Dječak iz pepela Ahmića: Preživio masakr, danas glas miliona ušutkanih

Trideset i dvije godine su prošle od zločina u Ahmićima. Dana 16. aprila 1993. godine, u ranim jutarnjim satima, selo Ahmići nadomak Viteza pretvoreno je u ruševinu, pepeo i tišinu. Tog dana ubijeno je 116 civila – muškaraca, žena, djece i staraca.

Među njima i djeca stara svega nekoliko mjeseci. Počinioci su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a meta su bili bošnjački civili. Selo je spaljeno, kuće sravnjene, dvije džamije srušene. Bio je to pokušaj da se cijelo jedno mjesto izbriše s lica zemlje – i iz pamćenja. Bilo je to etničko čišćenje.

32. godišnjica

Obilježena godišnjica jednog od najmonstruoznijih zločina nad Bošnjacima tokom agresije

Svjedočenje kao čin otpora

Pukovnik Bob Stewart, tadašnji komandant britanskog bataljona u sastavu UN-a, bio je među prvima koji su ušli u Ahmiće nakon masakra. Prizori koje su tamo zatekli, istakao je, ostavili su dubok i trajan trag na sve britanske vojnike koji su učestvovali u toj misiji.

- Ono što smo tada vidjeli u Ahmićima zauvijek je promijenilo naše živote, izjavio je Stewart, danas član britanskog Parlamenta.

- Postoje ljudi izvan Bosne i Hercegovine kojima je zaista stalo do ove zemlje. Iskreno se nadamo da će ona postati ono što zaslužuje biti – zemlja mira, nade i života.

Ipak, jedan dječak je preživio.

Adnan Zec imao je svega trinaest godina kada je gledao kako mu u jednome danu nestaje porodica, dom, djetinjstvo. Gledao je smrt i vatru, ostao ranjen i sakriven među ruševinama.

- Kao dječak nisam razumio šta se dešava, zašto nas ubijaju, zašto sve gori. Nisam razumio da neko nekome može zlo pomisliti, a kamoli ubijati, kazao je Adnan.

Osam dana proveo je sam, ranjen, bez hrane, u spaljenoj kući – čekajući ili kraj, ili čudo.

To čudo se dogodilo.

- Osmi dan sam vidio vojnike UNPROFOR-a. Ne znajući da li će mi moći pomoći krenuo sam prema njima. Šepajući došao sam do njih. I zaista jesu, vidjeli su me i izvukli me u bolnicu u Travnik.

Danas, 32 godine poslije, Adnan Zec svjedoči. Ne kao dijete koje se boji, već kao čovjek koji zna koliko istina vrijedi.

U Sarajevu je 23. aprila promovisana knjiga "Ahmići – Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana", koju je napisao zajedno s austrijskim piscem i bivšim istražiteljem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Thomasom Obručom.

Promociju su organizovali Univerzitet u Sarajevu, Fakultet islamskih nauka i Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, u čijim prostorima je održana i dirljiva večer posvećena sjećanju, istini i hrabrosti.

Adnan je rođen 1979. godine u Travniku, a svoje djetinjstvo je proveo u Ahmićima dok ga vojnici HVO-a nisu protjerali iz njegovog sela u aprilu 1993. godine. Po završetku rata, uspio se vratiti u svoje selo, završiti osnovnu i srednju školu, nakon čega je zbog sigurnosnih razloga bio primoran napustiti zemlju.

Knjiga je više od svjedočanstva. To je emotivno i duboko lično djelo koje govori o boli, tišini, gubicima, ali i o otporu. Adnan opisuje osam dana koje je proveo skriven u spaljenoj kući, bez glasa, bez pomaka, uz tijela svojih roditelja i sestara.

Njegova priča nije fikcija. To je ogledalo stvarnosti. Stranice knjige ispisane su mislima i slikama koje dijete ne bi smjelo nositi u sebi – ali ih Adnan nosi i dijeli, kako bi drugi znali. Kako bi se istina čula.

