unutrašnjih mističnih disciplina tibetanskog budizma.

Tibetanske lame na duhovna božanstva gledaju s poštovanjem, ali u njima ona ne izazivaju nikakvo divljenje ni strahopoštovanje. Mada bogovi imaju nesagledive moći, oni su, kao i ljudi, žrtve iluzije i podjednako uhvaćeni u točak života, u beskonačni krug rađanja, umiranja i uskrsnuća - kao i siroti bogobojazni tibetanski nomadi.

Kada tulpa jednom oživi, lama može osjetiti njegovo prisustvo i dodir, može vidjeti kako ga vjerno slijedi na dugim putovanjima kroz tibetanska bespuća, može čak u nekim okolnostima voditi i razgovor s njim! Ako je tulpa definitivno vitaliziran, onda je moguće da ga opažaju i drugi. I ne samo to. Moguće je da djeluje neovisno od želja svog gospodara, da se pokušava osamostaliti, pa čak i da svog gospodara učini poslušnim slugom!

Tulpa iz sakijske knjižnice, koji me je diskretnim pokretima ruke pozivao(?!) da mu priđem, mora da je bio u fazi osamostaljivanja. Bilo je za pretpostaviti da je njegov gospodar naš domaćin lama Tosing Gins i da u posljednje vrijeme ima problema sa nestašnim i neposlušnim duhovnim pratiocem.

Naslušao sam se nebrojnih priča o duhovima koji noću obilaze daleke i usamljene budističke lamaserije, izazivajući među lamama zadovoljstvo i vedrinu, ali nerijetko i strah i mučninu. Znao sam da su tulpe sastavni dio ovdašnje mitologije i nisam se plašio susreta s njima. Pa ipak, tulpa iz sakijske knjižnice u meni je probudio neku vrstu nelagode. Mora da je ovaj fascinantni događaj djelićem oka pratio i naš lama. Valjda mi je zbog toga gotovo očinski položio ruku na rame. Pogledao me zavjereničkim pogledom i šapnuo:

- Ne obraćajte pažnju. U ovom mraku može vam se pričiniti da vidite duhove...

MNOGI OBLICI DUHOVNOG RAZVOJA: Nikog više ne čudi da se u starim tibetanskim spisima lame prikazuju kao manifestacije bića božanske prosvijećenosti. Prikazi o njima su gotovo fascinantni. Oni naglašavaju njihove svete duhovne autoritete i duboka poštivanja mističnih znanja i mudrosti. Naglašavajući ulogu lame, jedna tibetanska maksima kaže: “Lama je Buda, lama je dharma, lama je sangha!...” Riječ ‘sangha’ na sanstriktu najčešće se prevodi kao “najstarija mistična zajednica na svijetu”, a riječ lama izvedena je od riječi “bla-ma”, što znači “najviši princip” ili “božanska majka/otac”.

DEBATA U LAMASERIJI TAŠILHUNPO: Lama Bainqen Erdini Qoigyijabu
polaže najviši stepen takozvanog “sutra učenja” tibetanskog budizma

Kako se tibetanski budizam (lamaizam) širio izvan granica Tibeta, tako se širilo poštovanje prema učenim lamama, utičući na globalnu duhovnost ne samo budističkog, već i zapadnog svijeta. Izbjegli i prognani tibetanski monasi i lame, nakon kineske invazije na Tibet 1950. godine, uspostavili su brojne manastire, duhovne centre, škole i zajednice, širom svijeta, afirmišući duhovna, mistična i ezoterična znanja prakse, koja su privukla milione poklonika u svijetu.

Duhovni razvoj može imati mnoge oblike, može biti kao zapisivanje misli na kraju svakog dana ili vođenje dnevnika zahvalnosti; može biti meditacija sat vremena svakog jutra ili tiho povlačenje u potpunu osamu; može biti individualizirano istraživanje šta nam duhovnost znači ili pronalaženje novih načina za svakodnevnu molitvu. Jedino je važno da nam pomaže da se bolje osjećamo i da se duhovno razvijamo!

Prva faza: Ovo je početak procesa ponovnog duhovnog rođenja. U ovoj fazi oponašamo ulogu žrtve. Vjerujemo da situacije izvan nas kontrolišu sudbinu naših života. Vjerujemo da ne kontrolišemo ono što nam se dešava i da ne možemo učiniti ništa da promijenimo okolnosti. Naprimjer, vjerujemo da naše nasljeđe, naša boja kože ili mjesto gdje smo rođeni određuju naše živote. Ako se ne rodimo pod određenim okolnostima, nećemo biti uspješni i ne možemo promijeniti svoj put u životu. U ovoj fazi osjećamo se izgubljenim i jadnim, nesigurnim i zapitanim kuda ide naš život. Vjerujemo da smo žrtve.

Druga faza: Ovo je faza u kojoj počinjemo da spoznajemo simptome ponovnog duhovnog rođenja. Počinjemo vjerovati da možemo usmjeravati tok naših misli i iskustava i da nismo ograničeni nikakvim okolnostima. Aktivno počinjemo razmišljati pozitivno o manifestiranju iskustava u našim životima. Počinjemo shvatati zakone svemira, prihvatati ih i koristiti, razvijajući tok našeg života.

Treća faza: U ovoj fazi svijesti shvatili smo ideju da moramo sami uraditi neke životne stvari. Shvatamo da postoje veći životni ciljevi. Počinjemo vjerovati svemiru i započinjemo raditi suštinske stvari, koje smo trebali raditi sve vrijeme u životu. Shvaćamo da nismo ovdje samo da radimo stvari koje nam se sviđaju. Postajemo sluge svijesti. To je znak predaje univerzumu. Osjetićemo simptome duhovnog buđenja kao što je osjećaj potpune slobode.

Četvrta faza: Ovo je posljednja faza svijesti na duhovnom putu. Lame smatraju da malo riječi opisuju ovo stanje i njegovu pravu prirodu. U ovoj fazi postajemo svjesni da smo mi univerzum i da je to prezentacija našeg pravog ‘ja’. Mi smo vječna bića koja nisu vezana samo za ovaj život. Shvaćamo da nismo rođeni i da nikada ne umiremo. Dolazimo u koherentnost s tim ko smo i šta smo.

Dok ulazimo u ovu završnu fazu svijesti, kaže Visoki lama Tosing Gins, od nas se traži još više i zaista počinjemo živjeti kao vječna bića. Mi vidimo manje razdvajanja između nas i vanjskog svijeta. Razumijevamo da smo svi dio istog tkiva univerzalne svijesti. Naš ego zauzima važno mjesto dok se mirimo s ovom idejom i počinjemo se osjećati povezanije sa svima i svime oko nas. A to je iskorak koji nam treba!