Thomas Obruča je rođen 1969. godine u Austriji. Preko 30 godina svog života posvetio je radu u austrijskoj policiji, od čega čak dvije decenije u međunarodnim istragama ratnih zločina. Ovaj put ga je doveo u Bosnu i Hercegovinu, gdje je u sklopu UN-ove misije radio kao specijalni istražitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Obruča, koji je sarađivao s Međunarodnim sudom u Haagu, godinama je bio uključen u istrage ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Kao austrijski policijski službenik, imao je profesionalni odnos prema faktima – ali je kroz priču Adnana Zeca, kako kaže, razumio da istina nije samo pravna kategorija, već ljudska obaveza.

- Ovo je knjiga čija poruka ne može biti jasnija. Adnanovi osjećaji moraju postati naši, njegove suze moraju postati naše suze. To je bio moj pristup, kazao je u uvodnom obraćanju.

Zajedno su, kroz godine razgovora i istraživanja, ispisali knjigu koja je više od biografije. To je dokument. Spomenik. I opomena.

- Rat nema obzira prema prošlosti, sadašnjosti i na kraju, budućnosti. Nije nas briga šta se dešava onom drugom. Ova knjiga je smišljena kao opomena ljudima, a dok sam je pisao, nisam ni slutio da će nas u EU opet snaći slične sudbine, zaključio je Obruča.

Promocija nije bila samo formalni kulturni događaj – bila je kolektivni čin pamćenja. Prisutni su bili brojni akademici, diplomate, studenti, aktivisti. Muzički dio večeri upotpunio je austrijski kompozitor Franz Gerstl, koji je, inspirisan pričom Adnana Zeca, komponovao muzičko djelo Was, is, becomes (Bilo, jest, postaje). Zvuci harmonike ispunili su salu u trenucima kada riječi više nisu bile dovoljne.

Profesor dr. Mustafa Hasani, dekan Fakulteta islamskih nauka, posebno je istakao akademsku i društvenu odgovornost visokog obrazovanja da se istina ne prepusti zaboravu.

- Zaborav nije opcija. Relativizacija zločina nije dopustiva. Akademska zajednica mora biti glas onih koji su ubijeni, onih koji nisu dočekali pravdu, kazao je.

Adnan Zec danas živi u Nizozemskoj. Zbog sigurnosnih razloga nije mogao ostati u Bosni i Hercegovini. Ali, kako kaže, Bosna živi u njemu. Sjećanje ga prati, ali ga i pokreće.

- Nijedna kazna na svijetu ne može mi vratiti roditelje, sestre, djetinjstvo. Ali mogu govoriti. Mogu biti glas za one koji su zauvijek ušutkani, rekao je Adnan pred prepunom salom.

Posebno je potresno bilo vidjeti isječak iz dokumentarnog videa, u kojem Adnan vodi kroz ostatke svoje spaljene kuće. Pokazuje mjesta na kojima su ležali njegovi najbliži. Opisuje trenutke kada je, iz zaklona, gledao kako neki od komšija Hrvata nastavljaju svakodnevni život, kao da se ništa nije desilo.

- Bilo je to najteže. Gledati kako se život nastavlja oko tebe, dok si ti zakopan u smrti, rekao je.

Istina kao nasljeđe

Knjiga "Ahmići – Osam dana trinaestogodišnjeg Adnana" nije samo lična ispovijest. To je univerzalna poruka o snazi istine, važnosti pamćenja i neuništivosti ljudskog duha. Ona govori ono što mnogi prešućuju. Govori o nepravdi, ali ne zove na osvetu. Umjesto toga, nudi razumijevanje, empatiju i podsjeća nas da su snovi i ideje jači od zla.

Snovi i ideje ne mogu se uništiti. Niti spaliti. Niti ubiti – poruka je koja se provlači kroz knjigu, ali i kroz život Adnana Zeca. To je poruka djeteta koje je preživjelo smrt – i odlučilo govoriti.

U vremenu kada se istina često pokušava iskriviti, kada se istorija pokušava prepustiti zaboravu, priča Adnana Zeca stoji kao stub. Kao podsjetnik da smo ljudi – tek kada imamo hrabrosti pogledati istini u oči.